Danas je počela još jedna predizborna kampanja i baš istog dana završena je tužna životna priča poslijeratnog epizodiste, gotovo statiste – Miodraga Jahure. U rat odlazi sa nepunih 18 godina, tačnije sa sedamnaest i po godina dobrovoljno stupa u Bobansku četu u kojoj će se zadržati sve do kraja ratnih dejstava.

Ni 25 godina nakon rata Jahura nije imao stalno zaposlenje. Ruku na srce, jula tekuće godine dobija posao stražara u JP ”Radnik”. Podrazumijeva se, na minimalcu. Prije toga, odradio je ugovor u trajanju od dva mjeseca kao domar u Gradskoj upravi, 2016. godine.

Nakon isteka dvomjesečnog ugovora isti nije produžen… Kako je Miodrag rekao za naš magazin neposredno pred dobijanje posla u JP ”Radnik”, ta dva mjeseca 2016. godine primio je dvije plate od po 600 KM, a u aktuelni gradonačelnik urgirao je za radno mjesto u JP ”Radnik” gdje mu je, kako nam je tada rekao, plata trebala biti 520 KM.

Ne računajući mizerne boračke dodatke, Jahura je kao aktivni učesnik rata, čovjek, tačnije mladić, koji je odlučio ”skladištiti” svoju mladost je nakon rata kao domar/čuvar/skladištar uspio zaraditi 1200 KM 2016. godine i po svemu sudeći svega tri minimalne plate kao čuvar/skladištar u JP ”Radnik”.

Posao u JP ”Radnik” očito je došao ne kasno, već prekasno. Psihički izranjavan, devastiran, sluđen mnogobrojnim obećanjima, sveden na hodajućeg leša, njegov pucanj u glavu danas je simnbolično označio još jednu kampanju – još jednu trku za šaku glasova…

Teško se oteti utisku da Miodrag danas nije ubio sebe već sva ona lažna obećanja, poniženja, devastiranu mladost i obezvrjeđen život, ne samo sopstveni već život brojnih koji poput Jahure hode poput leševa, ubijene duše, nade i vjere za boljim sutra…

Ovo nije samo priča o Miodragu Jahuri, niti je priča samo o demobilisanim borcima, ovo je priča o obespravljenim, zapostavljenim, ugaženim pojedincima u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.

Danas je jedan pucanj zlokobno označio početak još jedne predizborne kampanje. Taj pucanj je najmanje ubio onoga koji je odavno ubijen, sveden na broj, statističku grešku, demobilisan ne samo iz rata već i iz života…

Jedan štrajk glađu mu je ”omogućio” dvije plate te 2016. godine. Na te dvije plate je sve i ostalo. U junu tekuće godine prijetio je novim štrajkom glađu nakon još jednog praznog obećanja da će biti zaposlen. Živjevši od skromnih penzija bolesnog oca i majke, krajem juna dobija čvrsto obećanje da će mu se naći adekvatan posao.

”Ne znam šta da radim ukoliko se i ovo ispostavi lažnim obećanjem. Ni štrajk glađu, da se razumijemo nije rješenje, ja kući vodim računa o teško bolesnoj, nepokretnoj majci i ocu, kada bih ja bio na ulici dan i noć, vrlo je moguće da bi majka umrla već poslije nekoliko dana. Ne znam, nijedna vlast nije imala milosti prema meni. Teško je, sve se mora izdržati.” – rekao je tada Jahura za internet magazin ”Moja Hercegovina”.

Neposredno nakon toga, Miodragova majka umire. Miodrag biva zaposlen kao stražar/čuvar u JP ”Radnik”. Adekvatan posao za demobilisanog borca je, to se valjda podrazumijeva, onaj posao koji je plaćen minimalcem. I taj minimalac je kasno stigao, prekasno…

Svega tri minimalca su prošla, a Miodrag psihički izranjavan, teško depresivan podiže ruku na sebe, ali ne samo na sebe.

Danas je on najmanje upucao sebe, jer tu i nije imao ubiti ništa što već nije bezbroj puta ubijeno u proteklih 25 godina, ubio je on sva ona lažna obećanja, sve postratne traume, košmare, osakaćenu mladost i sistem koji kao na traci proizvodi hodajuće leševe…

Sistem je doduše najmanje ranio jer živjeće ovaj sistem i sa jednim Jahurom manje, živjeće i okrenuti se neće… Ako je u ratu bio protagonista, kao što su mnogi mladi zamijenili ”filmski set” pa umjesto u Lukasovim ”Američkim grafitima” ili nekom drugom tinejdžerskom filmu našli se u Kopolinoj ”Apokalipsi danas”, poslije rata je postao klasični epizodista, gotovo statista.

Ima Kopola još jedan film indikativnog naslova za ovu priču, film ”Autsajderi”. Protagonisti su postali autsajderi i obratno. Mada, razmislivši malo bolje, i sa puškom u rukama sva ta divno ugašena mladost je i tada bila autsajder, protagonisti su ipak bili negdje drugo. Upucao je vjerovatno Miodrag danas i sedamnaestogodišnjeg sebe, proklinjući današnjeg sebe i sve i svakoga oko sebe.

Danas ako nekome i padne na pamet da lamentira nad sudbinom Miodraga Jahure nikako ne bi smio da traži krivca, jer krivci su svi, tačnije sve vlasti od rata pa do danas. I ne treba niko od svih tih koji su uživali bar u parčetu kolača da traže ko se više a ko manje ogriješio o njega.

Krivi su oni koji ga do 2016. nisu zaposlili, oni koji su ga 2016. zaposlili na dva mjeseca i oni koji su ga prekasno zaposlili 2020. godine. Trebinjske čitulje unazad godinu dana gotovo bez izuzetka završavaju sa ”Molimo vas da nas poštedite naknadnih dolazaka na žalost”. Tako završava i čitulja Miodraga Jahure i ako je ovaj ”moderni” završetak čitulje do sada tražio svoj smisao danas ga ja napokon našao…

Poštedite porodicu Miodraga Jahure naknadnog učestvovanja u žalosti jer nekome poput Jahure žalost je davno počela, još krajem 1995. godine. Zato, pustite da njegov posljednji pucanj odzvoni još jednom, pa makar i za početak još jedne predizborne kampanje iliti špageti vesterna Serđa Leonea, sa jedinom razlikom u valuti…

Hoće li Miodrag počivati i dalje u nemiru ili će bar upucan od života, od nepravde, od laži, najmanje od sebe samoga, ipak pronaći bar djelić mira?!

Igor Svrdlin