Pukovnik Vlado Lizdek jedan je od onih starješina Vojske Republike Srpske koji su „naše gore list“. Svojevremeno, bio je među prvim maturantima sokolačke gimnazije koji su se opredijelili za vojni poziv. Prije rata imao je uspješnu oficirsku karijeru, a kada je rat zahvatio jugoslovenske prostore našao se tamo gdje je trebalo stati u odbranu srpskog naroda – prvo u Slavoniji i na Baniji, a onda na rodnoj Romaniji.

Jedinica kojom kojom je komandovao – Prva romanijska pješadijska brigada, dobitnik je medalje Petra Mrkonjića. Dodjela ovog priznanja od strane predsjednika Republike dr Radovana Karadžića, neposredni je povod za ovaj intervju sa pukovnikom Lizdekom iz marta 1995. godine.

Gospodine pukovniče, najavljivana i očekivana ofanziva muslimana počela je znatno prije isteka četvoromjesečnog prekida neprijateljstava. Kako Vi komentarišete najnovije muslimanske napade na granice Republike Srpske?

Imajući u vidu da to nije prvi put da poslije potpisanog primirja muslimani napadaju, jasno je da sam potpis za njih ne znači ništa. U to smo se uvjerili više puta. Za ovu njihovu ofanzivu se znalo, pošto su u toku primirja koristili sve mogućnosti za opremanje i naoružavanje, obučavanje i slično. Bez obzira na sve to jedinice Vojske Republike Srpske spremne su uvijek da osujete te njihove namjere, a to će biti i ovoga puta. Oni sada, najvjerovatnije, pokušavaju da prije isteka primirja stvore uslove za planiranu ofanzivu ne samo na Majevici i Vlašiću nego i na drugim frontovima.

Foto: opstinasokolac.net

Kakvo je stanje u zoni odgovornosti Prve romanijske pješadijske brigade?

Prva romanijska pješadijska brigada je najstarija brigada Vojske Republike Srpske, bar kad se tiče regiona romanijskog. To je prva brigada koja je formirana i koja je postojala, preformirala se iz bivše JNA. Gdje god je bila pokazala je da je prava jedinica. Na prostoru gdje se sada nalazi je u takvom položaju da ustaše nemaju nikakve šanse da bilo šta urade. Komanda brigade, svi njeni borci, a i oni koji su ranije bili njeni pripadnici su pravi borci Republike Srpske. U svakom momentu spremni su da dočekaju neprijatelja. Očekujemo da krenu, ali će se provesti kao i u decembru prošle godine.

Vaša brigada je dobitnik visokog priznanja – medalje Petra Mrkonjića. Što za Vas, kao komandanta, znači to priznanje?

To priznanje nije komandantovo nego boraca Prve romanijske brigade. Oni su to zaslužili. To priznanje daje podstrek borcima za još bolje angažovanje. Ono je, vjerovatno, trebalo da dođe i ranije. No, misli da je došlo u pravo vrijeme i u prave ruke.

Na čelo Prve romanijske brigade došli ste u vrijeme kad se rat u bivšoj BiH razbuktavao svom žestinom. Koji su bili osnovni motivi da se vratite u rodni kraj upravo u vrijeme najžešćih bitaka?

Imajući u vidu da je rat počeo 1991. godine, moja je obaveza u to vrijeme bila da odem i na Baniju i u Slavoniju sa jedinicama gdje sam bio na službi. Po povratku sa ratišta iz Slavonije bila mi je obaveza prvo kao vojnika, a zatim prema rodnom kraju i svom narodu da dođem. Ne bih mogao izdržati da nisam došao. Došao sam, a mislim da bi trebali svi koji su bilo gdje otišli ili su se zatekli u to vrijeme van Republike Srpske da se vrate i da nastavimo da stvaramo ovu našu lijepu Republiku Srpsku.

Imate iskustva i sa ratišta u Republici Srpskoj Krajini. Gdje je bilo teže?

Teško je svugdje. Teško je bilo i u Slavoniji, a i ovdje. Međutim, imajući u vidu borce sa ovoga prostora, koji kao gorštaci imaju srce, ovdje je lakše ratovati. Ratuje se zajedno u stroju sa svojim narodom. Mislim da će se ovaj rat završiti u našu korist. Kada bi se prihvatilo ono što naše vrhovno vojno i političko rukovodstvo predlaže Aliji i njegovim sljedbenicima već bi bio mir. No, oni to ne prihvataju. Naše rukovodstvo nije za rat. Mi nismo počeli rat nego muslimani. Mi branimo svoje ognjište i odbranili smo ga.

Foto: opstinasokolac.net

Na kraju, gospodine pukovniče, šta možete poručiti borcima Prve romanijske pješadijske brigade i ostalim pripadnicima Vojske Republike Srpske?

Mogu im čestitati na dosadašnjoj borbi i držanju i da tako i nastave, jer ustaše, tamo gdje su naši borci, nemaju nikakve šanse.

General-potpukovnik Vlado Lizdek, sin Relje, rođen je 10. avgusta 1947. na Ravnoj Romaniji. Preminuo je 14. novembra 2008. godine. U čin general-majora unaprijeđen je 1997, a u čin general-potpukovnika 2001. godine.

Autor: Brane Gajević