Čemu bi uopšte život trebalo da vodi? Kad već hoćeš da čuješ šta mislim o tome, reći ću ti: samo bez aplauza, molim!

Neću da utucam ovaj svoj životić u nekom neprestanom čekanju. Šta radiš cijelog bogovetnog dana, samo nešto čekaš? Platu, večeru, proljeće, ljetovanje, zimu, da provri ručak, da se ugrije peć, maturu, pa fakultet, pa muža, pa djecu, pa unuke, pa kišu, pa sunce, pa da prestane vjetar, pa da otplatiš kredit, pa da ti se očiste dosadni gosti iz kuće, pa da počne predstava, da počne neka televizijska masaža – i šta si radio? Ništa! Neprestano si nekog đavola čekao i on je stvarno stigao jednog dana, taj đavo, mislim, ali sorry, bilo je već kasno.

Hoću da mi se sve dešava odmah. Evo sada! Hoću da ćutim i slušam muziku koja mi se dopada i da ništa ne čekam, već samo da postojim, tako nekako – da osjećam ruke, noge, zube, nepce, kosu; jednom rječju oću da baš sad živim, ako si razumio šta oću da kažem?

"Dnevnik jedne Ane"