Najvoljeniji srpski duhovnik patrijarh Pavle preminuo je 15. novembra 2009., a sljedeća četiri dana beskrajna rijeka ljudi se danonoćno klanjala njegovom odru u beogradskoj Sabornoj crkvi.

Dan kada je patrijarh sahranjen bio je jedan od najtiših koji je Beograd upamtio, iako je u pogrebnoj povorci bilo više od 600.000 ljudi. To je bio samo mali dio od miliona Srba koji su iskreno žalili čovjeka koji je bio savjest i utjeha svom narodu na kraju strašnog 20. vijeka. Po svom zavještanju, sahranjen je u porti Manastira Rakovica.

Fotografija: Večernje novosti

Time se priča o patrijarhu Pavlu nije završila, već se nastavila, samo na drugi način. Veliki duhovnik je ostao da bdi nad svojim narodom i da ga podsjeća: "Čuvajmo se neljudi, ali se još više čuvajmo da i mi ne postanemo neljudi".

Ko ne vjeruje da je patrijarh Pavle za vjerni narod živ, neka dođe u beogradski manastir Rakovica i posmatra njegov grob.

Po pravilu, prva stvar koju ljudi urade kada uđu u portu, jeste da se jave svom patrijarhu, a tek onda ulaze u crkvu.

Najveći broj njih cjeliva krst i stane mirno, pognute glave, odajući počast.

Nevoljnici razdirani nekom mukom kleče ispred groba.

To rade tako iskreno i prostodušno da se čovjeku učini da na tren vidi sićušnog sjedobradog starca kako im odmahuje.

Patrijarhov krst cjelivaju i mladi ljudi, deca devedesetih... Oni kao jedinu svjetlu ličnost tih mračnih vremena pamte skromnog vjerskog poglavara Srba koga su sretali kako žustro pješači, ili se vozi gradskim prevozom.

- Rođen sam 1995. i sećam ga se iz trolejbusa, kada mi ga je otac pokazao i rekao: "Sine, to je čika Paja, naš narodni patrijarh" - pričao mi je Ivan, visoki, sportski odeven mladić, s minđušom u uhu. - Sada znam da je bio istinski hrišćanin, pravednik, skroman, hrabar...

Srpski svetac sa ulice i iz gradskog prevoza.

- Patrijarh je jedini koji je devedesetih ulivao nadu da vrijedi biti čovjek, kada to nije bilo baš na cijeni. Njegovo "Budimo ljudi", bilo je jače od svih političkih govora - nadovezao se Dimitrije koji je sa suprugom Milicom i sinčićem Vasilijem došao da pozdravi svog patrijarha.

- Bio je čovjek. I svetac. Baš zato što je bio veliki i ispravan čovjek - tiho je rekla Milica i cjelivala mermerni krst.

Kamen nije bio hladan. Bezbrojne ruke i usne koje ga dodiruju čine ga toplim, kao da je živ