Godinama slušamo priče o referendumima koji se nikad nisu desili, o Rusima koji dolaze, a nikako da dođu, o obojenim revolucijama i navali spoljnjih i unutrašnjih neprijatelja, i sve to s jednim ciljem – tjeranjem misli građana od stvarnih problema.

Sagovornici Srpskainfo, svako iz ugla svoje struke, objašnjavaju fenomen zaglupljivanja ili zamajavanja naroda otvorenim lažima ili vještim manipulacijama. Svi oni su saglasni u jednom: cilj ovakvih manevara jeste vlast i novac.

Komunikolog mr Borislav Vukojević podsjeća da smo posljednjih nekoliko dana svedoci još jedne obmane.

– Mjesecima smo slušali kako BiH neće u NATO, zamajavali su time ne samo javnost, nego i Narodnu skupštinu RS, a onda, odjednom druga priča. Dešavaju se slične stvari i u drugim, razvijenijim društvima, ali sa sasvim drugačijim epilogom. Zbog ovakvih stvari u nekoj drugoj zemlji bi izbio skandal, ostavke, možda i vanredni izbori, kod nas to završi po principu nikom ništa. Slična je situacija bila i sa Đokićevom lažnom diplomom i sa lažnim diplomama drugih političara – kaže Vukojević.

Kad se i laž i istina tako relativizuju, ocjenjuje Vukojević,  kad mediji, uljučujući i javni servis, pronose lažne vijesti i propagandne obmane, onda je jasno da nema nikakve odgovornosti.

– Jasno je, dakle, da je to aktivna strategija u komunikaciji. A kad imamo takvu stvarnost u politici, ne treba da nas čude obmane kompanija, lažna sniženja u tržnim centrima, opšta kultura neodgovornosti u svim oblastima. To se može zaustaviti samo edukacijom građana, kako bi oni mogli prepoznati laž i manipulaciju i na odgovarajući način odreagovati – zaključuje Vukojević.

Socijalni psiholog dr Srđan Puhalo smatra da samo edukacija, bez drugih “lijekova”, ne bi donijela napredak.

– Ne radi se o zaglupljivanju, nego o zamajavanju naroda, skretanjem pažnje javnosti sa važnog na nevažno, a radi se i o sistematskom treniranju poslušnosti. U tom procesu nema nevinih. Vlast kreira javno mnjenje kako njoj odgovara, koristeći sva sredstva. Nastoje da kontrolišu javne servise, novinske agencije koje su na budžetu, a posredno i neke druge medije. To su kanali komunikacije, ali oni ne žele da kontrolišu samo kanale komunikacije, nego i sve ostalo – kaže Puhalo.

Ističe kontrolu nad obrazovnim sistemom, u kome, kako kaže, “ne učimo djecu da misle, nego ih indoktriniramo da usvoje samo ono što mi mislimo da ona treba da znaju”. Preko kontrole nad javnim ustanovama i javnim preduzećima vlast kontroliše i ponašanja velikog broja zaposlenih.

– To niko ne kaže javno, ali toliko smo već istrenirani da sami osluškujemo šta političari misle i šta očekuju od nas, da bismo svoje ponašanje prilagodili tome. Mi se u 19.30, kada počne dnevnik, ne informišeno o tome šta se dešava, nego slušamo šta će sutra biti poželjno da se kaže. To su stavovi koje ne treba propitivati, bar ne glasno, inače slijede sankcije. Spolja izgleda da smo glupi, ali to nije tačno, mi smo samo istrenirani za poslušnost – tvrdi Puhalo.

Ističe da nije ni čudo što u ljudima nema hrabrosti, ako znamo da ne funkcionišu mehanizmi zaštite i da će hrabri, ako upadnu u nevolju, biti prepušteni sami sebi.

– Tako svi pristaju na ono u što ne vjeruju. Vidimo da je car go, ali niko ne smije da to glasno kaže. Ustvari, oni rijetki koji to i izgovore su skrajnuti, pa se njihov glas ne čuje – zaključuje Puhalo.

Profesor Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, dr Đorđe Vuković, kaže da je kategorije pametan ili glup besmisleno primjenjivati na narod. Ne samo da bi to bile rasističke, etnocentrične predrasude, već pogrešni sudovi. Podsjeća, međutim, da je još  Platon govorio da “polis može ostati zdrav, samo ako svi znaju istinu”. Ali, ističe on, moćnicima nije do istine, jer je neobaviještenim, sluđenim i dezorijentisanim ljudima mnogo lakše manipulisati.

– Ako politika, mediji, kompanije, obrazovni sistem ne vode računa o zdravlju društva, javnom interesu, ako ne njeguju istinu, univerzalne vrijednosti, povjerenje, saosjećanje, razlikovanje istine od laži, dobro od zla, nego nas, zbog partikularnih interesa, indoktriniraju marketingom i propagandom, onda smo u ozbiljnom problemu – kaže Vuković.

Komunikolog dr Mladen Bubonjić ističe da uticaj na građane vrše prije svega oni koji su na razne načine “osvojili, ili čak oteli privilegije”, pa sada ne biraju sredstva da ih zadrže.

– Oni plasiraju narativ koji njima pogoduje, a to je nacionalistički narativ i priča o ugroženosti nacionalnih interesa. Oni taj narativ decenijama ne mijenjaju, a i zašto bi, kada u društvenim odnosima, kao i u elektrotehnici vrijedi pravilo: dok radi, ne mijenjaj – kaže Bubonjić, dodajući da ne opravdava takav stav, nego samo objašnjava tehnologiju komuniciranja i vladanja.

Pokvarenost kao vrijednost

– Narod zaglupljuje svako ko sakriva istinu, kocka se sa sudbinom zajednice, uzurpira društveno kormilo, a vlastitu pokvarenost afirmiše kao kolektivnu vrijednost, svako ko lišava ljude odgovornosti i dužnosti da učestvuju u odlukama od opšteg značaja – kaže dr Đorđe Vuković.

Dodaje da živimo u društvu u kojem političari love birače, kompanije kupce i platiše, a fakultetske diplome i medijski sadržaji su roba na tržištu.

Tita odavno nema, a Rusiju baš briga za nas

Jedna od zabluda koju političari uporno prodaju narodu je i ona o navodnim namjerama velikih sila na našem području, smatra dr Mladen Bubonjić.

– U srpskom narodu pronosi se priča da smo mi bitni za Rusiju, a to nije istina. Rusima su u prvom krugu interesa susjedne zemlje, poput Ukrajine i Bjelorusije, pa crnomorske zemlje, pa čak i neke arapske zemlje su ispred nas. Mi smo im tek u četvrtom ili petom krugu interesa, kao „bratski narod slične kulture“, ali eto, priča o braći Rusima koristi našim političarima, a Rusiji ne smeta – kaže Bubonjić i dodaje da je slična situacija sa SAD i zapadnim zemljama.

Hladni rat je, podsjeća on, odavno završen, svuda osim u našim glavama.

– Jedino je Tito uspijevao i Istoku i Zapadu dva puta prodavati istu robu, ali Tito je bio možda najbolji balansero u istoriji čovječanstva. Toga više nema. Niti smo mi SFRJ, niti su današnji političari nalik Titu, niti je današnji svijet onaj iz prošlog vijeka, podijeljen gvozdenom zavjesom – zaključuje Bubonjić.