Već 25. godinu zaredom na ovaj dan svijet slavi poeziju. Prije nešto više od dvije decenije, 21. mart proglašen je Svjetskim danom poezije od strane UNESKO-a, 1999. godine. Svrha ovog dana je promocija čitanja, pisanja, objavljivanja i poezije u školstvu širom svijeta; ali i „davanje novih podsticaja i priznanja nacionalnim, regionalnim i internacionalnim poetskim pokretima” (izvod iz UNESKO izveštaja pri definisanju ovog dana).

Rođena kad i proljeće, poezija postoji koliko i ljudska duša, tačnije, onda kad je duša progovorila, počela je da pjeva, da niže stihove, da opisuje svoja osjećanja, da stvara ritam, da stvara rimu, da se moli. U dalekoj prošlosti Dan poezije bio je dan rođenja njenog prvog roditelja, Vergilija, a kod nas ovaj dan bi se mogao slaviti kad god se rodio pjesnik kod Srba, a mnogo ih je.

Poeziju je ponekad teško objasniti. Oni koji je stvaraju, čitaju i vole to možda najbolje znaju. Ja ću pokušati prenijeti vam smjernice kako je ja doživljavam. Ona je umjetnički žanr, ponekad i više od toga. Paučina nakupljena na sva sjećanja ikad stečena, paučina nakupljena na sve snove ikad sanjane. Označava lijepu književnost i žanr u cjelini, konkretan izraz ljudskog duha u umjetnički osjećajnom i ritmičkom jeziku. Poznati francuski pjesnik, Žak Prever poeziju je opisao rekavši: „Poezija je ono što se sanja, ono što se zamišlja, ono što se želi, i ono što se često dogodi. Poezija, to je stvarnije i korisnije ime života.“

Razne se teme provlače kroz pjesništvo: ljubav, smrt, rodoljublje, djetinjstvo. Ja ću iskoristiti ovaj dan da vam prenesem neke meni drage stihove u slavu današnjoj slavljenici.

Santa Maria della Salute – Laze Kostića, možda je i najljepša ljubavna pjesma u srpskoj književnosti. Posmatrajući crkvu u Veneciji, pjesnik je ispjevao pjesmu o voljenoj ženi, Jeleni Lenki Dunđerskoj. On pjeva o ljubavi koju tek u zanosu proroci slute. O ljubavi koju samo njih dvoje mogu razumjeti i o iskustvu koje je svijetu nepoznato, ali je blisko pomjeranju granica vasione. Ljubav je upravo ono što ovu pjesmu diže na pijedestal srpskog pjesništva, visoko iznad svih.

Santa Maria della Salute – Laza Kostić

Oprosti, majko sveta, oprosti,

što naših gora požalih bor,

na kom se, ustuk svakoje zlosti,

blaženoj tebi podiže dvor;

prezri, nebesnice, vrelo milosti,

što ti zemaljski sagreši stvor:

Kajan ti ljubim prečiste skute,

Santa Maria della Salute.

Zar nije lepše nosit lepotu,

svodova tvojih postati stub,

nego grejući svetsku grehotu

u pepo spalit srce i lub;

tonut o brodu, trnut u plotu,

đavolu jelu a vragu dub?

Zar nije lepše vekovat u te,

Santa Maria della Salute.

Oprosti, majko, mnogo sam strad’o,

mnoge sam grehe pokajo ja;

sve što je srce snivalo mlado,

sve je to jave slomio ma’;

za čim sam čezno, čemu se nado,

sve je to davno pepo i pra’,

na ugod živu pakosti žute,

Santa Maria della Salute.

Opjevali smo i u dušu sadili mnoge iluzije. Pjesnici to umiju. Rijetko šta vide prosto i površno, pa svemu nastoje dati posebnu čar. Tako je i čuveni Dučić sa svojom pjesmom „Pesma ženi“ moj neizostavan odabir.

Pesma ženi – Jovan Dučić

Od mog priviđenja ti si cela tkana,

tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.

Ti beše misao moja očarana,

simbol svih taština, porazan i leden.

A ti ne postojiš, nit’ si postojala.

Rođena u mojoj tišini i tami,

na Suncu mog srca ti si samo sjala

jer sve što ljubimo – stvorili smo sami.

Na dan njenog venčanja – Velimir Rajić

Pa pođi s Bogom! Još ti mogu reći:

Da Bog da sunce sreće da ti sija!

Sve što god počneš svršila u sreći!

Sa tvoje sreće biću srećan i ja.

I svakog dana ja ću da se molim

Kad zvono verne u crkvu poziva…

Ja nisam znao da te tako volim.

Prosta ti bila moja ljubav živa!

Mnoge Ane mogu da budu srećne što nose ovo ime opjevano u pjesmi:

Kako Ana rešava ukrštene reči – Brane Petrovića

Ja mogu na njenoj usni da spojim more s cvetovima!

Mogu u njenoj državi da budem referent za kišu!

Mogu pod njenim prozorom da imitiram dunav,

il neke druge vulkane,

mogu da se zakunem

u sve što imam,

i nemam,

da svet postoji zbog Ane.

Kakve su njene namere

kad sve druge sahranjuje

samo mene oživljava –

ima li Ana

stvarnog razloga

da bude tako lepa kad spava?

Uzalud je budim – Branko Miljković

Budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih

budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati

pticu zauvek sletelu

sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema

ta žena sa rukama deteta koju volim

to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim

uzalud uzalud uzalud

uzalud je budim

jer će se probuditi drukčija i nova

uzalud je budim…

Nadam se da sam u prethodnim redovima uspjela da u vama probudim želju da uzmete omiljenu knjigu poezije i nađete taj obilježeni stih, podvučen jer ste se u njemu pronašli. Podvukli ste ga tanko, grafitnom olovkom, da bi mu se vratili. Učinite to sad.

Ja ću vam ostaviti još neke u ovom tekstu, da vam bude podsjetnik i tokom cijele godine na neke lijepe stihove. Neka ovo bude mali kutak za bijeg od svakodnevnih besmislica.

Naša književnost nudi nam još pregršt pjesama o ženi i ljubavi. Maestralno su o tome pisali i Dis i Šantić i Rakić. Mnogo bi se o temi ljubavi moglo pričati i kod Crnjanskog i mnogih drugih pjesnika naše bogate književnosti.

Čitajte i volite.

„Moja ljubav”- Jovan Dučić

„Kroz ponoć” – Đura Jakšić

„Nikad više” – Matija Bećković

Milo stvorenje koje si sad sena

Mili pepeo samo uspomena

A ta je sena i ta uspomena

Moj jedini život i jedina žena.

Ti malo rušče – ceo svet bi dao

Kad bih te još samo jednom ugledao

Kako ideš kući u naručju s cvećem

(A ja te s prozora gledam – i ne trepćem).

„Obična pesma” – Milan Rakić

„Daleko u nama” – Vasko Popa

„Ikona“ – Miroslav Antić

„Santa Maria della Salute” – Laza Kostić

„Mizera” – Miloš Crnjanski

„Možda spava” – Vladislav Petković Dis

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;

Ne znam mesto na kom živi ili počiva;

Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;

Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa očima izvan svakog zla,

Izvan stvari, iluzija, izvan života,

I s njom spava, neviđena, njena lepota;

Možda živi i doći će posle ovog sna.

Možda spava sa očima izvan svakog zla.

U mojoj glavi stanuješ – Stevan Raičković

 U mojoj glavi stanuješ: tu ti je

Soba i mali balkon s kog puca

Vidik na moje misli najtananije.

Ponekad slušaš kako mi zakuca

Srce ko živi leptir iz kutije.

Ja ti odškrinem vrata: niz basamake

Silaziš u vrt za kog niko ne zna.

Na povetarcu lebdiš poput slamke.

 (Dok za to vreme, možda: neoprezna

Stojiš na nekom rubu, ispred zamke…)

Neizostavni su i Aleksa Šantić, Branislav Brana Crnčević, Branko Radičević, Desanka Maksimović, Dobrica Erić, Dušan Vasiljev, Dušan Radović, Duško Trifunović, Đura Jakšić, Jovan Jovanović Zmaj, Ljubivoje Ršumović, Milan Rakić, Mira Alečković, Miroslav Mika Antić, Oskar Davičo, Pero Zubac, Petar Petrović Njegoš, Rade Drainac, Vasko Popa, Vlada Stojiljković, Vojislav Ilić i drugi.

Skromno i na kraju darujem vam i svoje stihove posvećene svim pjesnicima ovoga svijeta.

Pero ( u mom slučaju „Iščašeno“)

Misliš pjesniku je lako da piše

da uzme pero i poreda slova,

da oslušne dušu kako miriše

da nađe stepenice do novih snova.

Ako si slutio tu lakoću

ne čekaj više nijednog časa,

uzmi olovku, naoštri srce

i pusti misao da talasa.

Vratiće se tada ljeta i zime,

koraci iznad zemaljske kore,

slagaće se novorođene rime,

– bili jednom starac i more.

Svjedočiće na papiru sve te riječi,

što spavaše u grudima malog ludaka,

da mu od pjesme niko ne bi preči,

doživotno proglašen za čudaka.

Reći ću vam još i ovo. Na konkursu koji je raspisalo Društvo za srpski jezik i književnost Srbije, u okviru manifestacije „Mart – mjesec srpskog jezika“, riječ koja je obilježila proteklu godinu je „iscjeljenje“, a omiljeni stih iz narodne poezije je iz pjesme „Zidanje Skadra“, koji glasi „Imao sam od zlata jabuku, pa mi danas pade u Bojanu, te je žalim pregoret` ne mogu“.

Na konkurs za riječ koja je obilježila proteklu godinu stiglo je 410 riječi koje su poslali učenici iz više od 50 gradova i sela širom Srbije, ali i iz Banjaluke, kao i Ljubljane, Moskve i drugih gradova u kojima živi srpska dijaspora.

Iscjeljenje duše neka bude i vaš svakodnevni zadatak. Za svaki dan, jedan stih.

Piše: Bojana Marković