Ognjište Save i Rajke Jovanović, nekada najbrojnije porodice iz sela Guždelji kod Rogatice, u kojem je u srećna vremena vrvjela dječja graja, danas zjapi prazno, ali imanje već godinama danonoćno čuva tornjak Bobi.

Rajka rođena 1935. godine je u skladnom braku sa njenim pet godina starijim Savom u devet poroda rodila desetoro zdrave djece. Sinove Vojislava i Rada i kćerke Vojku, Radinu, Dobrilu, Velu, Jelu, bliznakinje Snježanu i Ljiljanu i najmlađu Slavicu.

Do posljednjeg rata bila je to jedna od najbrojnijih porodica na području opštine. Sava je bio radnik i zemljoradnik. Penziju je zaradio kao građevinac u tadašnjem komunalnom preduzeću u Rogatici.

Sa dolaskom kući, poslije radnog vremena, priča jedan od Savinih zetova, Velin suprug Ostoja Kovačević, hvatao se motike, kose i drugih poljoprivrednih alatki da bi obradio desetak dunuma zemlje, koliki je bio njegov grunt.

- Nije bježao ni od dnevnice kod drugog radeći uglavnom kao građevinac. Morao je, jer su ga kod kuće čekala usta desetoro djece, supruga i kuća sa “stotinu rupa” - dodaje Kovačević.

Kako su djeca pristizala Savi i Rajki bivalo je sve lakše pa su počeli graditi i novu, veću, pod “plan” kuću. Tek što su je završili i uselili, najstariji sin Vojislav počeo je da gradi svoju kuću i u njoj planirao da svije gnijezdo. Posljednji rat prekinuo je njegove planove. Niti je kuću završio, niti se oženio.

- Kao kapetan prve klase u rezervi bivše JNA, stao je na branik srpstva, svoje kuće i brojne porodice. I, nažalost, 7. oktobra 1992. poginuo na sarajevskom ratištu u 35. godini u sastavu Prvog pješadijskog bataljona Prve romanijske brigade. Zlatnom medaljom za hrabrost odlikovao ga je tadašnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić - priča Kovačević.

Smrt sina Vojislava bio je nastavak osipanja porodice Jovanović. Nekoliko godina ranije, na porođaju u sokolačkom selu Kalimanići, umrla je najstarija kćerka Vojka, koja je bila udata u porodicu Bakmaz.

Ostatak Jovanovića preživio je rat s tim što se, radi udaje kćerki, porodica polako osipala. Odlazila je jedna po jedna. Danas su Radina i Jela u Ubu kod Beograda, Snježana i Ljiljana u Loznici, Slavica u Zaječaru, Dobrila u Han Pijesku. U Guždeljima je samo Vela.

Poslije slatkih melema za srce i dušu koje su Savi i Rajki udajom priuštile kćerke nakon gubitka kćerke Vojke i sina Vojislava, došle su nove nimalo lakše rane. Glava porodice, Sava, umire 2005. a par godina kasnije majka Rajka ostaje i bez drugog sina Rada, da bi i ona presvisla od tuge 2018. godine.

Rajkinom smrću kuća Jovanovića u Guždeljima ostaje prazna. Udate kćerke, pogotovo Vela, kojoj je do roditeljske kuće par stotina metara, sada s vremena na vrijeme dođe i obiđe dvorište i kuću. Otvori vrata i prozore da se zidovi osvježe, prekontroliše stanje struje, vode i to je sve. Ovo, međutim, nije i kraj priče o Jovanovićima. Da se ona nastavi zasluga je psa tornjaka sa imenom Bobi. Za života, kao štene, donio ga je pokojni Rade.

- Pošto su svi Jovanovići, na ovaj ili onaj način otišli iz porodične kuće, njeno čuvanje preuzeo je Bobi. On to danonoćno revnosno čini već godinama. Iz dvorišta nikad nije izašao, a kući Jovanovića može prići samo par njegovih “poznanika” koji mu u znak zahvalnosti za vjernost donesu po koju kosku ili nešto drugo od hrane. Da ga pomazi ne dozvoljava nikome - priča Kovačević.

Koliko je Bobi vjeran kući Jovanovića pokazuje i to što najveći dio dana i noći provodi na otvorenom bdijući nad ostatkom imovine njegovih bivših vlasnika.

- U svoj oronuli štenećak ulazi kad ga baš natjera dosadna kiša, grmljavina ili baš visoka ili niska temperatura - kaže Kovačević.

Krsna slava

Kćerke Save i Rajke, ma gdje bile, sa svojim muževima dogovorile su se da se obavezno, uz krsnu slavu Mitrovdan, sakupe i zajednički proslave. Tako je bilo i ove godine. Ni pandemija virusa korona nije ih omela da ih se većina okupi u rodnoj kući i uz svijeću, žito i slavski kolač prisjete svojih najmilijih.