Pročitajte kakva je veza između riječi „brat“, „Đurđevdan“, „život“, „ćirilica“, „san“ i „Njegoš“ u eseju Nikoline Sekulić, učenice Srednjoškolskog centra „Ivo Andrić“ iz Višegrada, koja je dobila treću nagradu „Mladi srbista“ Katedre za srbistiku Filozofskog fakulteta Pale.

Pismo nerođenom bratu

Često čujem ljude koji govore jednu, svima isuviše poznatu, rečenicu: „Vrijeme liječi sve.” No moraću da je demantujem pognute glave, jer to demantovanje ide iz moje poražene duše. Vrijeme ne liječi rane koje su nam urezane u srce, a odmicanjem vremena one postaju samo dublje i teže za premošćenje. To su rane iz rubrike „Nikad neostvarenih snova” i kako vrijeme, kako rijeka teče i nosi te snove sve dalje i dalje, sve dok se ne ulije u more gdje padaju na dno, izgubi im se svaki trag i osjećaj da su ikad i bili mogući.

U stomaku mi je odjeknuo bolan krik starih tavanskih vrata. Oči mi se privikavaju na mrak, sabirajući u zjenice tanke snopove svjetlosti, koji se provlače kroz pukotine na krovu. Desna ruka mi je uz tijelo, ali kao da pružanjem i skupljanjem prstiju traži neku malu šaku kojoj treba da bude potpora. Te šačice nema. Prelazim očima po uskoj prostoriji oborenih ivica, koja liči na azil uspomena i odbačenih stvari u kutijama ušuškanim u tamnim ćoškovima, pod debelim slojem prašine. Niz grlo mi se spusti ledena mreža jeze, usporeno, uz neki osjećaj konačnosti, poput teške pozorišne zavjese. Nisam mogla da dokučim sa kog obronka moje duše se obrušila ta lavina nelagode. Izgleda da se iz njenog podnožja ponovo oslobodila djetinja želja koju je pritiskao teški glečer vremena. Želja da se sakrijem na tavanu u igri žmurke, da me traže iza proplanka, oko dedine kuće, kačare. Isto tako, kad zamijenimo uloge, da se pravim kako ne vidim da vire tvoje nogice iza male pozide, iza koje si odlučio da se sakriješ od mene, a kada stigneš prije mene i izgovoriš pobjedonosno „pu ja”, da te gledam kako se raduješ neiskvarenom, dječjom radošću. Ali još uvijek, sklupčana u uglu mračnog tavana, čekam da se rodiš, da me pronađeš pod ćebetom samoće, uhvatiš za ruku i kažeš „pu spas za sve nas”.

U ovom zamršenom klupku misli i želja, pažnju mi je privukao zračak prohladnog aprilskog sunca, koji se odbijao o staklo uramljene fotografije. Ponovo ledeno sječivo u grudima iz kojih su naporedo kuljale milina i sjeta. Fotografija zrači osmijesima petoro ljudi koji na tom suncu dobijaju posebnu živost i toplotu. Ispred njih, na stolu, zapaljena je voštana svijeća i hljeb prekršten pletenicom. A iznad, kao kruna, stoji ikona Svetog Đorđa. Tata sa braćom i sestrama. Baš ličim na tetku Ljubicu. Reklo bi se da sam ja na toj fotografiji između tate i strica Nikole. Samo što ja nikad ne bih nosila te glupe kike i ogromnu bijelu kragnu preko džempera. Ledeni vrtlog u grudima uskovitlan željom da sam jedno od djece na porodičnoj fotografiji, rumenih lica i srca ispunjenih duhom Đurđevdana. Jedno, a ne jedino. Da na fotografiji moje ruke imaju koga da prigrle, a ne da ih držim ispred sebe ukrućene u laktovima i spojene u šakama, kao po šablonu. Kad bi život bio album sa sličicama, mijenjala bih sve sličice kobajagi čajanki sa krpenom lutkom Maricom za samo jednu sličicu nasmijanog Đurđevdana sa tobom. Svaka misao na tebe miriše na tamjan, na blagostanje, na prvu brazdu iz Glišićeve pripovijetke, na ćirilicu i na ono najvažnije, na dom. Nemoj mi zamjeriti, ali ne smijem se usuditi da trenutno mislim više o ovome. Moja je duša jedna velika, snježna i neprohodna planina. Ne usuđujem se da u nju preduboko zagazim, da me ta lavina ne bi zbrisala i odvukla unepovrat.

Čekam te na mračnom tavanu života, pored prazne školske klupe, pored roze bicikla koji će tata prefarbati u plavo. Čekam te da postaneš brat, najljepša srpska riječ. Čekam te, požuri. Valja ti prezime nositi, valja ti ćirilicu pisati. Požuri, nije mala stvar Njegoš se zvati!

Tvoja velika sestra Nikolina