Od pamtivijeka narod Sarajevsko-romanijske regije bio je bogat dobrim ljudima i čestitim, visprenim domaćinima. Planinska sela do kojih se, u ne tako davna vremena, najčešće dolazilo po izlokanim makadamskim putevima, ponekad običnim šumskim stazama i bespućima, svojim surovim uslovima života isklesala su naročite ljude, koji su, prije svega bili izuzetno čestiti, vrijedni radnici i koji su se znali uhvatiti u koštac sa svim problemima što ih život sa sobom nosi, suočiti se sa izazovima i prebroditi ih...

Milenko sa konjem Goranom /foto: G. Karišik

U selu Bjelogorci, 16 kilomatara udaljenim od Pala, skoro na samoj granici sa opštinom Istočni Stari Grad, živi porodica Milenka Gavrilovića. Od davnina se ovi vrijedni ljudi bave zemljoradnjom i stočarstvom.

Odvajkada su na ovim terenima Gavrilovići radili sve one seoske poslove koje su, inače, obavljali svi stanovnici svih okolnih sela. Kosili livade radi sijena, vodili stoku u brda na ispašu, sjekli šumu, sijali, orali, ječam žnjeli, konjima vršili.....

Još od davnih vremena, daleko prije nego li je počela mehanizacija, u  ovim krajevima, najteži poslovi obavljali su se uz pomoć konja i volova. Zapregama ili na samaricama su najčešće, prevožena drva, sijeno, kreč i sve ono neophodno ljudima u selu, ali i u gradu. Stoga su ovdašnjni ljudi bili vješti u radu s konjima i volovima.

U porodici Milenka Gavrilovića, od kada se pamti i zna, uvijek su uzgajani dobri konji. Milenkov djed Vlado, čim je sagradio kuću počeo je tovariti kreč na samaricu i goniti na prodaju u Sarajevo. I njegov sin Savo, Milenkov otac, dugo vremena gonio je kreč na samarici, ali poslije ženidbe je nabavio konjska kola i na njih je tovario, pored kreča, i prevozio raznu drugu seosku robu na sarajevsku pijacu.

Takođe, dok su mu sinovi malo porasli, gorštak Savo je sa njima dvojicom prevozio po Bjelogorcima, Brezovicama, Gobeljama, Mrazovcu drva, drvnu građu kad bi koji domaćin gradio kuću i sve ono što je ljudima potrebno bilo.

Bjelogorci /foto: G.Karišik

U nekom ranijem periodu, prije nego što je Milenko konjima počeo izvlačiti šumu, njegova porodica je koristila konje uglavnom za uobičajene seoske poslove. Međutim, konj koji je ostao u najljepšem sjećanju, ne samo njegovom i njegovih ukućana, već i u sjećanju kompletnog ovog kraja bio je Milenkov konj po imenu Goran.

Gorana je Milenkov otac Savo kupio davne 1987. godine u selu Vučija Luka, od tada vremešnog domaćina Mlađena Vuline. Goran je kupljen kao malo ždrijebe staro tri mjeseca, zajedno s kobilom. Milenko, njegov brat Ratko, otac Savo i majka Cvijeta, veoma su se obradovali lijepom, naočitom i umiljatom ždrijebetu.

Kako je rastao, Goran je vođen u šumu na izvlačenje drva, balvana i u druge poslove što se s konjima obavljaju. Bio je odličan radni konj. Međutim njegova vrijednost i sve njegove vrline pokazaće se u godinama koje slijede.

Nakon rata, Milenko se počinje aktivno baviti furmanskim poslom, ali i preradom drveta. Imao je svojevremeno i po pet pari konja, ali se vremenom taj broj smanjivao. Njegov omiljeni konj dakako i najbolji u poslu bio je Goran. Mogao je izvući balvane na mjestima gdje drugi konji, a bogami ni vješti traktoristi nisu to uspijevali.

Ljepotan /foto: G.Karišik

Ne prođe puno vremena dok se ne proču glas o ovoj naročito vrijednoj životinji u cijeloj Sarajevsko-romanijskoj regiji. Uskoro su počele svuda kod nas, ali i u cijeloj državi da se organizuju čuvene štraparijade. Milenko je bio redovan učesnik svih. Nijedan konj nije mogao da se mjeri sa Goranom. Osvojeno je bezbroj šampionskih pehara i medalja.

Konj koji je, recimo, star 15 godina i više, smatra se prestarim za rad u šumi, na izvlačenju balvana, ali i za bilo kakav rad, a kamoli za takmičenja. Milenkov Goran je sve do godinu dana, prije nego što će uginuti od starosti, osvajao medalje na štraparijadama, a vrijedno je obavljao i druge seoske poslove.

Godine 2012. na štraparijadi u Bihaću Goran je osvojio prvo mjesto u izvlačenju balvana u lakoj, ali i u teškoj kategoriji. Pobjedio je mnogo mlađe i teže suparnike. Posljednje godine svog života, u 2015. godini Milenko je Gorana vodio na nekoliko štraparijada, ali Goran više nije osvajao prva mjesta. Vidno ostarjelog Milenko ga je ostavio iznad kuće, na jednom prelijepom proplanku, da se odmara, poslije napornih radova i takmičenja....Jednog jutra, pod jednim malim jasenom, Milenko je pronašao svog Gorana uginulog.

Tu, ispod tog jasena, uz pomoć radne mašine, jedan Milenkov prijatelj Gorana je i ukopao. Iza starog Gorana je ostalo jedno malo preslatko ždrijebe, kojem je Milenko, uz veliku radost svojih ukućana, dao ponovo  ime Goran. Mladi konj Goran je porastao. Liči po stasu, ali i snazi i radu na starog Gorana. Milenko čeka da on još stekne iskustva, pa će ga, ako Bog da, kao i svog prethodnika, voditi na štraparijade.

Pored konja i rada sa njima, Milenko ima i još jednu veliku ljubav, a to je muzika i pjevanje. Milenko je inače član KUD „Crepoljsko“ Istočni Stari Grad, s kojim je prošao mnoga takmičenja u narodnoj pjesmi, kroz sve zemlje bivše Jugoslavije i Balkana.

Još kao mali dječak, a kasnije kao učenik Milenko je volio romanijsku pjesmu. On i njegov brat bi gdje god su, kao djeca išli raditi i družiti se, ali i kad su pješke do Mokrog išli u školu, imali su običaj  pjevati. Ljudi, koje su sretali na putu do škole, su često zastajkivali da bi čuli i da bi se divili pjesmi ove dvojice dječaka. 

Pjesma u kući Gavrilovića održala se do današnjega dana. I Milenkovi sinovi, pored toga što ocu pomažu u poslovima uče pjevati od oca. Ne samo pjevati, nego se uče i biti dobri ljudi i cijenjeni domaćini.

U današnjem vremenu, vremenu brzog života, gdje sve manje ima vremena za porodicu, tradiciju, zdrav život, ovi momci mogu slobodno poslužiti kao odličan primjer kako današnja omladina treba vrijedno da radi, privređuje, uopšte zdravim životom da živi, u zajednici sa prirodom, što se u današnje vrijeme sve više i više cijeni.

Nasuprotom takvom zdravom načinu života sa druge strane imamo stresan život, u često prenaseljenim, zagađenim urbanim sredinama. Za razliku od grada, na selu se, uz malo rada, može pristojno živjeti.

Priredio: Goran Karišik