Hercegovina, mala zemlja velike istorije ili bolje rečeno velikih ljudi. Kroz vijekove svog postojanja ta tvrda kamenita gruda, gdje se njegovao kult viteštva i srpskog rodoljublja, ali i mudrosti, besjedničke i pisane riječi, odgojila je čitavu plejadu znamenitih ličnosti koji su dali nemjerljiv doprinos slavi, ugledu i napretku svog srpskog roda.

Navršila se 201 godina od rođenja, i 151 godina od smrti, jednog od najčuvenijih Hercegovaca, velikog vojvode Luke Vukalovića (1823 - 1873). Rođen je u selu Bogojevići, licem na Lučindan u kući zubačkog plemenskog starješine Lazara - Laka Vukalovića i Anđe, rođene Đuričić. Poslije njega na svijet dođoše i braća mu Jole i Trifko, te sestre Jovana i Petrana. Njegov zavičaj, pleme Zubci, nalazi se između Trebinja, Korjenića, Krivošija i Konavala.

“Tu živi oko 4.000 duša, sve čistog Srbina, pravoslavne vjere. Narod je zdrav, viđen i ugledan, bistar, razborit i junačan,/.../ godinama su birali glavara iz bratstva Vukalovića koji su se odlikovali poštenijem vladanjem, vatrenim rodoljubljem i junaštvom.” (J. Nakićenović)

Mlađani Luka u Trebinju kod Rista Pišteljića uči puškarski zanat, a 1840. godine Turci mu otrovaše oca, nakon što su mu prethodno ubili i svih pet stričeva. Bila su to teška vremena robovanja, zemlja srpska, a uprava turska, i to onaj njen najcrnji, tiranski period kad je pljačka, teror i samovolja lokalnih zulumćara raji postala nesnošljiva. Zalud je bio pritisak evropskih sila da Stambol olakša položaj hrišćana, jer Turci su bili majstori da na velika zvona tobož pokrenu tražene reforme, a da na kraju sve ostane isto. Međutim, ovaj put je dara prevršila mjeru, ne zbog suza raje koje su ganule sultana, već što bosanski begovi svojom osionošću oružano udariše na vezire koje je postavljala Porta. Tad sultan Abdul Medžid odluči Bosni pustiti krv svojom britkom sabljom – Omer-pašom Latasom, poturčenim ličkim Srbinom, koji se dvadesetak godina ranije zvao Mihailo i bio mlad oficir ličke regimente. On pobunu bosanskih begova skrši neviđenom žestinom, bez imalo milosti. Stotine zatvori, posiječe i povješa, čak 400 u teškom sindžiru posla u Stambol, a potom se ustremi ka Crnoj Gori i Hercegovini.

Glava i oružje

U to doba Luka u Herceg Novom drži vlastitu puškarsku radionicu i tek povremeni boravak na Zubcima ne bješe smetnja da ga izaberu za plemenskog starješinu. Svjestan opasnosti koja se nadvila na njegov kraj, on te 1852. okuplja viđenije ljude radi otpora razoružavanju Srba koje naredi Latas. Za Hercegovca je golema stvar bila razdvojiti se od svog oružja, jer bez njega mu glava ne vrijedi ni po lule duvana, a bio bi i nekako ogoljen i unižen jer je oružje za pasom bilo znak muškog dostojanstva i časti. Jedan strani putopisac zabilježi da je na tim ljudima sve prosto i siromašno osim oružja koje sija. Stvari postadoše vrlo ozbiljne kad Turci tog Jovanjdana na Dolovima kod Klobuka na prevaru uhvatiše i na mukama umoriše glavara susjednog Grahova, Jakova Dakovića. Već tada se dio ljudi poče odmetati u planinu. Uskoro Turci dođoše i na Zubce po oružje i u napetoj atmosferi desi se incident te izbi pobuna koja ubrzo preraste u ustanak.

Te godine Crna Gora posta kneževina kad na presto stupi energični Danilo Petrović kojeg 18. jula potvrdi i ruski car. On odmah najavi da će s Turcima slabo mira biti, jer se susjedna srpska plemena želi priključiti kneževini za koju će tražiti i međunarodno priznanje. Uz mig sa Cetinja i podršku kaluđera iz manastira Duži, Luka odmah formira nekoliko četa. Budno se pratilo kretanje i namjere Turaka, međutim oni se tad kloniše ustanika, zabavljeni kampanjom protiv Crne Gore koja se nađe kritično priklještena. Ali velike sile isposlovaše primirje u zamjenu za pasivnost Crne Gore protiv njihove saveznice Turske u predstojećem Krimskom ratu protiv Rusije.

Tek septembra 1857. izbiše veći sukobi, kad Salih-paša sa redovnim trupama u Trebinje dovede i fanatizovane bašibozuke (neregularne plaćenike) pokupljene u Sarajevu i Mostaru, koji zajedno sa arnautskim plaćenicima iz plemena Toski počeše sa teškim zulumom na ustaničkom području. Tada Luka u Bijeloj Gori okupi glavare iz Banjana, Pive, Drobnjaka, Šaranaca, Nikšića, Rudina, Gacka i Golije. Tu se pričestiše i zadaše tvrdu vjeru da brat brata iznevjerit' neće i da će složno udarit' na Turke kad Lukina pukne puška.

Knjaz Danilo bio je za odlaganje akcije, ali kad viđe Lukinu odlučnost i ču da je baš dogorjelo do nokata, na kraju ipak prista da podrži novi ustanak. Luka se uskoro, 11. decembra 1857. kod Orahovice, sukobi s Turcima koji su pokušavali prinudnu naplatu zaostalog poreza od “gladne” 1855. Kako ih potuče tu i kod Poljica u Popovom polju, ustanak dobi snažan zamah, a njegov ugled i uticaj širom Hercegovine naglo poraste. Hrabar, uporan i dosljedan, uz to stabilan, smiren i pouzdan, ulivao je veliko povjerenje svojim saborcima.

Sa bečke osmatračnice budno su praćeni okršaji u Hercegovini s idejom daljeg slabljenja Turske, jer su namjerili u pogodnom trenutku zaposjesti Bosnu i Hercegovinu kao željeno zaleđe za Dalmaciju, a takođe i kao kompenzaciju za kasniji gubitak Lombardije u ratu sa Francuskom i Sardinijom 1859. Međutim, kad se učini da bi joj Srbi mogli ugrabiti Hercegovinu, Austrija se odluči umiješati i pomoći “slabijoj” turskoj strani. To je činila otvoreno, imajući širok manevarski prostor, jer je njen glavni balkanski rival Rusija bila u defanzivi poslije Krimskog rata. Uslijedi zatvaranje granice prema Hercegovini i zabrana svakog snabdijevanja Srba, dok istovremeno Turcima ustupi luku Klek za doturanje svježih snaga iz Stambola. Potom čak dozvoli i prolaz njihovoj vojsci kroz Konavle, a turski ratni brod iz njenih voda kod Njivica je topovskim đuladima od 12 oka tukao srpske položaje u Sutorini.

Turska ohrabrena tom podrškom Beča i zapadnih sila početkom 1858. iskrca u Kleku oko 18.000 vojnika. Oni pod komandom Ferik i Kadri-paše opasno udariše na Zubce, ali pretrpješe ozbiljne gubitke kad ih Lukina vojska junački odbi i potisnu. Tad se i Cetinje otvorenije umiješa na strani ustanika i već na Spasovdan, 13. maja, oni zajedno na Grahovcu odniješe briljantnu pobjedu nad Turcima. Poginu oko 5000 Turaka, među njima i Kadri-paša, kojeg posiječe Staniša Koprivica sa Banjana. Junački pade i oko 2000 Crnogoraca i Hercegovaca. Muradif-efendija iz Trebinja zabilježi: “Osmanski bataljoni više nisu postojali ... pristizali su bjegunci, sa slomljenim oružjem ili bez njega, poderane odjeće i krvavi. Sažaljiva slika! Samo lakše ranjeni su uspjeli pobjeći ...”

Uviđajući primjetnu slabost Turske, evropske sile nameću primirje, poslije čega njihova komisija postavi novu granicu između Turske i Crne Gore, kojom prilikom Cetinje dobi oblast Grahova, dok ostali dijelovi Hercegovine ostaše i dalje pod turskom upravom. Za veliki doprinos pobjedi na Grahovcu knjaz Danilo Luki Vukaloviću dodijeli titulu vojvode Zubaca, Kruševice, Dračevice i Sutorine.

Uloga knjaza Nikole

Kako su Turci opet kanili nasilno kupiti zaostali harač od ranijih nerodnih godina, Luka se 1860. poče odlučno spremati da to spriječi. Međutim, na Cetinju dolazi do promjene vladara, jer Danilo 13. avgusta 1860. pada u Kotoru pod pucnjima Todora Kadića zbog lične osvete. Novi veleambiciozni i sujetni knjaz Nikola Petrović imaće drugačiji odnos prema Hercegovcima, a posebno prema Vukaloviću. Zasmeta mu odmah veliki ugled vojvode Luke, ali i njegova “samovolja”, jer nije pristajao da Hercegovina bude moneta za potkusurivanje u knjaževim tajnim nagodbama sa Bečom i Stambolom. Kad tokom 1861. ustanici odniješe nekoliko manjih, ali značajnih pobjeda, Nikola Luku uze na zub. Proturaju se laži o njegovom šurovanju s Turcima i druge intrige i blaćenja, što će polako, ali sigurno nagrizati i razarati jedinstvo i snagu ustanka i to baš u času kad je postojao potencijal za njegovo dalje širenje. Knjažev otac Mirko na sjednici u Biljardi 13. januara 1862. oduze Luki titulu vojvode, što izazva ogorčenje širom srpskih prostora. Uskoro za glavnog hercegovačkog vođu bi imenovan pop Bogdan Zimonjić.

Nikola je prema ustanicima imao stav arogantnog i prevrtljivog tutora. Vuk Popović u februaru 1862. piše Vuku Karadžiću da kad Turci Hercegovcima ponude povoljne uslove za mir, Nikola ne da i gura ih u nove sukobe, a zatim bi od Omer-paše tražio razne ustupke da umiri ustanike koji tako postadoše taoci njegove politike. Zbog takvog neiskrenog odnosa knjazu su glasno prigovarali i neki crnogorski glavari, poput Marka Miljanova.

Naime, Nikola u to vrijeme liježe na rudu Beču i Parizu radi priznanja nezavisnosti Crne Gore, a sve iza leđa Rusije koja mu redovno dotura novac za izdržavanje državnog aparata, vojske i škola. Od njega se zauzvrat traži okretanje leđa Rusiji i Srbiji i pacifikacija Hercegovine. Ali i odnosi među samim silama se usložnjavaju, kako je rješenje famoznog Istočnog pitanja (Res Orientales) ulazilo u finalnu fazu. Naravno da je i položaj Crne Gore bio izuzetno težak “kao slamka među vihorove”, ali to ne opravdava rečeni odnos Cetinja prema Vukalovićevom ustanku, koji je povremeno bio sve, samo ne bratski.

Pored toga Austrija i Turska su zdušno radile na sprečavanju ujedinjenja kneževina Srbije i Crne Gore, što je tad zagovarano u svim srpskim patriotskim krugovima. Podgrijavali su Nikolinu ambiciju da njegova dinastija dođe na čelo te zajedničke države, a ne Obrenovići i to posta jabuka razdora. Tad Cetinje poče intrigirati i protiv Beograda, uprkos činjenici da u to vrijeme i od Srbije prima finansijsku i druge vrste pomoći. Takva politika Cetinja nažalost nije mogla ostati bez posljedica za ukupne oslobodilačke napore Srba pod Osmanlijama.

To konačno umnogome olakša i pohod Omer-paše Latasa na Crnu Goru, koju pohara uz velike poste pred Vaskrs 1862. i da ne bi intervencije Rusije i Austrije u Stambolu, došlo bi do prave katastrofe.

Nakon toga Turci, pritisnuti s vana 1863, Vukaloviću neiskreno “da se vlasi ne dosjete” ponudiše primirje, pa čak i mjesto bimbaše nad 500 pandura koji će čuvati mir na granici. Međutim, uskoro iz carske hazne podosta dukata ode u ruke nekih nižih ustaničkih vođa kako bi izdali Luku i osujetili svaki novi pokušaj pobune. Mnogi za to nedjelo upiru prst u Mihajla Spajića,  Laka Miloševića i još neke. 

Ni u toj nesreći Vukalović ne klonu duhom, već sa nešto lojalnih glavara 1864. još jednom uspješno udara na Turke. Ali dan za danom nađe se potpuno izolovan, dok su ga od Cetinja šibali hladni vjetrovi, a kod kuće davila izdaja. Postade svjestan da, uprkos velikoj borbi i žrtvama, neće moći dovršiti veliko djelo nacionalnog oslobođenja Hercegovine. “Što nije mogla turska sila, to je uradila bratska nesloga, paklena zavist, tašta sujeta, podlost i niskost.” (Nakićenović) S gorčinom je gledao patnje u crno zavijenog naroda, pogorjelog i raskućenog po zbjegovima. Ostavši sam k'o vuk u gori kojem mnogi o glavi rade, teška srca odluči da napusti rodnu grudu i emigrira u Rusiju. Smjestivši porodicu na Grahovo, preko ruskog konzula u Dubrovniku dobi potrebne dozvole iz Petrograda i po Trojčindanu 1865. zajedno s pratnjom, ispod Perasta isplovi za Trst odakle nastavi kopnom preko Beča ka Odesi. Pred polazak je odbio medalju od knjaza Nikole, koji nekoliko dana ranije 2. maja pisa velikom veziru kako je naredio da se Vukalović protjera, nazivajući njegove pristalice bandom. Vojvoda je, sem kraćega boravka u Srbiji, živio u ruskom selu Saltakći, blizu Berđanska, gdje je dobavio i ženu Stanu, sinove Bogdana i Mihaila i kćer Ilinku. Željno čekajući dan da se vrati u svoju Hercegovinu, tu ga zateče i rana smrt 6. jula 1873, gdje i sad boravi vječni san, pod kamenom pločom na kojoj piše da tu počiva vojvoda hercegovački Luka Lazara Vukalović.

Vojvoda kojeg su za života poredili sa Karađorđem, Hajduk Veljkom i Garibaldijem, za deset godina ustanka pod svojom srpskom trobojkom “sa žeženim krstom”, nad Turcima je izvojevao junačke pobjede na Orahovcu, Poljicu, Zubcima, Drači, na Grahovcu, Korjenićima, Zubačkom polju, kod Strupačnice, na Istikanu, Slivnici, Glavskoj i Mohiljskom dolu.

Priča o Luki Vukaloviću je priča o junaštvu, rodoljublju, časti i žrtvovanju, ali i priča o ljudskoj nevaljalštini, pohlepi i izdaji.

Gle čuda, Čerčil

Posebno uporna zaštitnica Turske, bolje rečeno svojih interesa na Levantu, bila je Engleska čiji se konzul u Mostaru, gle čuda, prezivao Čerčil i slao izvještaje kako je vlast prema Srbima vrlo korektna i tolerantna, a bune se jer su podgovarani od Rusije. Začudo njegov zemljak, putopisac Artur Evans, tadašnje stanje u Hercegovini opisa ovako: “Hrišćanski kmet trpi od dvostruke nemoći, društvene i vjerske i u gorem je položaju od mnogih robova u našim najmračnijim vremenima, potpuno je prepušten milosti muslimanskog spahije, koji može nekažnjeno da krši zakon. On nemilosrdno muči kmeta kako niko drugi ne bi činio ni sa životinjom. Aga grabi kako mu se svidi.”

Piše: Dragan Mijović