Riječi pjesnika Miroslava Mike Antića “Poezija je dnevnik ribe koja živi na kopnu, a htela bi da leti. Poezija je torba puna nevidljivih suvenira. Poezija je nepostojeći rukopis koji otkriva kako se stvaraju duge i zašto nestaju” najbolje opisuju sve ono što staje u stihove i rime koji griju ljudska srca.

Svjetski dan poezije, koji se obilježava 21. marta, podsjeća nas na značaj i važnost pjesama i njihovih tvoraca, ukazujući nam na to da su pjesme ono što nam pruža utjehu i u najtežim trenucima, ali i poziva na promjene.

Koliko nam je poezija bitna pokazuje i Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpke, koja povodom Svjetskog dana poezije organizuje onlajn čitanje “Uključi se i pročitaj pjesmu”. Ovaj program će početi u nedjelju, u 19 časova, a u njemu će učestvovati brojni afirmisani pjesnici i pjesnikinje, ali i svi koji žele pročitati pjesmu po vlastitom izboru, bila ona njihova autorska ili ne. Svi zainteresovani mogu se prijaviti putem “Zum” platforme na sajtu biblioteke.

Stanislav Vinaver je kazao "Poezija je nebeski med što teče iz nevidljivog saća što ga stvaraju duše”, a tim medom uljepšali su nam život mnogi srpski i svjetski pjesnici.

Tako je stihovima “Očiju tvojih da nije ne bi bilo neba u malom našem stanu” i “Ti si moj početak koji me pokrenuo, sveo sam se na tvoju osovinu” Vasko Popa slavio ljubav koja brani čovjeka i ljudsko dostojanstvo. U njegovim pjesmama vlada snaga ljubavi koja liječi usamljenost i osnažuje duh. Popini stihovi posredstvom detalja koje njegov čovjek primjećuje predočavaju tjeskoban i monoton život savremenih ljudi.

O ljubavi i smrti pjevao je pjesnik izuzetne obdarenosti Miloš Crnjanski. Elegičan, senzualan i melodičan pisao je: “Ne, neće ljubav, ni mladost, više pomilovati nam grudi, ime će, dah će, suza će naša drugom da zamiriše”. Njegovo rano stvaralaštvo bilo je izraz posljeratnog razočaranja i klonuća, bilo je sumorno, bolno, cinično pjevanje povratnika iz rata. Ali stihovima: “Sve dok si strasna i bludna, ma luda i gadna i čudna, sa telom starim i sedim, il' pupovima zavijenim belim, ja te grlim osmehom bledim i branim” darovao nam je intimnu liriku u kojoj se spajaju ljubavni doživljaji s nagovještajima smrti, a erotika s melanholijom.

Govoriti o poeziji nemoguće je bez pomena njenog princa Branka Miljkovića. I on je pjevao o smrti, a to osjećanje obilježilo je njegov život i poeziju. Tragično je napustio ovaj svijet, a ostavio mu je u amanet jednu od najljepših pjesama “Uzalud je budim”. Ali iako je smrt bila njegova vjerna pratilja, on ju je snagom svojih stihova pobijedio.

Prošle su više od četiri decenije kako je zauvijek otišao Žak Prever, koga i danas čitaju i podjednako vole i rafinirani ljubitelji poezije i ljudi skromnog obrazovanja. Odmetnik i sanjar, stihovima: “Sjećaš li se Barbara, padala je kiša neprestana, nad Brestom toga dana, a ti si išla nasmijana, pokisla, ozarena, očarana, pod krupnim kapima kiše, sjeti se Barbara, sretoh te u ulici Sijama” udara u srca, budi sjećanja i romantiku. Pjesnik Pariza je pjevao: “I sve staklene zvijezde sreće i ljepote treptale su u prašini nepočišćene sobe, i bio sam mrtav pijan i lud od radosti, i ti živa pijana u mom zagrljaju”, a ovi stihovi učinili su ga jednim od najčitanijih svjetskih pjesnika 20. vijeka.

Kada iz 20. vijeka kročimo u savremeno doba u kojem je književnost pomalo skrajnuta primjećujemo ime Marka Tomaša, čiji su stihovi o ljubavi, nacionalizmu, slobodi i nostalgiji uspjeli da privuku pažnju šireg kruga čitalaca.

Međutim, pojava mlade pjesnikinje Radmile Petrović napravila je pravu revoluciju. Stihovima: “Tata u ovoj ćerki imaš pomalo sina kog si mnogo želeo, ne samo u načinu na koji hodam ili igram uz pesme Šabana Šaulića, nekad kroz mene prostruji krv predaka onih što su ubijali svoje žene” Radmila Petrović povezuje savremene motive sa međuljudskim odnosima unutar tradicionalnog, preispitujući i jedno i drugo i unoseći novi manir u srpsko pjesništvo.

Žene pisci tokom vijekova bile su zapostavljene, a 21. vijek donio je mnogo promjena pa tako i na ovom planu. Žene polako osvajaju književno nebo, a jedna od njih je i mlada banjalučka pjesnikinja Mihaela Šumić, čija je prva zbirka “Nekoliko sitnih uboda” izazvala veliku pažnju, a kako i ne bi, jer stihovi: “Nemoj da roviš po mom podrijetlu, rekli su da imam previše miješane krvi. U mesu krijem narode koji se međusobno mrze, sva sam genocidna, homicidna, suicidna” izazivaju snažna osjećanja.

I zaista su tačne riječi Branka Miljkovića: “Svaka pesma počinje 'knedlom' u grlu”.

Pol Elijar je kazao: “Francuz je propjevao zbog žene, Italijan radi publike. Grk pjeva za bakšiš. Nijemac pjeva na komandu, a Srbin propjeva uz piće. Arapin je zapjevao od straha. Pustinja uplaši i junake i divove. Pustinje se, jedino, ne boje pjesnici”.