Sokolački i romanijski solunci još žive u sjećanjima ljudi ovoga kraja, a o njihovim sudbinama i junaštvima postoji bezbroj priča.

Branimir Đurković, predsjednik sokolačkog Udruženja potomaka i poštovalaca djela srpskih dobrovoljaca učesnika u odbrambenim ratovima Srbije od 1912. do 1918. godine, ističe da je okupljanje kod Spomenika solunskom dobrovoljcu u Sokocu prilika da se njeguju sjećanja na seljake-slobodare iz ovih krajeva.

Oni su "smogli snage da se odupru velikoj carevini i pomognu braći sa druge strane Drine u odbrani otadžbine", naglašava Đurković za Srnu.

On podsjeća da Udruženje potomaka i poštovalaca djela srpskih dobrovoljaca od 2008. godine obilježava 15. septembar - Dan početka proboja Solunskog fronta i 11. novembar - Dan primirja u Velikom ratu.

Na ovaj način najbolje se čuvaju od zaborava junaci sa područja Sokoca i okoline, koji su se priključili srpskoj i crnogorskoj vojsci u odbrani Srbije u ratovima od 1912. do 1918. godine, a sjećanje na njih prenosi se sa generacije na generaciju.

Iz sjećanja starijih potomaka solunaca sa Romanije, Đurković se rado sjeća priče o junaštvu Save Borovine iz sokolačkog sela Dolovi, za kojeg u vrijeme regrutovanja u austrougarsku vojsku nisu mogli da nađu odgovarajući broj uniforme jer je kao mlad i kršan momak imao 110 kilograma.

-Borovinu su, prema pričama saboraca, pogubili bugarski vojnici nakon što je teško ranjen sam ubio šest napadača u rovu - ispričao je Đurković.

Među dobrovoljcima sa Romanije ostala je i priča o Jovanu Zekoviću sa Glasinca, među prijateljima poznatom kao "velikom putniku", koji se poslije sedam godina vratio u rodno selo.

Đurković pominje i dobrovoljca Milivoja Ćajića iz sela Nepravdići, podno Romanije, koji je svojim potomcima nakon povratka kući prenio sve podatke o proboju do Odese i formiranju Prve srpske dobrovoljačke divizije.

Iz razgovora sa potomcima dobrovoljaca zanimljiva je i životna priča Mitra Bakmaza iz sela Kalimanići, koji se kao mladi regrut našao u austrougarskoj vojsci u pokretu na Srbiju.

-Uspio je da se sa prijateljem sakrije ispod poznatog mosta na Žepi, a potom priključi crnogorskoj vojsci, pređe Albaniju i vrati kući nakon završetka Prvog rata -  navodi Đurković.

Treba napomenuti da je sa istom puškom Bakmaz izašao i iz Drugog svjetskog rata i umro šezdesetih godina prošlog vijeka u rodnim Kalimanićima.

Dobrovoljac Pero Škiljević iz sela Krajišići, na liniji između Olova i Sokoca, prema priči koja još živi u tom kraju, bio je jedan od pratilaca vojvode Živojina Mišića.

U porodici Krsmanović iz Bijele Vode, kaže Đurković, prenose mladim generacijama kako njihov Arsen nije mogao da prepozna svog starijeg brata preživjelog solunca Maksima kada ga je sreo pri povratku u rodno selo.

U sokolačkom selu Kruševci, navodi Đurković, i danas živi sjećanje starijih mještana da se jedan od dobrovoljaca iz porodice Radović iz ropstva u rodno selo vratio nakon sedam godina, i to na dan kada je njegova supruga trebala da se preuda, ali se, čuvši glas da muž stiže, predomislila i ostala u Radovićima.

Đurković navodi da je sa područja tadašnje opštine Glasinac, koja je pripadala Rogatičkom srezu, jedan od najmlađih dobrovoljaca bio Milivoje Gavrilović iz sela Margetići.

On se i danas prisjeća priče starijih, prema kojoj je, u znak zahvalnosti dobrovoljcima sa Glasinca i Romanije, kralj Aleksandar Karađorđević ličnim sredstvima pomogao da se od 1936. godine izgradi vodovod sa izvora Geruša do Pavičića na Glasinačkom polju, sa kojeg se i danas napaja više od 10 sela.

Đurković napominje da su na Spomeniku solunskom dobrovoljcu upisana 363 imena dobrovoljaca iz ovih krajeva, među kojima ima i muslimana, koji su zajedno sa komšijama Srbima, pošli u rat protiv okupatora.

On ističe da se potomci dobrovoljaca i dalje obraćaju Udruženju potomaka i poštovalaca djela srpskih dobrovoljaca učesnika u odbrambenim ratovima Srbije od 1912. do 1918. godine sa zahtjevima da se imena njihovih predaka upišu na ovo spomen-obilježje, te poručuje da za to treba da pribave potrebnu dokumentaciju iz nekog od arhiva bivše Jugoslavije i prijave se Udruženju.

Prema riječima Đurkovića, o sudbinama dobrovoljaca napisane su mnoge knjige, ali životni put svakog od njih je priča za sebe koje potomci čuvaju kao uspomene na vrijeme u kojem su seljaci-slobodari, prolazeći Albansku golgotu, stali na put Centralnim silama i promijenili istoriju i kartu tadašnje Evrope.