Napad na Jošanicu izveden je na veliki hrišćanski praznik Nikoljdan, 19. decembra 1992. godine.

Većina mještana tog dana proslavljala je krsnu slavu. Imajući u vidu da su napad izvršile i neke od dojučerašnjih komšija stanovnika Jošanice, evidentno je da je za napad ciljano odabran baš ovaj datum.

Na ovaj način nastavljena je, nažalost, već prethodno ustaljena praksa napada na srpska sela u širem rejonu Podrinja u dane velikih hrišćanskih praznika.

Da su napad na Jošanicu izvele dojučerašnje komšije navodi i Borivoje Kulić koji je prepoznao nekolicinu njih: "... Svi su bili iz sela Huseinovići koje je bilo blizu mog sela, pa sam ih poznavao od ranije. Nekada smo zajedno brinuli o stoci, a naša imanja se graniče".

O tome svjedoči i Radomir Pljevaljčić koji je potvrdio da su ovaj napad izvele dojučerašnje komšije. On je ispričao da je Milica Blagojević, koja je ostala živa, pobjegla i preko potoka se vratila u šumu odakle je gledala šta se zbiva u selu.

- Ispod moje kuće zove muslimanski vojnik: `O Pero, o Vukosava, pristavi ka̴fu, eto nas na ka̴fu` - svjedočio je Pljevaljčić.

NAPAD RAZULARENIH MUSLIMANSKIH HORDI NA GOLORUKI SRPSKI NAROD

Prema navodima iz Krivične prijave Stanice javne bezbjednosti Foča, svi zaseoci Jošanice /Gapići, Ho̷džići, Brajkovići, Medanovići, Bogovići, Kobalji, Vašadići, Ostrmci, Baždari i Bjelice/ bili su izloženi jakom i dobro pripremljenom napadu u prijepodnevnim časovima 19. decembra 1992. godine.

Pripreme za napad počinju 18. decembra 1992. godine kada se veći broj pripadnika takozvane Armije BiH, njih oko 600 okuplja u selu Sadba, kod Goražda i tu dobijaju uputstva za predstojeći napad u širem rejonu Jošanice. Ujutru, pred sam napad, muslimani se organizuju u deset grupa od po 60 ljudi, a svaka grupa dobija zadatak da napadne jedan od zaselaka Jošanice i na taj način ne ostavi mogućnost za bilo kakvu evakuaciju stanovništva Jošanice.

Da je napad na Jošanicu izvršen u ranim jutarnjim časovima 19. decembra 1992. godine vidljivo je i iz Posebnog izvještaja kao dopune krivične prijave SJB Foča, kao i u zahtjevu za pokretanje istrage Osnovnog javnog tužilaštva Srbinje.

Takođe, i u ovim dokumentima je navedeno da se radilo o organizovanom i unaprijed planiranom napadu, s ciljem da se uništi cjelokupno civilno stanovništvo, a sva materijalna imovina opljačka i spali.

U trenutku napada na Jošanicu u njoj nije bilo ̴formacija Vojske Republike Srpske, tačnije u selu su se nalazile samo seoske straže koje je lokalno stanovništvo organizovalo. Slabo naoružani i brojčano in̴feriorni nisu imali veću mogućnost odbrane sela. Takođe, veliki broj mještana slavio je krsnu slavu ili je došao iz nekog drugog mjesta u goste slavljenicima.

SRBI PRIPREMAJU SLAVU, A NAORUŽANI MUSLIMANI POKOLj

Da u selu nije bilo organizovane odbrane svjedoči i preživjeli Borivoje Kulić:

- Dana 18. decembra 1992. godine otišao sam u selo Medanoviće kod svoje sestre Ljube Višnjić na slavu Sveti Nikola. Tu sam i noćio i u 5.30 časova pošao sam u svoje selo Brajkoviće da namirim stoku. Dok sam se spremio i izašao iz kuće svoje sestre bilo je oko 6.15 i samo što sam izašao zapucalo je sa svih strana sela Medanovića, a istovremeno se čula pucnjava oko svih sela.

Vratio sam se u kuću i probudio sestru i sve ukućane. Izašli smo napolje. Mi, muškarci, koji smo imali oružje zalegli smo oko kuća i počeli pucati. U toj pucnjavi vidio sam da je poginuo Milosav Davidović, Rade Višnjić, Tomo Višnjić i Novak Mićević.

Trivko Višnjić iz zaseoka Medanovići opisuje pokušaj odbrane sela: "Vidjeli smo da su i ostala sela napadnuta i zapaljena, a napad na naše selo počeo je ubrzo potom. Pucali su na nas sa svih strana. Nas šest muškaraca, iz obje kuće, pokušali smo da se odbranimo sa ono malo oružja koje smo imali, ali bilo ih je toliko da nismo imali šanse i nismo imali dovoljno municije. Neposredno prije napada na naše selo, Rada Blagojević iz Konjevića, koja je bila ranjena, došla je u našu kuću. Ubrzo su je slijedila dva ranjena muškarca, Rade Blagojević i čovjek koji se prezivao Crnogorac, a kome sam ime zaboravio.

...Petnaest minuta nakon njihovog dolaska potrošili smo svu municiju i povukli se u obližnju šumu, jer smo znali da bi nas ubili da su nas pronašli u kući, a neke kuće u selu već su bile zapaljene".

On dalje naglašava da u tom selu, kao ni u okolnim, nije bilo većih jedinica Vojske Republike Srpske. Bilo je samo nekoliko vojnika u svrhu seoskih patrola, i to su uglavnom bili mještani, stariji ljudi. Zajedno sa ostalima, baš kao i ja, pokušali su da se odbrane kada su napadnuti."

Ratko Blagojević iz Konjevića navodi kako je njegovo selo dva puta bilo napadnuto od muslimana, i to u periodu od 14. do 16. septembra 1992. godine: "Poslije ta dva žestoka napada muslimanskih snaga, nas nekoliko Srba iz okolnih sela smo odlučili da držimo seoske straže, a djecu i starce vodimo na bezbjednija mjesta. Imali smo loše oružje, jer nismo učestvovali u borbama na ̴frontu. U svakom slučaju, cilj nam je bio da odbranimo naše kuće, zemlju i porodice čak i sa ono malo oružja koje smo imali.

U rano jutro, 19. decembra 1992. godine, u 6.20 časova, muslimanske snage su opkolile selo Gapiće sa svih strana. Tog jutra sam držao stražu u selu kako bih zaštitio civile i spriječio njihove vojnike da uđu u selo i sve nas pobiju i pokolju".

Da u selu nije bilo ̴pripadnika Vojske Republike Srpske potvrđuje i Ibro Mehović koji kaže: "U selu nije bilo nikoga da može pružiti otpor, jer su srpske linije odbrane bile previše daleko. To je bilo u unutrašnjosti teritorije koju su kontrolisale srpske snage".

(Nastaviće se)