Roditelj nikada potpuno ne poznaje svoje dijete, a čak i ako misli da ga je upoznao – to nije dovoljno. Dok dijete polako stasava, njegova mišljenja, ponašanja, osjećanja mogu se preokrenuti za dan. Zato je potrebno iznova prodirati u svijet djece, njihovih razmišljanja, sreće i bola. Jedino se tako roditelj može izboriti sa onim šta njegovo dijete vodi u zavisnost.

Dr Svetislav Mitrović, psihijatar sa Instituta za mentalno zdravlje, govori za Sputnjik o problemima modernog vremena sa kojima se djeca današnjice svakodnevno susreću, a na koja najčešće ostaju bez odgovora. On radi u dnevnoj bolnici za bolesti zavisnosti u adolescenciji gdje se susreće sa mladima od 12 do 18 godina i objašnjava da su razlozi koji mladu osobu guraju u crnilo depresije, kandže anksioznosti ili drugog poremećaja raznovrsni i mnogobrojni, a da djeca i mladi vrlo često odgovore potraže u drogi, alkoholu, kocki, ili bijegu iz stvarnog u virtuelni svijet.

Šta izaziva zavisnost?

Dr Mitrović kaže da postoji više motiva, čak i za vrlo mladu osobu – čak i za dijete, koji ih odvlače u iskušenje da probaju alkohol ili psihoaktivne supstance. Ti motivi mogu biti i obična radoznalost, pritisak vršnjaka, ali i želja za privlačenjem pažnje i poistovećivanjem sa starijima iz okruženja. Ipak, pored „uobičajenih“ razloga, kaže, postoje i oni dublji i ozbiljniji.

Sasvim je moguće da se osoba već u tim godinama jednostavno ne oseća dobro u društvu, da pati od velike nesigurnosti, ozbiljnih kompleksa, lošeg raspoloženja, depresije… a čula je ili pročitala da će joj neka od psihoaktivnih supstanci ili alkohola pomoći da se njeno stanje poboljša, odnosno da će se osećati bolje, kaže dr Mitrović za Sputnjik.

Kada je riječ o nesupstancijalnim zavisnostima, odnosno igrama na sreću i zloupotrebi digitalnih sredstava i medija, radi se o ogromnom izazovu u koji su uključene čitave industrije – industrija video-igara, pornografska industrija, industrija igara na sreću, kao i društvene mreže od kojih mlada osoba može vrlo lako postati zavisna.

U svim tim svjetovima, objašnjava doktor Mitrović, mladi danas provode i po više sati dnevno. Njihovi motivi su različiti, ali mogu biti i kombinovani.

Mitrović radi i sa pacijentima čije su zavisnosti supstancionog karaktera, dakle koje su vezane za uzimanje različitih psihoaktivnih supstanci, ali i sa onima koje su ponašajne ili bihejvioralne zavisnosti i koje se odnose na zavisnosti od digitalnih uređaja, digitalnih sredstava i medija, mobilnih telefona, kockanja, klađenja. Ono što je obavezno kod liječenja obje vrste zavisnosti jeste da u terapijski proces budu uključeni i roditelji te djece.

Kako prepoznati problem zavisnosti?

Problem ove vrste različito se manifestuje i zavisi od osobe do osobe, ali se svakako može prepoznati i ranije, odnosno na vrijeme. Ono šta Mitrović ističe u radu sa roditeljima jeste da jednostavno morate poznavati svoje dijete vrlo dobro. Tek tako može da se uoči određena promjena ponašanja koja je za dijete nekarakteristična.

Mnogi roditelji kažu „Pa dobro, to je pubertet, tu dolazi do promjene ponašanja, emocija i razmišljanja itd.“ i to jeste tačno, ali ako jako dobro poznajete svoje dijete, svakako će vam u jednom trenutku, ako dođe do ovakvih zloupotreba, nešto ukazati da to ponašanje ne pripada karakteru koje je inače vezano za tu mladu osobu.

Jedan od pokazatelja jeste taj da se mlade osobe povlače u sebe, da provode mnogo vremena na društvenim mrežama i u digitalnim medijima, da se izoluju u svojoj sobi, da manje komuniciraju sa ukućanima… Ako uzimaju neke supstance, nerijetko „sa vrata“ odlaze pravo u svoje sobe, sklanjaju se da ne bi bili otkriveni, da se ne bi prepoznalo da se nešto sa njima dešava. Ovo je jedan od boljih primjera koliko je teško razaznati šta je problem, a šta „uobičajeno“ tinejdžersko ponašanje.

Promjena se može uočiti i ranije, ali ne mora da znači da je ta promjena u ponašanju direktno vezana za neku zloupotrebu supstance, niti da se već razvila zavisnost od njih ili od digitalnih sredstava. Ipak, valja takve promjene prodiskutovati u porodici, porazgovarati o njima i obratiti više pažnje na mladu osobu u tom periodu.

Kasnije može doći do popuštanja u školi, do prestanka bavljenja različitim kreativnim aktivnostima koji su mladi upražnjavali do perioda promjene – sportske aktivnosti, različita interesovanja i hobiji… Ako dođe stvarno do promjene koja je nekarakteristična za mladu osobu, kaže dr Mitrović, to je već alarm i o tome treba razmišljati.

Koliko roditelji zaista poznaju svoju djecu?

Doktor Mitrović je mišljenja da roditelj nikada zaista ne poznaje svoju djecu, bar ne dovoljno, a pogotovo ne u moderno vrijeme. Starije generacije roditelja „kaskaju“ za savremenim dobom i mnogi od njih se još pridržavaju nekih svojih razmišljanja i pogleda koji su vezani za ranije periode, periode njihovog odrastanja. Danas djeca rastu u vrlo specifičnom vremenu koje je prožeto digitalnim sredstvima i ogromnim protokom velike količine svakakvih informacija. Izazovi sa kojima se mladi danas bore daleko su složeniji nego što su bili prije samo desetak, a kamoli više godina, pa su samim tim i roditeljski izazovi složeniji.

Stalno upoznavanje sa djetetom, sa mladom osobom, stalni razgovor neće nikada biti na odmet, pogotovo što su mladi izloženi strahovitim socijalnim uticajima u kojima se njihova razmišljanja mogu promijeniti u kratkom roku. Nakon toga, mi treba da upoznamo tu promjenu u razmišljanju, da bismo shvatili da li ona može kasnije dovesti i do promjene u ponašanju.

Koliko je zakon bitan?

S vremena na vrijeme uvode se nove i oštrije mjere u cilju zaštite mladih ljudi od štetnih uticaja, a najnoviju takvu mjeru predložili su Ministarstvo finansija i Ministarstvo trgovine. Oni su nedavno poslali na javnu raspravu dva zakona – Zakon o igrama na sreću i Zakon o oglašavanju, a jedna od ključnih stavki novog zakona je sprečavanje maloljetničkog kockanja.

Doktor Mitrović kaže da zakoni jesu bitni, ali da se ne može isključivo na njih računati, te da je uticaj porodice i te kako bitan. Jedino kombinacija različitih metoda može dovesti do rješenja. Problem bilo koje zavisnosti sam po sebi nije tako jednostavnog uzroka, pa samim tim jedno rješenje ili ideja ne mogu riješiti kompletnu situaciju.

Ja to ne bih odvajao kao „ili-ili“, već bih rekao „i“. Mora da se kombinuje i rad sa porodicom, a naravno da se i zakon poštuje, jer određena ograničenja moraju postojati i jasno je odakle njihova nužnost proističe. Mlada osoba nema toliko ni iskustva, ni životnog saznanja, ni životnih ideja koje bi je dovoljno štitile od eventualnih opasnosti, tako da mislim da su ta ograničenja potpuno adekvatna.

Šta je danas najveća zavisnost?

Zavisnosti se ne moru upoređivati i „mjeriti“, ali statistički gledano, danas su nesupstancijalne zavisnosti u intenzivnom zamahu. Za dječake i mladiće više su rezervisane onlajn aktivnosti poput video-igara gdje se umreže pa igraju zajedno, dok su za djevojčice i djevojke više atraktivne društvene mreže. Mladi provode sate u virtuelnoj komunikaciji, iako se međusobno čak ni ne poznaju, a mnogi od njih ubjeđeni su da gaje prava prijateljstva i drugarstva. Uz to, onlajn kockanje je počelo da predstavlja „razbibrigu“ koja se može „igrati“ i na času, na odmoru, od kuće…

Ali pored ovih zavisnosti svakako da postoji i zloupotrebe supstanci i to u popriličnoj mjeri. Mladi se prilično rano odlučuju ili usude da probaju alkohol, a na to se nerijetko nadovezuju i druge supstance.

Šta ako nemaju porodicu?

Kada ne postoji mogućnost da to bude porodični dom i toplo roditeljsko okrilje, onda brigu o mladima preuzimaju institucije koje su za to nadležne. One daju, koliko mogu, svoj doprinos, međutim, to ide vrlo teško i jako je komplikovano. Malo šta može da zamijeni porodicu i ono šta porodica može da pruži kao podršku mladoj osobi, naglašava doktor Mitrović.

Ovo su sve socijalno-psihološka opterećenja modernog doba, a upravo je to uloga roditelja ili staratelja – da prepoznaju doba u kojem žive njihova djeca i da sa njima razgovaraju, da im se približe, da im budu podrška i najtopliji životni saradnici i da im pomognu da te izazove stvarnosti i svakodnevnice prevaziđu sa što manje traumatičnih iskustava.