Pojaviše se zraci sunca iznad Trebevića,

punim sjajem obasjaše dolinu Kotromanića.

Probudiše, ispod magle usnuli grad,

probudiše Sarajevo tad.

Probudiše neka sjećanja, ne tako davna, ali

ne mogoše vratiti ona vremena, ne tako stara.

Probudiše uspomenu na one dane prošle,

ali ne mogoše vratiti one, koji iz 

Sarajeva zauvijek odoše.

Ne mogoše ih vratit u njihov rodni grad,

ne mogoše tad, ne mogu ni sad.

Ostaviše oni tako, zauvijek, na Miljackoj

taj lijepi grad, za kojim čeznu i sad.

Ostaviše svoje snove, ispod stabala kraj

Vilsona, i u kori platana, imena svoja.

Ostaviše svoje poglede sa Bistrika, u noćnoj

tami, i odoše bez osmijeha, odoše sami.

Ostaviše svoje djetinjstvo na Vrelu Bosne,

i na njemu, svoje dane bosonoge.

Ostaviše svoju mladost kraj Sebilja slavnog,

i po baščaršijskoj kaldrmi, hladnoj.

Ostaviše u Sarajevu svoje najbolje godine,

svoje živote, i sve što je lijepo, tamo ostalo je.

Ostaviše svoja proljeća, na Bentbaši ljeta i

jeseni zlatne, i odoše u zimu, da se nikad ne vrate.

Ostade prazan tad, ispod Igmana taj lijepi grad,

prazno je Sarajevo bez njih, prazno i sad.

Tog snježnog februara i marta, te zime hladne, 

posljednji put, u isto vrijeme, čuše zvona i ezane.

Ostaviše svoje Sarajevo, da u njemu više ne pate,

i odoše tog marta na put bez povratka,

odoše, da se nikad više u njega ne vrate.

Ova tužna priča i danas živi, o narodu kome

se čitava zemlja. Dive se tome, koliko su hrabri

i snažni bili, te su drugima poklonili, ono,

zašta su oni živjeli i umirali.

Sve su poklonili i drugima ostavili, a za sobom

samo uspomene ponijeli. Ispratiše ih zvuci

zvona sa Baščaršije stare, i odoše,

odoše da se nikad više ne vrate.

Njihove tragove tad zame, ta zima okrutna, ali 

ih ne omete sa pravog, o slobodi sanjanog puta.

Otišli su za slobodom, u tišini, ne žaleći

za onim, što su za sobom ostavili.

Iz Sarajeva, tog slavnog grada ispod Trebevića,

odoše tog marta, sva živa i mrtva, srpska bića.

I uz zvuke crkvenih zvona, sa Baščaršije stare,

odoše, odoše da se više nikad ne vrate.

I sad bez njih, kao što rekoh na početku, sviću 

jutra nova, bude ih baš ta, baščaršijska zvona,

ali bez njih, nikada više neće probuditi, 

vremena stara, ona.

Autor: Miladin Trišić