Pjesma koja spaja Sarajevo i Jasenovac

15.05.2024. 12:55
10
IZVOR: magazinistina.com

Zbog pjesme „Đurđevdan“ koju su pjevali sarajevski Srbi u nakrcanim vagonima „voza smrti“, ustaše su zatvorile šibere i dotok vazduha bio je onemogućen… Ali, oni su uporno pjevali: „Proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni svima osim meni…“

Pjesma Đurđevdan spaja Sarajevo i Jasenovac

Gotovo da ne prođe nijedna srpska zabava, skoro da nema nijedne svadbe niti krštenja a da se ne zapjeva – „Đurđevdan je, a ja nisam s onom koju volim“. Zbilja, iz samog naslova znamenite pjesme sarajevskih „Dugmića“, projavljuje se nekakva velika patnja i nesrazmjerna tuga. Vjerujem da je čovjeku dovoljno da se samo malo zamisli i da je u potpunosti shvati i doživi.

Krvav nastanak pjesme

Mnogima je, međutim, sasvim čudna i neopravdana bilo kakva potreba da razumiju par „pitkih“, pjevljivih strofa. Zato, po nekakvoj vražijoj i ružnoj navici, sasvim paradoksalno, kao da cijeli svijet vole u zanosu „najmajskijeg“ maja, podižu svoje ruke i nazdravljaju punim čašama, dok ih pjevač, uz krajnji glasovni napor, jedva nadjačava stihovima – „Hej kome sada moja draga, na đurđevak miriše, meni nikad više…“

Kada bismo željeli da razumijemo ovu pjesmu, morali bismo izaći iz zadimljenih kafana. Kad bismo makar htjeli da čujemo priču iz koje je nastala, morali bismo je potražiti daleko od stolova sa kariraniim stolnjacima i metalnim pepeljarama, daleko od uvijek umornih trubača, od pijanih tamburaša, zanesenih harmonikaša…
Morali bismo, barem ovako misaono, otići do grada koji se najprije svio a potom i raširio među slavnim bosanskim planinama. Tu negdje, ispod visokog Trebevića, na obali Miljacke, Sarajevo uporno čuva i ovu svoju priču.

Čuva je, kao da strahuje od pitanja – da li će u svim budućim Bosnama biti života prije smrti, kad života u prošlim Bosnama zasigurno nije bilo. Pitali bi to sigurno mnogi koji vide i čuju da na trusnih 55 kvadratnih kilometara Starog Grada, još uvijek zvone zvona sa pravoslavnih i katoličkih crkava, mujezini i dalje uče ezane, a mržnja koja se na svakom koraku osjeti, oduvijek je ista, prokleta, nepromijenjena, friška kao da je tek stvorena i spremna da se predstavi u svom punom pomračenju.

Kao u nekim ciklusima, ona prirodno nabuja i eksplodira baš tu ispod Vratnika i Bistrika, pored Kozije, Šeher-Ćehajine, Careve i Latinske ćuprije, uz Ćumuriju, Drveniju, Čobaniju… Ona temeljno protrese i potpuno izvrne sve ulice, sokake i budžake i ostavi rane koje nikad ne zarastu, jer tu, uz Miljacku, uvijek ima onih koji se hrane suvom mržnjom i koji dragovoljno razbacuju so.

U jednom prirodnom pražnjenju nakoćenog sarajevskog jeda i zla, koje se poklopilo sa Đurđevdanom 1942. godine, počinje priča o našoj pjesmi. Ispričaću je po svjedočanstvu preživjelog logoraša, čovjeka koji je sve čuo, svojim očima vidio i na svojoj koži osjetio.

Maj je u Sarajevu uvijek varljiv – reče mi prijatelj – ponesi jaknu jer je hladno jutrom, a kasnije ti trebaju kratki rukavi.

I zaista, tako je bilo na Đurđevdan prošle godine. U osam sati sam se smrzavao dok sam stajao kod Drvenije i gledao skoro pustu Obalu Kulina bana. Tek pokoji čovjek i gladan pas podvijenog repa, užurbano je skretao u uske uličice između visokih austrijskih palata, hodeći ka svom cilju.

Kako li je bilo tog Đurđevdana ‘42. – pomislih – kada je tu, ispred pločnika na kojem stojim, marširala smrt? Pogledah oko sebe – nabujala Miljacka teče i nosi jeziv zadah. Iz daljine začuh tramvaj koji od Ilidže ide ka čaršiji.

Sigurno je tako i profesor Žarko Vidović, zatvorenik iz ćelije broj četiri gradskog zatvora, stajao i gledao naokolo, kada su ga neposredno pred svitanje, na Đurđevdan, doveli na Obalu.

Stajao je u koloni, u strahu spojen i izmiješan sa 3.000 drugih zarobljenika. Među njima je mogao prepoznati neke sarajevske domaćine iz živopisnog srpskog kvarta Piruša i sa Kovača. Bilo je zarobljenika muslimana koji su se zalagali za Srbe ili su se tako izjašnjavali.

Sedam konja, 40 vojnika

Profesor Vidović je kasnije čuo, da je u toj nepreglednoj koloni bio i Zija Dizdarević, fojnički pisac kome je Branko Ćopić napisao čuveno pismo o svijetu po kojem putuju crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, mrke ubice s ljudskim licima i kuga s kosom…

Pred zarobljenicima se pružala dugačka kompozicija teretnih vagona na kojima su još uvijek stajale ćirilične i latinične oznake jugoslovenskih željeznica, kao i natpis „sedam konja i četrdeset vojnika“. Takvi vagoni su u ono vrijeme, kao četvrta klasa služili za prevoz seljaka koji su putovali na pazar, ali i đaka koji su išli na izlet.
– Kud će sa nama gospodine? – bojažljivo upita momak od dvadesetak godina.
– Ko zna mladiću – ote se odgovor iz blizine – možda u Njemačku, niko nam ništa nije rekao!
Stajali su tako, gladni i žedni a u njima se smjenjivala nada i strah. Nada da će sve brzo proći i strah koji su stvarali neumoljivi ustaški isljednici.

Krvavi praznik

U tim i takvim prilikama najbolje se vidi koliko je zlo u stanju da izopači ljudsko lice i da izmijeni ljudsku fizionomiju. Ustaše, koje su poput gladne paščadi haotično zvijerale ispred kolone, imale su beskrajnu vlast nad životima zarobljenika i nisu se uzdržavali od želje da je iskoriste.
– Šta je, šta si se snuždio mrcino srpska, hoćeš u Srbiju, je li – uzviknu jedan i pendrekom udari starca sa Kovača.
– Ne, neće oni u Srbiju, vodimo ih na teferič u Jasenovac da slave Đurđevdan – slavodobitno izgovori drugi i zasmija se hinjski kao sami đavo.
– U Jasenovac, u Jasenovac jašta – počeše redom uzvikivati svi!
– Ulazite u vagone stoko pogana, šta čekate! – izgovori ustaša za koga bi se moglo reći da je komandir, pošto su mu ostali ukazivali neizmjerno poštovanje.
U tom trenutku na Obali je zavladao haos. Svima je bilo jasno da toliki ljudi ne mogu stati u vagone, a ustaše su bile odlučne u namjeri da ih sve pošalju u zloglasni logor.
– Šta je, nema mjesta, je li?! Ma, ulazite kako znate i umijete, ko ne uđe ostaće u Sarajevu ali ispod zemlje! – uzviknu komandir i opet se bolesno zasmija.
Ubrzo se u svakom vagonu dugačke kompozicije, našlo i do dvije stotine ljudi. Ono malo vazduha što je moglo ući kroz četiri uzana rešetkasta otvora u uglovima na krovu svakog vagona, bilo je nedovoljno za tako veliki broj sabijenih i preplašenih zarobljenika.
Neki od njih su vjerovali da se od zavičaja opraštaju privremeno pa su nastojali da ohrabre i podignu saputnike paralisane od neizvjesnosti. U takvom jednom grču, baršunasti bariton sarajevske Sloge koji je dijelio zarobljenički nemir, ponosito i punum glasom, zapjevao je pjesmu – Proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni svima osim meni…

Da, to je ona pjesma koju su kasnije obradili „Dugmići“ i koju pjevamo dok se veselimo.
Zbog pjesme i pjevanja, ustaše su zatvorile šibere i dotok vazduha u vagone bio je onemogućen.
Zatvorenici se nađoše zbijeni, bez vazduha i u mraku. Nisu imali ni vode. Sve potrebe, i one nesavladive, redovne, jutarnje, koje u onoj trci i gurnjavi niko nije stigao da obavi u zatvorskoj ćeliji u lavoru, obavljene su stojeći, jer su bili tako sabijeni da niko nije mogao da se okrene, ni ruku da pokrene a kamoli da se raskopča ili da sjedne. Dječaci su najprije plakali, a onda su padali u nesvjest. Zapravo, ne može se reći da su „padali“, pošto su i tako onesviješćeni stajali uspravno, stisnuti između ostalih.
Tako su putovali puna dva dana do Broda, gdje su stigli uveče 7. maja. U Brodu su morali da presjednu u drugi voz, kojim su potom krenuli u Jasenovac. U avetinjskom mraku mogli su čuti jedino odjeke koraka, tupih udaraca i dubokih glasova koji zapovjedaju – Ispadaj, brzo!
Pošto bi iskočili, zarobljenici bi vidjeli beživotna ljudska tijela koja su padala kao pokošena na prljavi pod vagona i ostajala iza njih. U čudu su pogledom odavali poštu ljudima koji nisu izdržali i koji su otišli bez opijela i nadgrobnog krsta, možda i bez ikakvog znaka i sjećanja da su nekad na ovoj zemlji bitisali.
U Jasenovac su stigli 8. maja 1942. godine. Pred vozom su ih opet dočekale ustaše.
– Ima li ko da je gladan i žedan? – upita jedan od njih.
– Ja sam, dajte mi vode! – odgovori kroz plač, blijedunjavi šesnaestogodišnji mališa.
– Ustaša priđe uplašenom dječaku, naredi mu da zine, pa mu u usta ubaci šljunka i grumen zemlje.

Pjesma pamti

U trenutku dok sam razmišljao o njegovoj sudbini, pored mene, preko Drvenije, prošao je dječak kome bi dao šesnaestak godina. Na leđima je nosio gitaru, žurio je na probu i razgovarao na mobilni telefon.
Eh, koliko je samo prekinutih i nedovršenih sudbina u Sarajevu. Koliko je neobilježenih stratišta i mučilišta o kojima se više ništa ne zna, koja su potpuno zaboravljena, baš kao priča o pjesmi iz voza koji je krenuo možda baš sa tačke na kojoj stojim.

Šta je sa našim sjećanjem na ljude koji su crnim vozom otputovali na crno gubilište tog Đurđevdana? Nigdje ne postoji nikakav trag o njihovoj nesreći, osim pjesme čiju pozadinu mnogi uopšte ne znaju. To je dupla sudbonosna tragedija i samoubistvo rikošetom.

Priča se da su Dugmići, obučeni u čohane srpske nošnje i sa trobojkom, snimili spot sa željom da istinu sačuvaju od zaborava. Čuo sam da je taj isti spot veoma brzo završio u video bunkerima sa ostalim nepoželjnim materijalom, baš kao što su neslavno završile molbe preživjelih logoraša da se pojedina mjesta u gradu obilježe spomen pločama.

Autor: Vukašin Beatović

Komentari 10
  • Generic placeholder image
    Joža 17.05.2024. 12:52
    Skijaš...te muslimane koji su se "borili međusobno",vodio je i plaćao Beograd,vojsku mu predvodili Legija i crvene beretke iz Srbije...pospremljeni su na smetljište istorije.
    Časni Srbi u Armiji BiH bili su general Divjak,pukovnici Čedo Domuz i Mihajlović i hiljade drugih.Imali smo Prvu slavnu brigadu koju su radi velikog broja srba zvali Prva slavna "pravoslavna"...
  • Generic placeholder image
    Za Jožu 17.05.2024. 11:15
    Kako ti znaš srpski jezik?
  • Generic placeholder image
    Skijaš 17.05.2024. 08:50
    U svakom a pogotovo građanskom ratu postoje ljudi koji se igrom sudbine nađu na suprotnim stranama a pripadaju istom narodu. Na sreću u poslednjem ratu su Srbi bili u ustom stroju (izuzev pojedinačnih slucajeva) za razliku od muslimana koji su se borili međusobno.
  • Generic placeholder image
    Joža 17.05.2024. 08:24
    Srbi ustaški generali- Đuro Grujić,Jovan Iskrić,Mihajlo Lukić,Miroslav Opačić,Milan Desović,Milan Uzelac,Đuro Dragičević,Lavoslav Milić,Jovan Pribić...podpredsjednik NDH a Pavelićev lični prijatelj Savo Besarović...a pomenuću i hiljade srba koji su služili vojsku AU monarhije i feldmaršala Svetozara Borojevića
  • Generic placeholder image
    Srboljub 17.05.2024. 08:10
    Oj ture, hajde ih nabroj. Ne možete ničim i nikako sakriti činjenicu da ste bili monstruozne sluge ustaša, da ste u služenju prevazišli kroatske gospodare, da vas je bilo više od njih, i da ste potpuno isti i danas.
  • Generic placeholder image
    Joža 17.05.2024. 04:45
    Naravno,nek je srbin general pa nije bitno koje vojske...al da su ustaše imale 10 generala srba...e to je za proučavanje.
  • Generic placeholder image
    Skijaš 16.05.2024. 21:56
    Niste vi bistri da budete generali. Vi ste bili i jeste obični koljači i ništa više od toga.
  • Generic placeholder image
    Joža 16.05.2024. 20:12
    Pavelić u NDH imao i 10 generala srba...a gle čuda nijednog muslimana...
  • Generic placeholder image
    Srboljub 16.05.2024. 09:47
    Veza između Sarajeva i Jasenovca je u odvratnom podaništvu fesli-ustaša prema hrvatskim gospodarima. Ne treba zaboraviti da je vojno sposobno stanovništvo bejha muslimana bilo procentualno zastupljenije u ustašama od samih hrvata, naravno srazmjerno ukupnom broju. Brojnošću i monstruoznošću zločina su dokazivali podaništvo.
  • Generic placeholder image
    Skijaš 15.05.2024. 20:39
    Sad će one avetinje da nam objašnjavaju kako je i ovo srpski mit i da Jasenovac nije ni postojao.
Povezane vijesti
Kozara i Potkozarje - Srpski Zid plača Kozara i Potkozarje - Srpski Zid plača
Dan sjećanja na žrtve genocida u NDH-a Dan sjećanja na žrtve genocida u NDH-a
Obilježen Đurđevdan u Prizrenu Obilježen Đurđevdan u Prizrenu
Najčitanije
  • Operacija Tekbir - neuspjeli pokušaj deblokade Sarajeva
    16h 26m
    11
  • “Tražim muža”: Ljepotica iz Banjaluke "zapalila" društvene mreže (FOTO)
    17h 47m
    4
  • Večeras otkrivanje i osveštenje spomenika porodici u Istočnom Novom Sarajevu
    17h 15m
    0
  • U Istočnom Novom Sarajevu otkriven spomenik porodici - simbol egzodusa sarajevskih Srba (FOTO)
    5h 19m
    5
  • Zemljotres u BiH
    9h 23m
    0