Bio je ponedjeljak, 5. oktobar 1908, prijatan ranojesenski dan u Beogradu.

Međutim, negdje iza 16 časova, ispred tadašnje redakcije „Politike“ na Terazijama, komešala se povelika grupa ljudi koja je svakog trena narastala, privlačeći kao magnet prolaznike. Još iz daleka čuli su se glasni povici, a u vazduhu je zujala neka napetost. Nije bilo dileme da je u pitanju nekakav protest.

Vidno revoltirana masa išla je ka spomeniku knezu Mihailu. Na čelu energično korača nakostriješeni Branislav Nušić, pored njega vješto udara doboš Andrija, cal-kelner iz „Balkana“, bivši vojni dobošar. Desno od njih, sa visoko dignutom srpskom zastavom, dostojanstveno stupa brkata ljudina sa astragan šubarom na glavi. To je vasojevićki junak Milutin Babović, zvani Telegraf, bivši hajduk i perjanik knjaza Nikole, potonji solunski dobrovoljac. Nadimak dobi prenoseći 40 godina kroz „turski“ Sandžak tajne usmene poruke između dvorova na Cetinju i Beogradu.

Protestanti uzvikuju: „Dole Austrija!“, „Rat Švabama!“ Kod spomenika digoše Nušića na postament i on iz vanrednog broja „Politike“ čita da je Austrougarska proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine, drsko gazeći međunarodno pravo i odluke Berlinskog kongresa 1878, koji joj je članom 25, dao samo pravo privremene uprave. Povici gnušanja i ogorčenih prijetnji ispuniše trg, naelektrisana atmosfera je varničila. Masu do ključanja dovode Nušićeve riječi: „Braćo, otadžbina je u opasnosti, neprijatelj je pred vratima! Austrija hoće da nam otme Bosnu i Hercegovinu, a mi Srbi nećemo, ne možemo to da dopustimo!“

Huk odobravanja prelazi u skandiranje: „U boj! Na Drinu!“, „Rat Austriji! Smrt Švabama!“ Nušić kliče: „Od Kosova do danas nije bilo na pomolu veće opasnosti ...“

U tom izdanju „Politike“ Jovan Dučić poručuje da je trenutak sudbonosan jer je u pitanju budućnost cijelog srpskog plemena i čast čitave jedne nacije. Nušić u jednom trenutku pozva narod da se upisuje u dobrovoljce. Začas postaviše sto sa tabacima hartije. Prvi se upisa Dučić, za njim direktor „Politike“ Vladislav Ribnikar, potom i sam Nušić. Za tren oka se formira duga kolona za prijavljivanje i do mraka se upisa preko 2.000 dobrovoljaca.

Protest potraja do kasnih sati, a na istom mjestu nastavi se i sutradan, samo mnogo masovniji, šireći se do „Ruskog cara“ i  „Kolarca“, kao da se tu sjatio cijeli Beograd. Uz neumornog Nušića smjenjivali su se i drugi ugledni govornici. Začu se povik: „Svi pred ministarstvo!“ Neko dovede osedlanog bijelog konja na kojeg posadiše Nušića pa krenuše ka vladi koja je bila u stalnom zasjedanju. Tamo masa izgura konjanika na sam ulaz pa stari vladin službenik Jovo zavapi: „Ne pobogu, gospodine Nušiću, s konjem u ministarstvo“, a ovaj mu u svom stilu odgovori: „More pusti, Jovo, nije ovo prvi konj koji bi ušao u ministarstvo!“

Srbija ostade sama

Delegacija mitinga uđe na sjednicu, tražeći mobilizaciju i rat, ali ih ministar vojni pukovnik Stepa Stepanović brzo ohladi, rekavši da Srbija nije vojno spremna i bez saveznika ne bi izdržala ni 15 dana u tom sukobu. No demonstracije se nastaviše i narednih dana, šireći se na čitavu Srbiju. I Crna Gora je sva na nogama, u Nikšiću, Podgorici i Cetinju žestoki protesti, traži se oružje. U te dane svi Srbi su bili jedno i zajedno, bez obzira na partijske i političke razlike i razmirice.

U Bosni prijeteći muk Srba i muslimana, koji stegnutih zuba prate radost i slavlje katolika. Vlasti pojačavaju vojne i policijske snage, masa žbirova i doušnika razmilje se na sve strane. Od gradskog ološa i nasilnika formiraju se šuckori, pomoćni odredi za gušenje mogućeg ustanka. Uskoro se pokreću i montirani veleizdajnički procesi protiv uglednih Srba. Beograd poziva na suzdržanost jer za oružani otpor sad nema uslova pa će se od velikih sila tražiti političko rješenje. Raste napetost i u Evropi, glavne prestonice oštro istupaju jer je Bal plac potezom svršenog čina (fait accompli) narušio utvrđeni evropski poredak. Čak je i Njemačka bila ljuta jer je saveznica nije prethodno upoznala sa ovim korakom. I u Stambolu protestni mitinzi, Turska je bila dvostruko pogođena jer je i Bugarska tad, na mig Austrije, proglasila nezavisnost, ali će joj na bosansku ranu Beč staviti melem u vidu dva i po miliona funti.

Sama Rusija, slaba poslije ratnog poraza od Japana, a videći da zapadne sile neće ići dalje od oštrog prigovora, zauze tek uvrijeđen stav, usput se nadajući nekakvoj kompenzaciji oko prolaza kroz Bosfor. Elem, Petrograd poruči Srbima da žali slučaj, ali da nije vrijeme za rat Slovena sa Germanima. Na kraju Srbija ostade sama, izložena velikim pritiscima, gledajući kako se uz Radecki marš na granicama gomilaju Austrougarske trupe. Beč baca sve karte na sto i mobiliše oko milion vojnika, Hecendorf i Erental nasrtljivo prijete ratom. Konačno, Beograd u martu 1909. pokleknu i prihvati faktičko stanje, no to je bila tek jedna izgubljena bitka u ratu koji je tek slijedio.

U cijeloj Austriji se osjećao snažan emotivni naboj. U euforiji zbog velike državne pobjede nisu ni bili svjesni da je to za monarhiju put u katastrofu, koja će zbog daljeg suludog igranja vatrom neminovno uslijediti u narednim godinama. Tu pompu  smjenjivali su izlivi mržnje prema Srbiji i Srbima zbog otpora aneksiji. Bečka, peštanska, ali i zagrebačka štampa bljuvale su otrov kao da je Srbija prisvojila dvije austrougarske pokrajine, a ne obrnuto, jer, Bože moj, Habzburzi imaju veća prava na Bosnu nego Srbija, čiji su sunarodnici tu oduvijek bili dominantno stanovništvo. Mladi doktor tehničkih nauka Milutin Milanković radeći tada u Beču zapisa kako je jasno osjetio da se nalazi u neprijateljskoj zemlji.

Srpski đaci i studenti iz Bosne, fanatični rodoljubi razjareno i gnjevno pozivaju na otpor: „Ako Austrija pokuša da proguta Bosnu i Hercegovinu, mi ćemo joj progristi stomak.“

Mostarac Vladimir Ćorović, doktorand bečke univerze, u znak protesta odbija primiti prsten cara Franca Jozefa kao najbolji student generacije. Njegov vršnjak i drug iz mostarske gimnazije Risto Milićević u Beču upravo svršava prava i pakuje kofere, ne želeći više ni trena ostati tu. I ne sluti da će od tog dana njegov život krenuti neočekivanim tokom. Umjesto karijere advokata ili državnog službenika on će krenuti ratnom stazom i to onom najopasnijom kao srpski komita - četnik, komandos rečeno današnjim jezikom, sposoban za visoko rizične gerilske akcije.

Put ga preko Hercegovine i Crne Gore dovodi u Beograd. Tu odmah nalazi pobratima Rista Toholja, tada već čuvenog komitu iz četovanja po Staroj Srbiji. Njihovo blisko prijateljstvo datira još od đačkih dana, a njihovi putevi obilježeni vatrenim srpskim rodoljubljem, ukrštaće se do kraja Milićevićevog života. Njih dva su u gradu na Neretvi pohađali gimnaziju i pripadali tajnom đačkom društvu „Srpska svijest“, koje je jedno vrijeme izdavalo list „Srpstvo“. Nacionalni duh su brusili u mostarskom društvu „Gusle“ oko kojeg se okupljala visoko osviješćena srpska inteligencija: Ćorović, Šantić, Dučić, Šola, Đikić i drugi. Oba Rista će neko vrijeme studirati prava u Zagrebu, a potom u Beču.

Tu u Beogradu Milićević rado postaje član Toholjeve grupe „crnorukaca“ zajedno sa Milanom Ciganovićem, Milenkom Koprivicom, Ilijom Pejnovićem i nekim Marićem. Gorio je svetom vatrom osvetnika Kosova, uvjeren da je konačno kucnuo sudbinski čas za oslobođenje južne Srbije, gdje je naš raspeti narod pištao pod teškim zulumom. Zato se sa pobratimom uskoro nađe u Prokuplju, gdje je od 1908. do 1912. postojao centar za specijalnu obuku dobrovoljaca pod komandom kapetana Vojislava Voje Tankosića, koji je visoko dizao barjak vojničke časti i srpskog imena. Vrlo oštru spartansku obuku sprovodili su uz čeličnu disciplinu oficiri - stare komite. Na okolnim brdima i livadama vježbalo se rukovanje svim vrstama oružja i eksploziva, učile ratne vještine gerilskog ratovanja i trenirala izdržljivost kao plivanje u hladnoj Toplici i drugo.

Najviše tu bijaše obrazovanih mladih idealista iz Bosne i Hercegovine poput Bogdana Žerajića, Đura Šarca, Vladimira Gaćinovića, Danila Ilića, Cvjetka Popovića, Jovana Gašića, Dušana Stokića, Mustafe Golubića, Sima Miljuša, Boška Arežine, Smaja Ferovića i mnogih drugih. Tu obuku je prošao 1912. i pjesnik Milan Rakić, kao i niz intelektualaca poput Veljka Petrovića, Iva Ćipika, Stanislava Krakova ili Vinavera, koji dođe pravo iz Pariza. Kroz ovaj i slične Tankosićeve kampove u Ćupriji i Vranju proći će hiljade probranih. Oko 2.000 je odbijeno, među njima i Gavrilo Princip, jer je Tankosić vjerovao da on žgoljav i neuhranjen ne može podnijeti gerilske napore. Principa je ovo teško pogodilo i jedva mu je to kasnije oprostio.

Prekaljeni komita

Tankosićev Lapski četnički odred je bio elitna, vjerovatno borbeno najsposobnija srpska jedinica, kada se sa prokupačkog brda Borovnjak, oktobra 1912. uputio da bukvalno započne Prvi balkanski rat. Risto Milićević se već tada računao u prekaljene komite „spremne stići i uteći i na strašnom mjestu postojati“. Pravac nastupanja odreda bilo je Merdare i karaula Reponje, gdje je trebalo tiho zaći za leđa turskim položajima i otpočeti borbu tek kad, po objavi rata 5. oktobra, preko granice nastupe trupe Treće armije. Međutim zbog bojazni da aktuelni bugarski i grčki pregovori sa Turcima ne završe primirjem, Tankosić na svoju ruku odlučuje da stvar ubrza pa 2. oktobra, tri dana prije objave rata, započinje krvavu kavgu sa turskim graničnim posadama, sa kojima će se krviti sve dok nije uslijedio prodor Moravske divizije. Lapski odred je u herojskim jurišima trpio velike gubitke, poginuše Milićevićevi bliski saborci. Rezervnog poručnika Milana Popovića, studenta prava u Parizu, podmuklom varkom ubiše šiptari, koji s bijelom zastavom pođoše da mu se bajagi predaju. Dva dana kasnije u oštrom okršaju gine i mladi četnik, student Sanja Živanović, sestrić Apisov, sin poznatog političara Živana Živanovića. I sekretar u vladi, Vladeta Kovačević, sin jedinac eks ministra, akademika Ljubomira Kovačevića, poginu 11. oktobra kod Malog Nagoričana.

U kasnijem silovitom prodiranju zajedno sa Šumadijskom divizijom četnici Lapskog odreda će prvi ući u Prištinu, a potom se grčevito tući s Turcima oko Skoplja, Kičeva i Bitolja. Sposobni za najteže ludo smjele poduhvate, četnici su išli prvi, a odstupali posljednji i plaćali visoku cijenu. Smrtnost u njihovim jedinicama bila je oko 62 odsto ljudstva. U svim okršajima svog odreda dva Rista Mostarca junački se bore. Milićević se ističe velikom ratničkom srčanošću, za šta ga kralj okiti zlatnom Obilića medaljom za hrabrost.

U Drugom balkanskom ratu bilježi se učešće Toholja i Milićevića u okviru Bregalničke bitke.

Pregrmjevši ta dva balkanska rata, Milićević bez stalnog namještenja u Beogradu radi razne poslove. Stanuje na Dorćolu u ulici Carigradskoj br. 23 kod Paja i Vere Kuzmanović. Tu će mu sustanari 1914. biti, uz Gavrila Principa i Vladeta Bilbija iz Grahova, Trifko Grabež sa Pala, Dobrosav Jevđević iz Prače i Ratko Parežanin iz Konjica. U to vrijeme oni su se, kao i stare komite, okupljali u kafanama „Žirovni venac“ i „Zlatna moruna“ na Zelenom vencu. Jedan iz tog kruga, Dušan Slavić, potonji knjižar i književnik, zapisaće da je Risto Milićević važio kao jedan od najčestitijih bosanskohercegovačkih omladinaca. Treba mu vjerovati, jer je kao rođeni Mostarac Rista dobro znao još od školskih dana.

Kada su se mladobosanci spremali poći put Sarajeva da izvrše vidovdanski atentat, Šarac Ristu povjeri njihov naum i zatraži novčani prilog za put. Milićević bez polića u džepu, čuvši o čemu se radi, hitro otrča u čaršiju i založi svoj zlatni sat. Čitav dobijeni iznos od 80 dinara predade drugovima, koje će 28. maja i ispratiti zajedno sa Šarcom. Princip mu se javio dopisnicom iz Loznice.

Austrougarska je uporno srljala putem bez povratka. Malo joj bi da 1908. politički porazi Srbiju oko Aneksije pa 1912. na nju huška Bugare i Albance, zatim će joj 1913. zapriječiti izlaz na more i konačno u svojoj nadmenosti, sa visine bogova, namjeri 1914. da je uz zgodan povod i vojnički uništi, nesvjesna da će time pola planete gurnuti u rat, koji će i njoj samoj doći glave.

Odmah po objavi rata u četničkim jedinicama se našlo oko 2.500 dobrovoljaca svrstanih u četiri odreda: Zlatiborski, Rudnički, Gornjački i Jadarski pod komandom čuvenih komitskih vojvoda. Bili su to istaknuti „crnorukci“ Vojislav Tankosić, Vojin Popović Vuk, Kosta Todorović i Velimir Vemić. Tankosićev Rudnički odred okupi na Torlaku 320 dobrovoljaca  iz Bosne i Hercegovine, 38 iz Srbije, šest iz Dalmacije i još šest sa drugih strana. Kičmu su činili stari prekaljeni ratnici, obrazovani mladi ljudi, među kojima su visok rang imali veterani Milićević i Toholj. Prva akcija odreda bila je rušenje Savskog mosta prema Zemunu, kojom prilikom poginu dobrovoljac iz Crne Gore Dušan Đonović, postavši prva žrtva Velikog rata. Na vijest o udaru jakih austrougarskih snaga iz pravca Bosne, odred se hitno prebacuje na taj sektor ratišta i hvata u koštac sa snagama ozloglašene 42. „vražje“ divizije iz Zagreba. Ti su bijesni zlikovci odmah po prelasku Drine sa neskrivenom mržnjom započeli masakr civilnog stanovništva ne štedeći nikoga, čak su i mala djeca nabijana na bajonet. U sastavu „vražje“ bješe i 25. domobranska pukovnija, po čijem se ratnom dnevniku, u nastupanju od Ljubovije do Krupnja istakao podoficir 10. čete Josip Broz za šta je i odlikovan. Brozovo pripadanje toj 25. pukovniji potvrđuje i njegov lični biograf Dedijer, kao i drugi relevantni izvori, no sve je zalud, on kod nekih Srba i danas uživa kult sveca.

Pogibija

Upravo su se Tankosićevi četnici od 14. do 16. avgusta neustrašivo ispriječili pred tu nesrazmjerno brojniju zločinačku formaciju da zaustave njen krvavi pohod. Na 236 okruženih četnika kidisali su soldati tri austrougarske pukovnije: 24, 27, i 25. (Brozova). Poslije očajničke dvodnevne borbe, bez časa predaha, na Košutnjoj steni više Krupnja u stroju je ostalo samo 46 četnika. Nanoseći ogromne gubitke tim zlikovcima iz Hrvatske, herojski je poginulo 70 div-junaka Rudničkog odreda. Tu na bojnom polju u Rađevini i stameni Hercegovac, uzvišeni rodoljub Risto Milićević položi svoj mladi život za voljenu Srbiju, stičući pravo da bude upisan u zlatnu knjigu njenih vitezova. Svog mrtvog pobratima Risto Toholj nađe u lokvi krvi kako steže pušku okrenutu ka dušmanima.

U vatrenom potresnom govoru Toholj se zakle na krvavu osvetu nad rakom svog prijatelja, jednovjernika slobode, saborca iz krvavih ljutih bojeva. Ranu tog gubitka nosiće sve dok i sam dvije godine kasnije ne pade u Dobrudži, jurišajući kao komandir na čelu svoje čete.

Bog sami zna koliko je smjelih i čestitih mladih sinova, ratnih dobrovoljaca Hercegovine, Bosne, Crne Gore, Vojvodine, Dalmacije, Boke, Like i drugih krajeva rasulo svoje kosti po raznim ratištima i stratištima u prvim decenijama 20. vijeka, ne štedeći svoju mladost za ostvarenje jedne velike svete ideje - ideje slobode, sanjajući dan ujedinjenja razdrobljenog srpskog naroda na njegovom etničkom prostoru.

Ta ideje je i danas živa i neuništiva, jer stara mudrost kaže da se može ubiti ptica, ali se ne može ubiti njen let.

Ristu Milićeviću

Kad Oro beo

Zaklikta i ceo

Kao plamen planu

Da osvetli nas,

I u tebe krila

Orlovska su bila

Poleti i panu

Za naš dom i spas.

Sada s naših gora

Trepti krune zora,

I svud reke sreće

Gde je plako rob.

I sjaj tvojih dela

S Drine vila bela

Peva i cvet meće

Na tvoj svetli grob.

Aleksa Šantić ovu pjesmu posvetio je palom prijatelju ne sluteći kako će se posmrtni ostaci dvojice vitezova srpskih Toholja i Milićevića, 1935. baš uz njegov grob sahraniti kad ih dopreme u Mostar iz daleke Dobrudže, kao i iz Krupnja.

Porodica

Porodica Milićevići se u Mostaru pominje još od 17. vijeka. Iz nje su potekli mnogi ugledni Srbi, poput starog učitelja Jova Milićevića. Kuće su im bile na mostarskoj Carini gdje je prije 140 godina, 29. maja 1884. rođen i Risto Milićević. Starinom su sa Grahova, a istorija iz te loze pamti i Gligora Milićevića iz Bileće, vojvodu Hercegovačkog ustanka (1875-1878).

Piše: Dragan Mijović