Koliko smo samo puta potonjih decenija slušali Mitropolita Amfilohija kako govoreći o "vjeri živoj" pominje epizode iz života Svetoga Petra i Svetoga Vasilija, ta dva hodajuća Jevanđelja svojih vremena?

Jednu od tih opominjućih priča čuli smo mnogo puta.

To je priča o pravdi i nepravdi, o smirenju i bestijalnosti, o svijesti i nesvijesti, o Svetom Petru Cetinjskom i Mahmut Paši Bušatliji.

Poznato nam je da je Mahmut Paša Bušatlija bio porijeklom od Crnojevića. I sam je to pominjao. Težnjom da pregazi i Crnu Goru, pored mnogih krajeva koje je odmetnut od Carigrada pokorio,  želio je da raskrsti sa svojim korjenima koji su ga morili.

To je u paloj prirodi ljudskoj. Adam se, nakon pada, odmah sakrio. Da je ikako mogao, preselio bi u neku drugu zemlju, na neki drugu planetu, ili bi makar organizovao referendum i služio se svim i svačim samo da se odcijepi od Onoga o Koga se ogriješio.

Tako to i danas rade razni vlastodršci. Zato se tako zalijeću bezglavo i neznaveno - kako Mitropolit voli da kaže. Ustvari zalijeću se na sebe i zato "zube lome o orah" svetinje Božije.

U toj priči iz života Svetog Čudotvorca Cetinjskog koju Vladika Amfilohije često pominje veli se da je Svetac nakon bitke na Martinićima molio Pašu skadarskog Mahmuta riječima: "Mani se, čestiti Pašo, moje sirotinje".

A kada bezumni Paša ne odustaje, kada najavljuje pomor i oganj, Svetac izgovara one istorijske riječi: "Mahmute, ako je pravda na tvojoj strani, dabogda prvo zrno koje puklo mene pogodilo. Ali ako je pravda na našoj strani, na mojoj strani", ne kaže Sveti: "dabogda ti poginuo", nego kaže: "onda neka Bog među nama presudi".

Kada su u jedno oktobarsko poslijepodne 1796. godine, dok je još trajala krvava bitka na Krusima, po tom moru kamenom, Svetome Petru donijeli glavu Mahmutovu, kažu da je Vladika uzeo u ruke i rekao: "Evo Bog presudi. Ne rekoh li ti, Pašo, da se maneš moje sirotinje".

Po blagoslovu Mitropolita Amfilohija, naslednika Svetog Petra, moj razred, treći razred Cetinjske bogoslovije, 2002. godine je imao čast da preslaže i sređuje biblioteku Cetinjskog manastira. Iguman otac Luka (Anić) (+2012.g.) otvorio nam je kovčežić sa lobanjom Mahmut Paše Bušatlije koja je stajala u jednom uglu te moćne biblioteke.

Ličila mi je ta lobanja na onu sa Golgote. Silinu svjedočanstva je imala u sebi. Taj trenutak me je potresao. Toliko toga sam čuo o svim tim događajima, a u tom trenutku suština istorije stajala je u jednom kovčežiću pred mojim očima. I dan danas kroz mene prođu neki pobjednički žmarci kada se sjetim kako u ruci držim Mahmutovu lobanju. Ovih dana mi sjećanje na taj trenutak ne izlazi iz duše.

Mitropolit Amfilohije je danas sa svojom pravdoljubivom vojskom sveštenom nalik Svetitelju Petru kojeg su po predanju na Krusima gledali kako se na konju noseći mač pojavljuje na par mjesta u istom trenutku.

Sveštenici i onaj sveti Vladikin narod djeluju nepobjedivo i neodoljivo. Ponosni smo na svaku njihovu riječ i svaki korak koji naprave hodajući ulicama i noseći silu dostojanstva i gospodstva.

Borba bilo kog režima sa Crkvom Božijom je borba vremena protiv vječnosti. Neravnopravna je to borba. Međutim, taj rat uvijek izaziva vrijeme koje u svojoj trošnosti završava svojim prirodnim debaklom.

Oni koji su prije nešto manje od dvije hiljade godina urlali: "Mi imamo zakon svoj i po zakonu našem mora da umre" (Jn.19,7) nisu znali koga raspinju, zato je On rekao ono što svi Njegovi vijekovima govore, i ono što danas govori svaka tvar u Crnoj Gori: "Oprosti im Oče, ne znaju šta čine" (Lk. 23,35) .

On je milostiv. Neka On sudi. 

O prazniku Svetog Proroka Danila , 30. 12. 2019 g., Dortmund

Protojerej Danilo Dangubić