U Trstu, na drevnom trgu Ponte Rosa je šarena pijaca, prva tačka putovanja u inostranstvo mnogih naših sugrađana i zlatnog doba realnog socijalizma. Među putnicima tog vremena, na sjever Italije pristigao je u željezničku stanicu i Jevto Jevtović, solunac, ogrnut anterijom i obuven u opanke. Nije on došao u Trst da pazari „frulice” (farmerke) i „tankerice” (vjetrovke). Htio je da vidi šta ima „tamo” kuda svi hrle kao pomamljeni. Znatiželjan, obišao je starina sve tezge Ponte Rosa i, prolazeći kroz njih na kraju pijace spazio velelepnu crkvu kao od jednog komada kamena srezanu. Nije znao da je to hram Svetog Spiridona, koji podigoše srpska vlastela i trgovci na čelu sa Jovanom Miletićem i braćom po vjeri i esnafu Grcima prije 264. godine.

Kao svaki domaćin, skinuo je šajkaču, cjelivao krst prestoni, ostavio paru i namijenio šaku voštanica svojima za zdravlje i mnogima za dušu. Otišao do doka, zaitio dlan mora i prinio usnama. Znao je ukus, ali ga nije ispljunuo. Progutao gorčinu i vratio se u voz. Sveti Spiridon se osmijehnuo, zadovoljan. Prepoznao je svog gosta. A u povratku, carinici italijanski i carinici slovenački, kao i saputnici Jevtovi do Beograda nisu imali pojma ko je taj čudak bez prtljaga. U kupeu bi ga neko ponekad od švercera „bocnuo” poskočicom, a on, ćuteći, samo vadio iz uveta šajkače papir da zavije sebi duvana.

Jevto Jevtović je Gojnogorac (1892–1977), jedini redov srpske vojske koji je iznio na plećima brdski top, ne bacivši ga u bezdan Prokletija. I tako je top prenijt grbačom, osvanuo u Draču. Neokrnjen. Kada je to čuo francuski general Gijon, tražio je da ga vidi. Salutirao je veteranu oba balkanska rata, odbrane Beograda, artiljercu Cera i predao mu svoju Legiju časti. Gorštak u stavu mirno reče tolmaču (prevodiocu): „Ne treba meni ordenje, već džebane (municije), da se vratim Gojnoj Gori”.

Top, pet zrna i Jevto Jevtović se ukrcavaju na lađu za Krf, zajedno sa saborcima 10. šumadijskog puka. Ubrzo, top i ranjenici nastavljaju put Francuske, a Jevto na grčkom ostrvu sa ocem Sretenom – trećepozivcem i svoja dva mlađa brata, blizancima Ljubinkom i Ljubivojem čeka komandu da se svi vrate rodnoj grudi. A braća, Jevto i Ljubivoje (1896–1986) nezavisno su vodili ratne dnevnike. (Edicija, „Slovo ratnikovo – dnevnici vojnika seljaka”, Miodrag Jaćimović, Čačak 1980”.) Njihovi potomci u Gojnoj Gori čuvaju oba originala. Na požutjelim listovima mastiljavom olovkom, krasnopis... Tako su ih u školi učili. A škola gojnogorska, odužila se svojim đacima. Jedina u Srbiji ima zidove sa 22 spomen-ploče. U periodu 1912–1918. Gojna Gora je dala otadžbini 223 muške glave. Nije se vratio 141. Iznad svih ploča je bio dvoglavi orao u bronzi, skinut u doba realnog socijalizma. Dušan Savić priča da je kao predsjednik mjesne zajednice sela naručio iste grbove 1989. i vratio ih na zidove škole. Smijenjen je ubrzo. U selima opštine Gornji Milanovac spisak se nastavlja: u Brajićima od 21 ratnika, samo trojica osvanuše pred rodnom kućom. U Bogdanici od 48 njih 35. Polom je dao 151 vojnika, 81 je poginuo. Družetići 145, a 48 ostalo je živo. Ovo selo u zaseoku Kamenica ima Crkvu Svetog proroka Ilije i zidove spojene kao crkva Karanska ugrađenih ploča – spomenja i portu sa četiri krajputaša. U gornjim selima rudničko-takovskog kraja najviše je stradao Teočin. Mobilisanih 185, poginulih 135. Pranjani su najbrojniji, 464 vojnika. Polovina se nije vratila 204. Koštunići od 242 mobilisana, 143 izginula.

Svaki rat je neprirodna pojava. To su znali i oni koji su bez riječi i na odjek crkvenih zvona ostavljali vile i motike, izljubili čeljad i zamakoše brdima u znanju da se možda nikada neće vratiti. Znao je to svako, ali je „nepismen” seljak imao svijest: crkva – kralj – otadžbina.

Jevtovići Gojnogorci vratili su se živi Srbiji. Otac Sreten i tri sina. Ljubinko (telegrafista) slobodu je dočekao u postelji pokošen tifusom, a umro je 1918. godine u Vojnoj bolnici u Zemunu. Četvrti Jevtović, Slobodan, kao najmlađi u kući nije učesnik rata, sa majkom, još dječak, dočekao je oca i svoju braću. Posljednja stranica Jevtovog ratnog dnevnika glasi: „Još jedan Božić bez svojih čeljadi u Gojnoj Gori. Kad ćemo jednom kući. Niko ništa ne veli”.

A top s početka priče danas se čuva u Vojnom muzeju u Marseju u Francuskoj.