Danas je 9. januar

Hoću nešto da vam ispričam.

Nešto o jednom dijelu mog djetinjstva.

O ratnom sanitetu Trećeg bataljona, Prve sarajevske mehanizovane brigade Vojske Republike Srpske.

Moja mama je "radila" tu čitav rat, a ja kao dijete često kod mame "na poslu".

Tad sam imao desetak godina i gledao svijet i ljude oko sebe nekim iskrenim dječijim očima.

Sjećam se ljudi koji su meni tad izgledali kao neki "Super-heroji" iz akcionih filmova.

Sjećam se Cece, bila je prelijepa plavuša sa srcem lava. Hrabrija nego mnogi muškarci tada. Znam da je bila u mnogim akcijama u ratu, rame uz rame sa borcima. Pričali su mi da je sa vojskom prva ušla u Trnovo 1993. godine.

Sjećam se Milade, medicinske sestre kojoj je muž poginuo od snajpera na Trebeviću, vozeći u autu nju i sina. Auto je stao na "brisanom prostoru" i vojska ih je jedva izvukla do kanala pokraj ceste. Sjećam se da bi legla pod sjedište uvijek kad smo prolazili tuda.

Sjećam se Marka, vozača saniteta. Gledao je kako mu majku ubijaju u Pofalićima. Gledao je Pofaliće kako gore. Kad nije radio u sanitetu, bio je sa borcima na prvoj liniji.

Branio je svoj narod i spašavao živote vozeći ranjenike.

Sjećam se doktora Rajka Sarića. Imao je plave oči. Volio je đecu, volio je da crta i piše pjesme.

Napisao je pjesmu koja je čitav rat stajala uokvirena na zidu. "Vozača nam saniteta povedoše u akciju, ali oni ne znadoše da će dobi't reakciju..." Misleći pritom na Radeta Babića koga je u akciji na Igmanu uhvatila reuma i bolovi pa su umjesto borcima morali njemu da pomažu.

Rade je u sanitetu bio skupa sa svojom suprugom. Oboje su učestvovali u ratu. On kao vozač, a ona kao medicinska sestra.

Mnogo su života spasli.

Bili su tako skromni ljudi...

Bio je tu i doktor Ristić sa sinom Sinišom. Obojica su spašavali ranjenike i čitav rat proveli na prvoj liniji. Siniša je sada doktor u Fočanskoj bolnici.

Sjećam se ljudi koji su u nemogućim uslovima spašavali živote i liječili rane borcima. Nijedna rana im se nije inficirala i sve i jedan ranjenik je zbrinut i prebačen u bolnicu.

Sjećam se maskirnog "Pincgauera" koji je prevezao toliko ljudi od prve linije do saniteta i dalje do bolnice. Pričali su mi anegdote kako su se nekoliko puta prevrnuli, žureći da stignu do ranjenika i nazad.

Uvijek su bili veseli i nasmijani.

Uvijek su se šalili, iako nisu bila vremena za šalu, valjda bježeći od ratne stvarnosti. Nikad se nisu žalili.

Tu nije bilo tehnike kao danas, ali bilo je duše.

Niko to nije radio za novac.

Niko to nije radio za karijeru.

Radili su iz ljubavi prema svom narodu. Radili su to iz humanosti.

A mogli su otići, mogli su pobjeći.

Pričala mi je mama kad je momak, vojnik sa Grbavice donio u naručju svoju djevojku, pogođenu snajperom.

Umrla mu je u naručju.

Nisu je mogli spasiti, bilo je već kasno.

Plakao je dugo, jedva su ga smirili.

Pričala mi je kad joj je dovezen prijatelj kome je granata odbila nogu.

Ona uplakana a on nasmijan i tješi je.

Taj čovjek se poslije ranjen

vratio na Jevrejsko i poginuo!

Pričala mi je o herojstvu njenih kolega koji su sa vojskom išli u akcije, pod kišom metaka i granata izlagali živote ratnim opasnostima.

Pričala mi je i kako je u ratu pomagala i Muslimanima.

Te ljude i taj ratni sanitet danas niko ne pominje, a mnogo su života spasili.

Niko od njih i ne priča puno o tome. Ljudi su skromni i ne prave priču oko toga. A priča je takva da bi mogla knjiga da se napiše.

Rasuli se po svijetu, neki ostali ovdje a neki umrli poslije rata.

Nisam ih sve nabrojao, svi su bili hrabri ljudi sa velikim srcima!

Niko ih se osim nas, njihovih prijatelja i porodica više ne sjeća. Često sa mamom pričam o tim ljudima i pamtim ih po dobru.

Od kraja rata slušam "Velike Srbe" koji se busaju u prsa i koji štite neke "srpske interese"!?

Slušam ljude koji su se krili po mišijim rupama a sad su veliki heroji i patriote!

Čitam po fejsbuku srbovanja, koje pišu ljudi koje rat opekao nije. Sve je dobro dok ne počnu meni da pišu i srbuju.

Dovoljno sam star da se sjećam ko je tad bio moj heroj.

Sjećam se pokojnih Mileta Radana, Mome Pandurevića, doktora Ristića, doktora Matića.

Sjećam se pokojne Svjetlane Elaković, Jelene Babić.

To su bili pravi heroji u bijelom, ustvari u maskirnom.

Tih i takvih ljudi želim da se sjećam...

Ponosan sam na njih!

Šteta je da ova priča ostane neispričana...

Ne postoji ni tabla na kući gdje je bio sanitet.

A zaslužuju...

Preuzeto sa Fejsbuk profila Miroslava Divčića.