Keruša Dena postala je najpoznatiji pas na planeti kada je nakon operacije „Oluja“ prešla 500 kilometara da bi pronašla svoje vlasnike u izbjegličkom kampu. Keruša je lutala kroz nepoznate gradove, a prepreku su joj pravile i rijeke.

Velike ljubavi ne može ništa da prekine, pa ni rat! Keruša Dena je krajem 1995. godine, nakon 139 dana lutanja i pređenih 500 kilometara od Petrinje do Rume, gdje se nalazio izbjeglički kamp, uspjela da pronađe svoje ukućane.

Vijest o keruši Deni i njenoj porodici Radanović u kratkom roku je obišla cio svijet, a Dena je postala najpoznatija keruša na planeti. U izbjegličkom kampu Dena je pronašla Gorana i Tatjanu, te njihove roditelje Dušanku i Milana Radanovića, i sa njima se otisnula u bijeli svijet. Zaustavili su se u kanadskom gradu Kičineru.

Više od instinkta

Kada su Radanovići kupili kuću u Kičineru, Dena je dobila i prijatelje, vučjaka Rokija, sa kojim je postala najbolji drugar.

Radanovići su 1999. godine napisali molbu za preseljenje u Kanadu i odmah se postavilo pitanje šta raditi sa Denom.

Djeca su jasno rekla da bez nje neće da idu. To sam i saopštio službenici u kanadskoj ambasadi u Beogradu, koja me i iznenadila i obradovala u isto vrijeme svojim odgovorom: - Mi o vašoj keruši sve znamo i sve ćemo učiniti da i ona putuje sa vama, ništa ne brinite -

Tako je i bilo – kaže Milan Radnović, dok njegova supruga Dušanka dodaje: 

– Dena je uvek bila vesela, ali 17 dana pre odlaska, kada smo dobili pismo od kanadske ambasade o detaljima putovanja, nije se micala iz kuće. Znala je da se spremamo da negde idemo i stalno nas je držala na oku.

Čuvena filmska keruša Lesi vratila se kući sa udaljenosti od nekih hiljadu milja, ali je imala stabilan cilj ispred sebe – imanje svojih gospodara. Za razliku od nje, Dena je uspjela da nađe svoje gazde na 500 km udaljenom, za nju potpuno nepoznatom mjestu. Ovaj slučaj ostao je neobjašnjen i sa stručne strane, te se sve svelo na konstataciju da je to bilo i više od običnog životinjskog instinkta.

Cijela priča počela je u Petrinji, gradu u blizini Zagreba, gdje su živjeli Radanovići. Godine 1991. dobili su od komšije štene, a djeca su ga nazvala Dena. Kuća Radanovića postala je njena srećna luka, koju je srušila „Oluja“. Kolone srpskih izbjeglica iz Hrvatske, hrlile su ka Srbiji.

U tom haosu, kada se spasavao goli život, Dena je ostala u dvorištu kuće u Petrinji. Sama. Radanovići su našli svoje mjesto pod suncem u izbjegličkom centru u Rumi, pokušavajući da uz pomoć dobrih ljudi organizuju normalan život. Milan se zaposlio kao vozač autobusa i nekako su sastavljali kraj s krajem. Ipak, tuga za Denom bila je velika, i njihova sreća nikada nije bila potpuna. Mislili su da je više nikada neće vidjeti.

Sreća bez kraja

Kojim stazama je Dena uspjela da dođe do Rume i kako je uspjela da nađe svoje gospodare i prijatelje, ostaje nepoznato. Prošla je kroz gradove, ili pored njih: Dvor, Novi, Prijedor, Banjaluka, Prnjavor, Derventa, Modriča, Brčko, Bijeljina, Bogatić, Sremska Mitrovica. Na putu su joj se ispriječile rijeke Una, Sana, Vrbas, Bosna, Drina, Sava. Prepreke su, po svemu sudeći, bile uistinu male prema ljubavi koja  je vukla napred ka cilju da nađe svoju porodicu.

- Pred novu 1996. godinu, tačno 22. decembra, u sobu je utrčao sin Goran i beskrajno uzbuđen rekao: Mama, došla nam je Dena! – priča Dušanka, i dodaje da u prvom trenutku kerušu nije mogla da prepozna jer je mnogo smršala, a šape su joj bile krvave i bez noktiju, ipak odao je bijeli znak ispod vrata.

U Rumi se Dena oštenila i donijela na svijet petoro kučića. Štenad su poklonjena Rumljanima, a ona je odletjela preko "velike bare".

Nažalost, Dena je uginula, ali Radovanovići i dalje čuvaju njen pepeo u svom domu.