Imala je sreću da odrasta u jednoj divnoj porodici okružena pažnjom i ljubavlju oca Martina i majke Bogdanke Tošić. Tu su u dušu ćerke Momirke, nama poznate kao Mome Borovčanin, utkane prave vrijednosti. Nema onog ko u osnovnoj školi „Sokolac“ nije koračao niz hodnik i pokucao na druga vrata desno, a da ga nije dočekao blagi i susretljiv pogled naše pedagogice. Čitav radni vijek nije potrošio dozu razumijevanja i ljubavi koju je poklanjala svakom djetetu.

Rođena je 1958. godine u Sokocu. Osnovnu i srednju školu završila je u Han Pijesku, gdje je i živjela sa roditeljima i bratom.

- Školi se u moje vrijeme davao veliki značaj, tako da akcenat nije bio samo na vaspitanju, već i na obrazovanju. Roditelji su nastojali da moj brat Momir i ja završimo fakultete i već u srednjoj školi sam znala koji je moj naredni korak. Biti među djecom, okružen njima je preduslov za zdravo odrastanje što je bio moj put do Filozofskog fakulteta gdje sam 1981. stekla zvanje profesora pedagodije i psihologije. Profesionalnu karijeru sam započela u Osnovnoj školi „Milan Ilić- Čiča Šumadijske u Han Pijesku, a nastavila u Sokocu, gdje sam provela 37 godina i sada završavam svoj radni vijek - rekla je ona.

Samim stupanjem u školu, Momirka je stavila akcenat na rad sa učenicima ne zapostavljajući saradnju sa nastavnicima, roditeljima i društvenom sredinom. U to vrijeme 1559 učenika je pohađalo sokolačku školu, ali kako nam je rekla dobra organizacija i saradnja među članovima kolektiva i kvalitetan obrazovno-vaspitni rad dao je svedočenja o uspješnim rezultatima učenika i nastavika iz tog perioda.

- Posao pedagoda je zaista težak i zahtjevan, ujedno lijep ako ga volite. On me podstiče, a sam osjećaj kada kročim u školu čini da mi bude lijepo. To je jednostavno tako, ako ste predodređeni za ovakav posao u koji je uloženo mnogo ljubavi, poštovanja svake ličnosti od malog djeteta do kolega i roditelja. Zato se sve vrijeme  mora tragati za iskustvom koje je neophodno. Godine mog rada ogledale su se u permanentnom učenju i stručnom usavršavanju kroz razne naučne obuke, edukacije, kongrese i seminare, jer ako na adekvatan način ne znamo primjeniti to iskustvo ništa nismo postigli - ističe Momirka.

U nastavku priče, otkrila je da svaka situacija ima izlaz i da razgovor sve riješava uz dosta rada, strpljenja i razumijevanja koje su protkane velikom ljubavlju.

- Posebnu važnost dajem upisu djece u prvi razred, gdje zajedno sa svojom koleginicom procjenjujem faktore zrelosti koji utiču na vrijeme polaska u školu: fizički razvoj, mentalni, zatim emotivni i razvoj govora. Roditelji su nekako izgubili nit i zanemarili bitnost razvoja djeteta. Sa djecom treba razgovarati, jer porodica igra veliku ulogu od rođenja do polaska u školu koja se kasnije vidi kroz njihovo odrastanje. Kao da smo negdje ispustili ljubav prema knjigama, slikovnicama, djeci je loša grafomotorika, postoje djeca koja nemaju razvijen govor kao posljedica nepravilne komunikacije u porodici. Veliki sam protivnik  nepravilnog korištenja novih tehologija, koje kao zabava sve više uzimaju maha i kod male djece.

Uloga roditelja je nezamjenjiva. Neki misle da je dovoljno prepustiti odgoj i pripremu za školu ustanovama koje se tim bave, ali djeca se identifikuju sa nama i zato im trebamo dati sebe 100 posto, naći spregu između oca, majke i djece.

- Za mene je izgovor kada čujem rečenicu „Nemamo vremena“ koja je postala kao poštapalica. Mi ga moramo imati za našu djecu, jer niko ne može voljeti kao otac i majka. Ljubav treba usmjeriti. Mi djecu trebamo zagrliti, poljubiti i isto tako biti dosljedni onom što radimo jer se djeca žele identifikovati sa nama. Mi treba da smo im primjer u svemu. Sve što želimo od njih moramo pokazati svojim primjerom jer nam i te kako vraćaju naše greške. Emotivno uvijek moramo biti dostupni za njih, kada žele sa nama da razgovaraju. Nema razgovora usput, već sve ostavljamo i slušamo ih. Nikada ne trebamo stavljati želje iznad potreba, sve se treba uskladiti, toliko ih obasipamo da ni oni sami ne znaju šta imaju i u svemu tome se gubi mjera. Djeca ponekad manipulišu sa nama, iskazuju potrebe koje nisu u skladu sa njihovim uzrastom, zato postoji granica i priznajem da je vaspitanje težak posao koji traži dosta odricanja i dosljednost. Nemojte biti preambiciozni roditelji, jer dijete gubi sebe a vremenom slabi uspjeh u školi. Vratite se u svoje djetinjstvo, škola je mjesto gdje treba da nam svima bude lijepo, mjesto gdje uče, stiču drugare, a nažalost danas nam se epmatija sve više gubi- nastavlja priču Borovčaninova.

O njenom uspjehu svjedoče generacije.

- Zar ima veće sreće od pozdrava i poštovanja bivših učenika koji su sada odrasli ljudi u kojima vidim ljubav koju sam usadila. To su roditelji koji dovode svoju djecu stasalu za đake prvake. Zato ako želite da nagradite svoje dijete, neka to bude pohvala, zagrljaj, vrijeme provedeno sa njima. Budite njihova podrška.

Pedagogica je dugo godina bila član Društva pedagoga Republike Srpske kao naučno-stručne ogranizacije, predsjednik Aktiva pedagoga podružnice romanijske regije. Vođena time da je od izuzetne važnosti biti stabilan u profesiolanloj sferi  i sferi interpersonalnih odnosa, zahvalna je na svemu što je sve ove godine rada naučila i donijela. Opština Sokolac joj je ove godine dodijelila posebno priznanje „Zlatnu plaketu“ za nesebičan rad i zalaganje tokom profesionalne karijere.

Moma nam je na kraju otkrila da je kroz razgovor probudila sjećanja i vratila se u godine kada je školovanje bilo na cijeni. Kruna njenog rada izbrušena je velikom posvećenošću, permanentnim radom, dosljednošću a nadasve profesionalizmom. Ljubav prema ovom pozivu učinila je da na obostrano zadovoljstvo završimo ovu priču, koju je Momirka izgradila uz nesebičnu podršku svog supruga Neša i ćerki Ubavke i Teodore.

Velika volja i entuzijazam nikada ne napušta prave ljude. Srećan odlazak u penziju.

Piše: Vedrana Renovica