- Ni vode ni struje ni nikakvih uslova nema, ja sam nepokretna, ovdje sam propadala dva puta. Nijednog kuka nemam, nikakvih uslova nemam. Ne znam stvarno šta je ovo - kaže Dragica Sudžum.

Bori se Stevo, njen sin, pokazuje žuljeve, ali kaže džaba sve kada nema uslova za normalan život.

- Ovdje je gadno živjeti, nikako. Kada je zemljotres zidovi se tresu, građa nikakva, pod nikakva. Ja sam 2005. godište. Radim u komunalnom, na tovarenju teškog smeća, na kamionu. Kada dođem sa posla nešto oko kuće, ako vjeruješ, padnem od umora. Želio bih da imam dobru kuću, da imam štalu da mogu nešto držati, da mogu sve - rekao je Stevo Milaković.

U ovom haosu se Dragica bori za svoje zdravlje, skoro je nepokretna. Operacija i liječenje joj kaže ne padaju na pamet.

- Ni lijekove, ni ortopedska pomagala. Trebalo je da imam ortopedsku cipelu, nemam je, nego je došla jedna Romkinja i donijela mi dva štapa, nemam sa čim. Ko može, ko hoće i ko ima dobru volju, da mi pomogne da izađem iz ovoga haos. Ja treba da idem za Banjaluku na operaciju zato što sam prije operisala nogu kao dijete, ostala mi je šipka u nozi 40 i kusur godina, otac i majka su isto siromašno živjeli, nisu mogli da me vode na liječenje, i tako sam ostala - dodaje Dragica.

Skočile su komšije, mole za pomoć. Nemanja nam priča da je kucao na sva vrata, kaže privrednici su obećali pomoć. Moli da se svi uključe.

- Apelujem na sve ljude dobre volje, na sve humane i čestite i poštene domaćine da učestvuju u pomoći ovoj familiji mi ćemo aktivirati i žiro račun na koji će se moći uplatiti određena sredstva, pa koliko ko može. Nečije malo ovoj familiji će značiti mnogo - priča Nemanja Ćasalan, komšija.

U najbogatijoj hercegovačkoj opštini vlasti su se mijenjale. Do ovih ljudi su svi svraćali u kampanji, a onda okretali glave. Gacko i njegovu čelnici su sada na ispitu. Pokazaće se da li je važniji Stevov osmijeh od fotelje u gigantu ili u nekom opštinskom preduzeću.