Branka Rodić, penzionerka iz Beograda, rođena u Grubišnom Polju, ima 85 godina, a vjerovatno ne bi napunila ni četiri da nije bilo Diane Budisavljević, koja ju je izvukla iz jasenovačkog logora i spasila sigurne smrti.

Branka Rodić je u Jasenovac odvedena 1942. sa tri i po godine, zajedno sa majkom Dragicom i četvorodišnjom sestrom Zoricom.

U najvećem koncentracionom logoru na Balkanu, u kojem su ubistva, mučenja, glad i svakojake bolesti, izazvane jezivim uslovima, bili svakodnevica, ostale su nekoliko mjeseci.

Zahvaljujući ženi čije ime tada nisu znale, one su iz Jasenovca prebačene u Zavod za gluvonijeme u Zagrebu, gdje je nedugo po dolasku Brankina sestra umrla u bolnici.

Branka nema dilemu da je njena sestra Zorica podlegla posljedicama pakla proživljenog u logoru u kojem su bile odvojene od majke, baš kao i sva djeca starija od 12 mjeseci.

- Ne sećam se toga, jer sam bila mala. Majka mi je pričala da je u Jasenovcu kroz jednu tarabu virila da nas vidi kada smo sa ostalom decom dolazile na kazan. Spavale smo na betonu i boravile u užasnim uslovima, tako da smo obe bile iscrpljene i bolesne. Kada smo stigle u Zagreb, obe smo bile otpisane. Ja sam preživela, iako dugo nisam mogla da stojim na nogama od slabosti, ali Zorica nažalost nije - kaže Branka u ispovijesti za Srnu.

Jedino čega se jasno sjeća Branka jesu trenuci kada se njena sestra u Zagrebu borila za život.

- Stalno su mi govorili: `Vratiće se tvoja sestra!`. Virila sam iza jedne zavese i čekala da se pojavi, ali se to nije dogodilo. Zorica se nije vratila i nije se pridružila majci i meni, jer je umrla u bolnici. To nikada neću zaboraviti - ističe Branka.

Stočnim vagonom do logora

Nju, majku i sestru ustaše su iz njihove kuće u selu Donja Rašenica 1942. godine odvele u Jasenovac.

- Iako je mama retko pričala o Jasenovcu, jer joj je to jako teško padalo, rekla mi je da smo stočnim vagonima stigli u logor. To dobro znam, jer je majka pričala kako su decu i žene gurali u te vagone. Više ih je ostalo ugušeno u tim vagonima nego što ih je izašlo - priča Branka.

Tome je prethodio pakao kroz koji je prošla njena porodica, u kojoj su tragedije počele da se nižu kada je njen otac otjeran iz kuće i ubijen zajedno sa šestoricom ljudi u Grubišnom Polju.

- Tu je bila i ploča posvećena streljanim rodoljubima, među kojima je moj otac. Naravno, te ploče sada nema, iako je jedan od sedmorice ubijenih proglašen narodnim herojem - naglašava Branka.

Njen otac je bio član Komunističke partije i kada je to otkriveno, odveden je i prebijen. "Na volovskim kolima su ga komšije vratile nazad i on je umro", priča Branka.

Ustaše su odvele i Brankinu baku, ali se ni tada nije znalo gdje niti je poznato šta je bilo sa njom, osim da se nije vratila iz rata.

- Rođena sestra moje majke sa dve kćerkice isto je odvedena u logor. Sestra mog oca imala je sina od sedam godina i oboje su oterani u logor. Ona se vratila, a sina nikada nije našla i ne zna se šta je bilo sa njim - svjedoči Rodićeva.

Branka je uvjerena da bi istu sudbinu doživjele ona i njena majka da, za razliku od zločinaca hrvatske nacionalnosti i katoličke vjere, koji su joj unesrećili familiju, nije bilo dvoje katolika koji su pokazali potpuno drugačije lice.

Riječ je o Austrijanki Diani Budisavljević i Hrvatu, fabrikantu Ribariću, za koga misli da se zvao Alojzije. Budisavljevićeva je nju i majku otrgla iz pakla Jasenovca, a Ribarić, koji je bio direktor fabrike za proizvodnju katrana, im je nedugo po dolasku u Zavod za gluvonijeme u Zagrebu pružio utočište u svojoj vikendici u naselju Perjavica. U toj vikendici, priča Branka, sa njom i majkom bilo je 35 djece, dovedene iz Zavoda.

- Bila je to kuća na sprat, majka je kuvala za nas, a brigu o nama u početku su vodile dvije časne sestre. Majka mi je ispričala da se Ribarić vrlo brzo posvađao sa njima, jer su one počele da nas vode u Katoličku crkvu i verovatno su, kako je majka načula kroz razgovor, htele da nas pokatoliče. Ali, Ribarić im to nije dozvolio, pa su one otišle i moja majka je ostala sama sa svima nama i starala se o svoj deci - opisuje Branka.

Branka navodi da su sa njima bili još samo domar i domarka koji su imali kućicu u dvorištu i brinuli o nabavci, dok je njena majka kuvala za djecu i obezbjeđivala sve što im je potrebno.

- Do završetka rata bile smo tu, a Ribarić je majci sredio da dobije ličnu kartu, izrađenu kao da je ona Hrvatica. Svima je pričao da smo mi odvedene u logor zato što je tata bio komunista. To je bila priča za časne sestre i sve ostale, jer niko nije smeo da zna da smo Srpkinje i pravoslavke, što nas je i spasilo - naglašava Branka.

U Ribarićevoj vikendici su dočekale oslobođenje koje za njih nije bilo kraj muka, jer je njena majka opet morala da se snalazi kako bi se prebacile do Grubišnog Polja.

- Niko nije došao po nas. Ribarić je prije dolaska nove vlasti otišao iz Zagreba i rekao majci da iz vikendice uzme sve što joj treba. Ona je uzela dva kreveta i neke stvari. Pošto je bila jako snalažljiva, uspela je da nađe vagon kojim smo se vratile u Grubišno Polje - priča Rodićeva.

Na imanju njenog oca u Donjoj Rašenici zatekle su pustoš, jer je kuća bila potpuno opljačkana.

Tu su, objašnjava Branka, započele novi život, unoseći samo stvari koje im je dao Ribarić, koji je prije dolaska nove vlasti otišao iz Zagreba, iako su ga u NDH smijenili sa mjesta direktora zato što je u vikendici držao partizansku djecu i nije dao da se pokrštavaju.

- Majka se zainteresovala i saznala da je on otišao u London. Tek kasnije smo saznale da je žena koja je omogućila da nas evakuišu iz Jasenovca Diana Budisavljević, katolkinja i Austrijanka, udata za Srbina, koji je bio lekar - prisjeća se Branka.

Ona ni danas ne može da se načudi kako je bilo moguće da Dianu Budisavljević i njenu misiju spasavanja srpske djece decenijama niko nije pominjao.

- Jako mi je teško što je Diana mnogu decu spasila, a mi joj se nismo zahvalili nimalo – mi kao država Srbija i Srbi pravoslavci. Jesmo li joj zahvalili i je li neko pominjao Dianu Budisavljević? U poslednje vreme su počeli da je pominju, ali koliko je godina prošlo da je niko nije pominjao - konstatuje Branka.

Ona vjeruje da bi mnogi pronašli svoje članove porodica da Diani Budisavljević poslije rata nije oduzeta kartoteka sa podacima o djeci koju je spasila.

- To bi se desilo da joj kartoteka nije oteta i sakrivena. Ona je vodila pedantnu evidenciju o svakom detetu, dopisivala se i otkrivala gde su majke bile poslate na rad u Nemačku. Pokušavala je da sa svima stupi i kontakt da bi posle rata mogli da dođu po svoju decu - navodi Branka.

Ona je ubijeđena da je neko naredio da se Budisavljevićevoj oduzme kartoteka i da se svi podaci sakriju.

- Išlo se na to da se to zataška, kao i sve u vezi sa logorima i Jasenovcem. O tome nikada nije smelo da se priča. Ja sam tek kao student otišla u Jasenovac, jer je bilo takvo vreme da o tome, kako su napominjali, nije trebalo pričati - objašnjava Branka.

Ova osamdesetpetogodišnja žena, koja je radila kao socijalni radnik, iako je po zanimanju dijetetičar, ističe da je, uprkos svemu što je kao dijete proživjela, zahvalna svojoj majci što ju je vaspitala da nikoga ne mrzi i ne pravi razlike među ljudima.