Vlasti FBiH spriječile su 19. septembra 2003. godine Savez logoraša Republike Srpske da u bivšoj kasarni "Viktor Bubanj" u Sarajevu postavi spomen-ploču u znak sjećanja na stradanje hiljada zatvorenih i oko 500 ubijenih Srba u vrijeme dok je kasarna bila ratni logor.

O zločinima u logoru "Viktor Bubanj", u koji je nakon rata visoki predstavnik Pedi Ešdaun svojim nametnutim aktom smjestio Sud BiH, pojedini logoraši napisali su knjige u kojima su do detalja objasnili kako se sa njima postupalo, piše Srna.

Strahinja Živak je u "Viktoru Bubnju" i Centralnom zatvoru proveo dvije i po godine prije nego što je izašao u novembru 1994. godine, a tu je bio pod istragom osam mjeseci, spavao na betonu i dijelio prostoriju sa još 16 ljudi u šest metara kvadratnih.

Nakon silnih ispitavanja, na osnovu iznuđenog iskaza, bez svjedoka, optužen je da je, navodno, "imao uticaj u podjeli BiH", dok za vrijeme suđenja uopšte nije imao pravnu zaštitu.

U knjizi "Živim da svjedočim" Živak piše o monstruoznim iživljavanjima, silovanjima i ubistvima srpskih zatvorenika.

- U zatvoru je bilo i žena. Kroz rešetke sam vidio 33 žene koje su izvodili u šetnju. Bilo je i trudnica. Bilo je i čitavih porodica. Jednu retardiranu djevojčicu strašno su maltretirali, a optuživali su je da je snajperista. Policajci su uveče pili i poslije 22.00 časa odvodili žene - navodi Živak.

Svjedoci su godinama poslije rata navodili kakvim su strašnim torturama bili podvrgnuti u logoru "Viktor Bubanj", a brojna su svjedočenja o prebijanju ljudi kundacima, cokulama, bejzbol palicama, čak i neobrađenom daskom.

Žene su svjedočile da su iz logora "Viktor Bubanj" silom odvođene u centar Sarajeva u hotel "Zagreb", koji je bio i neka vrsta javne kuće gdje su silovane logorašice, dok su zatvoreni Srbi izvođeni na lažna strijeljanja i vraćani u ćelije uz obećanje da će ih "ubiti sutra".

O zlostavljanju i ubistvima u logoru "Viktor Bubanj" postoje i svjedočenja "insajdera" i ona su bila godinama poznata javnosti, ali ni to Tužilaštvu BiH nije mnogo značilo.

Marko Mikerević, koji je tokom rata bio mobilisan kao sudija porotnik u Okružnom vojnom sudu u Sarajevu, u knjizi "Sarajevski kazani smrti" tvrdi da su za zločine u ovom logoru znale najistaknutije ličnosti tadašnje bošnjačke politike.

U knjizi, koja je izašla iz štampe u novembru 2004. godine, Mikerević je optužio tadašnjeg predsjednika Komisije za nestale FBiH Amora Mašovića da je od upravnika i stražara logora tražio isključivo tijela logoraša da bi ih potom razmjenjivao sa srpskom stranom za zarobljene muslimanske borce.

Mašović je ove optužbe javno odbacivao, ali nije poznato da li su ga istražioci Tužilaštva BiH ikada saslušali povodom tih optužbi.

Prema Mikerevićevom svjedočenju, u ovaj logor često su dolazili i Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Mustafa Cerić, Rasim Delić, Sefer Halilović, Dragan Vikić i ostali visoki politički i vojni funkcioneri ratne muslimanske vlade u Sarajevu.