U istočnoj Hercegovini jedno od najpoznatijih predanja veže se za jedno brdašce, odnosno kupolastu gomilu, koja se nalazi u dabarskom kraju, u planinskom vijencu Trusine, između opština Berkovići i Nevesinje.

Straževica (1050 metara) je crkvište koje se uzdiže iznad Dabarskog polja i dominira nad cijelim krajem. Po narodnom predanju, tu je prije ko zna koliko vijekova bila crkva, koja je kasnije zatrpana. Međutim, neke „više sile“ ne dozvoljavaju da se otkopa.

Na vrhu brda, ispod jedne stijene nalazi se izvor žive vode. Postoji predanje vezano za Straževicu i potok Brestovicu. Naime, potok je nekada tekao pored pomenute crkve, te je po dolasku Turaka na taj teren nestao i „sakrio“ se u stijenu ispod samog vrha. Na tom izvoru uvijek ima dovoljno vode za vjerne koji dolaze.

Prema predanju, Straževicu su gradile tri sestre, zajedno sa crkvom Trojicom na Gorici i crkvom Trojicom u Kutima. Bezimene sestre su bile plemićkog porijekla, kako kažu, od Nemanjića. Predanje kaže da su crkve izgrađene tako da se od svake crkve vide one druge dvije i da se zvono s jedne čuje do one druge i treće i obratno. Isto tako, u takvoj simetriji su bile da, kada se kuršum opali kroz zvonik Straževice, on prolazi kroz zvonike Trojice i Gorice, tako je taj pravac precizno izračunat.

Priča se da je Straževica zbog turskog zuluma zakopana pod pritiskom njenog rušenja, jer dolaskom Turaka na ovo tlo porušeni su mnogi pravoslavni hramovi ovog kraja.

Predanje kaže da su u crkvi sklonjene crkvene odore, posude s bogosluženja i dragocjenosti iz Manastira Trebjesina. Pored toga, navodno, zakopana su i tri badnja (bačve) i to, badanj bikovog mesa, badanj prosa i badanj sa zlatnicima i nad njima poruka da će biti proklet svako ko počne da crkvu otkopava, dok ne dođe vrijeme da badanj mesa bude vredniji od badnja zlata. Pričalo se, potom, da miševi iz podzemnih rupa crkve Straževice povremeno izvuku dukat ili neku drugu dragocjenost.

Mnogo puta se tu pokušavalo kopati, ali bi strašni vjetar osujetio tu namjeru. Svjesni da je pod zemljom veliko blago, ne samo mještani Dabra, nego i drugi koji su za to znali, polazili su u pohode. Ali, kada je neko krenuo da kopa, dočekivala ih je neka nevidljiva sila i svaki pokušaj je bio neuspješan.

Turci su pokušavali dva puta da kopaju, ali nisu mogli to uraditi jer je oba puta dunuo takav vjetar da su u žurbi i panici skakali na konje, koji bi, ako su prethodno bili privezani, umirali u kovitlacima vjetra sa svojim jahačima, a pastiri su kasnije turske koporane nalazili stotinama metara daleko od Straževice.

Posljednji organizovani pokušaj, koji se pamti, bio je u ljeto 1936. godine. Narod je u toj namjeri predvodio prota Vlado Kundačina, paroh dabarski. Dan je bio bez trunke oblačka. Kada je počelo otkopavanje, najednom je udarila strahovita oluja koja je sve rastjerala. Kopači su se morali držati jedan za drugog da ih vjetar ne odnese dolje u provaliju. Njihovi kaputi su letjeli čak na drugu stranu polja. Potom su se pojavili oblaci, iz kojih su zasule neobično velike i hladne kapi ljetne kiše. Događaj je prošao bez žrtava, ali narod je, opravdano ili ne, stavljao u vezu sa tim događajem to što je nakon nekoliko dana proti Vladu Kundačini umrla supruga.

Poslije toga desilo se nešto još čudnije. Čobanica iz roda Babića, iz Gornje Trusine, čuvala je ovce oko samog vrha Straževice. U jednom momentu vidjela je miša kako je izgurao iz jedne rupe zlatnik. Uzela ga je i odnijela kući. Njena nenadana sreća je bila neopisiva. Pred zoru, majka je krenula da probudi kćerku, ali je mlada čobanica već bila mrtva!

Nakon toga pokušaja niko nije preduzimao sličan pohod, jer su se još tada mještani ovog kraja zakleli da Straževicu više neće dirati.

Prvu službu na Straževici ustanovilo je Sokolsko društvo župe Mostar – četa Dabar, između dva svjetska rata. Prvo bogosluženje na Straževici, nakon Drugog svjetskog rata, obavljeno je 1978. godine. Od tada svake godine, druge nedjelje po Petrovu danu, služi se Sveta Liturgija. Od 2003. godine uz gomilu na kojoj se jasno vide podzide zakopane crkve, napravljena je omanja crkva, prilagođena tom prostoru, gdje se služi Sveta liturgija. Ljetna crkvica nalazi se u usjeku između stijena i pokrivena je kamenom pločom koja potiče iz okoline Nevesinja.

Mnoga čuda i tajne, kao i proroštva i predviđanja pobožnih ljudi vezane su za Straževicu. Neka su se obistinila, a neka još nisu. U narodu postoje razna predanja, kako postoje uslovi koji treba da se ispune da bi se Straževica dala otkopati. Prvi uslov je pogibija djeteta na brdu – što se i desilo prije Drugog svjetskog rata (Ratko Šetka, pod nerazjašnjenim okolnostima je dijete nađeno mrtvo na vrhu Straževice); drugi uslov je da se sa Straževice mogu vidjeti tri crkve – danas se vide; i treći uslov je da se dvanaest vladika neprekidno mole tri dana?! Nasuprot ovome postoji i još jedno predanje, koje je identično samo po pitanju prvog uslova. Drugi i treći uslov je pojavljivanje izvora vode i vinove loze na samome brdu.

Straževica čuva svoje tajne i ne dozvoljava da se otkriju prije vremena. A narod čeka znak sa neba, znak Božiji, kada ih natprirodne sile neće spriječiti da otkopaju crkvu.

Hram Silaska Svetog Duha na Apostole na Gorici vezan je za predanje o Straževici. Obnovljen je 1859. godine na temeljima starog hrama. Nalazi se na uzvišenju iznad Hatelja i uz njega je smješteno pravoslavno groblje. Zvono od staroga hrama, pošto ga Turci srušiše, bačeno je u močvarni dio polja u podnožju Gorice i do danas nije pronađeno. Svake godine, na Veliku Gospojinu, 28. avgusta, okuplja se veliki broj vjernika kod crkve, da bi poslije u polju, niže crkve, bio narodni sabor.

Pored crkve na Gorici istu važnost ima i Crkva Svete Trojice u Kutima. Selo Kuti nalazi se na istočnom dijelu Dabarskog polja. Prema nekim istorijskim podacima za crkvu se kaže da je „zidana 130 godina prije Kosova“, što paralelno dovodi do saznanja o vremenu postojanja same Straževice. Predanje kaže da je crkva porušena u doba Turaka i da je obnovljena 1889. godine, što se može saznati iz natpisa uklesanog na ploči iznad ulaza na zapadnom zidu.

RAD NA VJERSKI PRAZNIK

Da ne valja raditi nedeljom i „crvenim slovom“ narod u Hercegovini se uglavnom revnosno pridržavao. Malo je bilo onih koji su radili u „silu Boga“, jer Bog je odredio dane odmora i dane posvećene Njemu.

Međutim, pamti se kako su se dešavale razne Božije opomene, ako bi se neko usudio da radi na crkveni praznik.

Jedan od takvih nebrojenih slučajeva se desio šezdesetih godina dvadesetog vijeka u selu Orašje u Popovu Polju, kod Trebinja. Događaj se desio na Ognjenu Mariju, a za taj dan je od pamtivijeka ustaljeno vjerovanje da se ništa oko žita ne valja raditi. Organizator mobe je upravo htio da se tog dana vrše njegovo žito. Dan uoči, jedan od mještana je napomenuo da je sjutradan veliki svetac – Ognjena Marija i da je bolje da pet dana, ako treba, rade umjesto toga, na što ovaj prkosno odbrusi i opsova. Svanu lijep i sunčan dan, završi se posao, kad odjednom iz vedra neba zagrmi i zapali se žito, te vlasniku dade opomenu u to teško vrijeme gladi i nemaštine. Na svu sreću, nikom od ljudi ništa nije bilo.

Još jedan karakterističan primjer, vezan za poštovanje vjerskih praznika, je predanje koje potiče iz nama nepoznatog vremena. Oduvijek je bilo poznato da gatački muslimani poštuju pravoslavni praznik Svetog velikomučenika Prokopija, koji pada u julu mjesecu, kao i da nema te sile koja bi ih natjerala da nešto u taj dan rade.

Predanje kaže da je sve počelo jednog dana kada su Turci (muslimani) radili oko sijena. Taj dan, Prokopovdan, je bio kao i svaki ljetni dan. Odjednom iz vedra neba poče da grmi i grom pogodi u jednog od radnika koji se nalazio na plastu sijena. Od tada, svi se zavjetovaše da se na taj dan ništa ne radi, odnosno da se poštuje Sveti Prokopije.

Vjerovanja je mnogo koja se odnose na poštovanje određenih dana u godini. U Hercegovini (naročito u Bileći) poznata je „nesnovaljka“, a što znači da od Blagovijesti do Đurđevdana i od Velike Gospojine do Male Gospojine ne valja nanovo započinjati radove. Takođe, na Jeremijevdan se ne ide u polje i ništa se ne radi, a sve radi čuvanja od zmija.