Zabluda koja postoji u vezi sa srpskom književnosti i njenim piscima najčešće potiče još iz školskih klupa. I naše profesore pogrešno su učili, pa se to prenijelo i na đake, te postalo uvriježeno mišljenje svake generacije. Ali, tu smo da ispravimo pet najčešćih pogrešnih stavova i zabluda o najvećim tvorcima srpske književnosti.

1. Ivo Andrić nije dobio Nobelovu nagradu za roman Na Drini ćuprija

Kada je Nobelov komitet 1961. godine Andriću dodijelio Nobelovu nagradu za književnost, to nije bila nagrada za jedno književno djelo već „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom istorije svoje zemlje“. Odnosno, Andrić je nagradu dobio za čitav književni opus i doprinos književnosti. U obrazloženju Nobelovog komiteta pominju se i druga njegova djela, poslije romana Na Drini ćuprija, a to su Travnička hronika, Gospođica i Prokleta avlija. Besjedom „O priči i pričanju“ se 10. decembra 1961. godine zahvalio na priznanju. Malo je poznato i da je Andrić novčanu nagradu od milion dolara, dobijenu osvajanjem Nobelove nagrade, u potpunosti poklonio za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.

2. Brankov most u Beogradu ne nosi naziv po Branku Ćopiću

Kada je 1935. godine Branko Ćopić prvi put došao u Beograd, pošto nikog nije poznavao u glavnom gradu, prenoćio je na jednoj kamenoj klupi ispod savskog mosta. Baš onog mosta, sa kog je jednog kobnog ponedjeljka, 26. maja 1984. skočio na beton novobeogradskog keja.

Brankov most mnogi najviše pamte upravo po Branku Ćopiću, misleći da je njegova sudbina krivac za ime mosta. Međutim, ovaj savski most nosi ime po drugom Branku – Radičeviću. Ulica Branka Radičevića vodi pravo ka savskom mostu, te je nekadašnji Most bratstva i jedinstva nazvan kasnije Brankov most, po našem pjesniku Radičeviću. Postoji i legenda u kraju Branka Ćopića da je i on sam dobio ime po pjesniku Branku Radičeviću.

3. Branko Radičević nije bio bolestan kada je pisao “dođe doba da idem u groba” u svojoj čuvenoj pesmi “Kad mlidija’ umreti”

Branko Radičević je srpski pjesnik koji je prvi pisao na narodnom jeziku, poslije reforme Vuka Karadžića. Pjevao je o radostima života i ljepotama mladosti, ali i tužne, elegične tonove. Pjesma Kad mlidija’ umreti u kojoj se Branko oprašta od svojih pjesama, stvaralaštva, dana, zore, svijeta, života… napisana je još 1845, dvije godine prije nego što je Branko objavio svoje prve pjesme u zbirci Pesme I. Međutim, kao i nedovršena poema Tuga i opomena objavljena je tek posthumno 1862, tj. Branko ih nikada nije objavio lično. Dvadeset jednogodišnji Radičević ovakve sluteće stihove pisao je obuzet osećajem smrti jer mu je majka umrla od tuberkuloze, nakon nje sestra, a onda i brat. Porodična tragedija uslovila je pjesnikova osjećanja smrti, a ne bolest. Međutim, pjesnik kao da je predosjetio i svoju sudbinu. Umro je u 29-oj godini života od tuberkuloze.

4. Jovan Jovanović Zmaj nije dobio nadimak po aždaji, ili zmaju, već je to bila igra riječima

Naš veliki romantičarski pjesnik i omiljeni pjesnik za djecu, bio je čuven po svojim satiričnim pjesmama i listovima koje je uređivao. Godine 1864. pokrenuo je satirični list Zmaj, kome je dao ime na osnovu male igre riječima. Pošto je “3. maj” po julijanskom kalendaru bio dan održavanja Majske skupštine 1848, na kojoj je Srbija postavila Ugarskoj svoje zahtjeve o autonomiji, spojenim čitanjem dana i mjeseca dobija se poznati nadimak pjesnika. Pored ovog, Zmaj je imao još 398 pseudonima, od kojih su mnogi bili likovi iz njegovih djela, ali i imena časopisa koje je objavljivao.

5. Branko Miljković nije izvršio samoubistvo, već je ubijen

U jesen 1960. godine Branko Miljković je, rezigniran neprijateljskom atmosferom, odlučio da zauvek napusti Beograd i preseli se u Zagreb da bi radio na zagrebačkom radiju kao urednik. Raskrstio je sa političkim ulizicama i partijom, odrekao se svih do tada napisanih pjesama, odao se pijanstvu i čestim kafanskim svađama. U posljednjoj noći njegovog života napustio je prijatelje za kafanskim stolom, rekavši da mora da se sastane s nekim. Sutradan u zoru pronađen je kako visi na kaišu, sa šeširom na glavi, kraj “drvceta”, klečeći na jednom kolenu. Drvo je bilo više nego tanko da bi izdržalo Brankov stas. Ljudi koji su stanovali blizu Branka svjedočili su da su te noći između 11. i 12. februara čuli veliku galamu, vrisku, zapomaganje, ali da nisu smjeli da izađu iz kuće, jer je u tom kraju bilo opasno hodati noću. Pronađene su i modrice na njegovom tijelu. Istraga je bila aljkava.

Zbog Brankove pesme “Epitaf” i čuvenog stiha “Ubi me prejaka reč”, zbog pjesme “Za moj 27. rođendan”, koju je napisao nekoliko mjeseci prije smrti i stihova: Više mi nisu potrebne riječi, treba mi vrijeme; / Vrijeme je da sunce kaže koliko je sati; / Vrijeme je da cvijet progovori, a usta zaneme; / Ko loše živi zar može jasno zapjevati… vjeruje se da je u pitanju bilo samoubistvo. Šta se zapravo dogodilo tog 12. februara 1961. godine nikada nećemo saznati. Da li su ga ubili hrvatski nacionalisti, kako se sumnja, ili politički protivnici… Ipak, ostao je jedino da svjedoči grob na beogradskom Novom groblju, između humki Vojislava Ilića i Sime Matavulja, na kom stoji epitaf Ubi me prejaka riječ.