Brankov most u Beogradu i 20. aprila 1999. godine bio je mjesto okupljanja Beograđana, srpskih rodoljuba i patriota Srbije, Crne Gore i Republike Srpske, koji su tijelima čuvali ovu prelijepu građevinu od zločinačkih napada NATO bombardera. Sa Beograđanima, dok su neprekidno nadlijetali neprijateljski avioni, bili su Romanijci, Krajišnici, Crnogorci, gosti iz Grčke, Rusije…

Na improvizovanoj bini smjenjivali su se pjevači, pjesnici, glumci, govornici, koji su u prestonicu stigli iz svih krajeva da prenesu misli i želje svekolikog srpskog naroda i svih ljudi zdravog razuma i dobre volje. Igralo se crnogorsko i užičko kolo i pjevala romanijska pjesma, a narodni guslari vraćali su sjećanja na slavna vremena i junake.

Posebno topao prijem, Beograđani su pripremili Romanijcima čiji je odlazak na Brankov most organizovala Boračka organizacija opštine Sokolac. Sa invalidima i članovima porodica poginulih boraca sa Romanije i Glasinca bili su borci i omladina, ali i oni što zapamtiše strahote Drugog svjetskog rata i preživješe stradanja otadžbinskog rata u kome se rodila Republika Srpska. Uz pozdrave i iskazanu podršku Sokočani su u glavni grad srpstva ponijeli i darove za jednu od jedinica Vojske Jugoslavije.

Za govornicom, u ime Romanije, praćen poklicima Srbiji i Jugoslaviji, pojavio se predsjednik Boračke organizacije Miloš Delić, koji je kratko govorio, a mnogo toga rekao.

– Donosim vam pozdrave i poruke ponosne Romanije, Srpskog Sarajeva, Republike Srpske… Ne dajte da vas pokore kao što su to nama uradili. Ne dajte da vam smjenjuju predsjednike i ratne komandante, da proganjaju i hapse ugledne Srbe… Svi smo uz vas, izdržite. Živjela junačka srpska vojska. Živjela Srbija. Živjela Jugoslavija. Živio čitav srpski narod.

Dok Romanijci pjevaju pjesme slobodi i junaštvu uz pratnju gusala narodnog guslara Srđana Trifkovića bilježena su reagovanja.

– Došao sam da pomognem našoj braći. Osjećao sam šta nam se sprema još davne godine kada sam vojsku služio u Splitu. Tada sam gledao šahovnicu i NDH-a sa visoko podignutom srpskom zastavom, kaže Tomo.

– Pobjeda je naša, a ovo što su nama zlikovci učinili debelo će platiti. Nismo mi zaboravili ni zločine što nam učiniše u Drugom svjetskom ratu, govori starina Bogdan.

Sa suzama u očiva sredovječni Beograđanin dočekuje Romanijce.

– Hvala vam, braćo. Znam da nas niste zaboravili isto kao što ja nikada neću zaboraviti januar 1943. godine kada je na Sokocu ranjen moj otac.

– Ponosan sam na svoje Romanijce, na svoj narod. Mnogo sam toga napisao, a još više imam o čemu pisati, sa ponosom govori Romanijac Jovo, koji decenijama živi u Beogradu.

– Krajina će ponovo biti naša. Daće Bog pa ćemo uskoro svi Srbi biti u jednoj državi. Od 1992. godine tri sam puta selio. Nadam se da ću i četvrti put ali u svoju Kninsku Krajinu, sa sjetom, drhtavim glasom, kazuje starina Desnica.

Sa kakvim osjećanjima i porukama Srbi dolaze na Brankov most, druge mostove i sveta mjesta, možda najbolje govore riječi narodnog guslara Branka Đukića iz Vasojevića koji bez predaha u svom stilu reče:

– E, da Bog da Drina voda za navijek presušila i mostove sve na Drini božja sila porušila, pa da mogu Srbi preći tu granicu gdje god žele, da se jednom za navijek srpska braća na dijele.

Tekst: Grujo Karadžić, Sokolačke informativne novine broj 56 (april 1999.)