Da toga dana, prije tačno 35 godina, nisam bio na godišnjem odmoru, vjerovatno bih stradao zajedno sa mojih 90 kolega. Bio bih u jami sa njima. Čim sam čuo šta se dešava, došao sam na posao. Kada sam vidio odakle kulja dim, znao sam da niko od rudara s one strane vatre ne može biti živ. Od 90 rudara, samo je jedan shvatio šta se dešava i kod njega je nađen kiseonički samospasilac. Uspio je da dođe na svega nekoliko desetine metara od izlaza i tu je vjerovatno pao i izgubio kiseonik. Slike su mi i danas pred očima.

Milorad Savanović, jedini preživjeli rudar koji još uvijek radi u Aleksinačkom rudniku, i posle tri i po decenije nosi u sebi teret najveće rudarske tragedije na ovim prostorima, koja je odnijela živote 90 rudara i zauvijek promijenila sudbine njihovih porodica. Svega nekoliko mjeseci do penzije, svaki njegov korak kroz hodnike rudnika obilježen je sjećanjem na taj kobni dan, kada su njegovi prijatelji i kolege stradali 700 metara pod zemljom. Nesreća u transportnom hodniku na koti minus 455, gdje su se rudari ugušili od produkata požara, ostavila je neizbrisiv trag u njegovom životu. Rudnik je nakon nesreće zatvoren za eksploataciju uglja, a danas radi kao preduzeće za izvođenje rudarskih radova u Srbiji.

Foto: novosti.rs

Ekipa "Večernjih novosti" zajedno sa jedinim svjedokom nesreće u ovom rudniku posjetila je ulaz u jamu u oknu broj 2, odakle se tog kobnog dana spustilo 178 rudara, od kojih se 90 nije vratilo živo.

Foto: novosti.rs

Prostorije u kojima je posljednji put prozvana smjena rudara, nakon čega su preuzeli svoje lampe i opremu i krenuli ka "jami smrti" i poslije toliko vremena sjeća na posljednje bezbrižne trenutke koje su tu proveli, samo nekoliko sati prije nesreće. Izblijedile, i kao zamrznute u vremenu u nekada važnom rudniku od kojeg je živio čitav kraj, i dalje leže članske knjižice, fotografije, evidencije o smjenama, ormarići u svlačionicama, rukavice, cipele, kašike, flaše - svjedoci da je tu nekada radilo više od 1.000 ljudi. Pustoš i muk decenijama vlada u prostorijama rudnika zatvorenog nekoliko mjeseci nakon nesreće, osim u prostoriji na samom ulazu, gdje danas nekoliko radnika proizvodi lijepak za drvo.

- Radio sam na Aleksinačkom rudniku od 1982. godine do 1991. godine, a u trenutku nesreće sam bio na godišnjem odmoru. Došao sam uveče oko 18.00 - 18.30. Bilo je strašno, dim je kuljao iz okna pošto se okrenula vetrena struja da bi pokušali nešto da učine, da se spase ko može da se spase. Bio sam cele noći tu. Kada su mi rekli gde se dogodila nesreća i gde je vatra, pošto sam imao neko znanje, odmah sam shvatio da oni koji su iza vatre, nisu mogli da ostanu živi. Među stradalima je bilo je dosta članova čete iz drugih rudnika, iz Bosne, iz Slovenije. Neko iz Rusije je bio tu. Stradala su iz moje kancelarije dva radnika: glavni mašinski poslovođa i poslovođa transporta. Bilo je tu što rudara, što poslovođa, nadžornika, bravara, električara i ostalih radnika. Bilo je njih 90 i nestalo - sa tugom izgovara on prolazeći kroz prostorije još uvijek crne od dima. Milorad se sjeća svakog djelića ovih prostorija, rituala pred odlazak u jamu, i čuvenog pozdrava: "Srećno".

Foto: novosti.rs

No, ljudski faktor odnio je i najmanji djelić sreće tog hladnog jesenjeg dana.

- Uvek je uzrok ljudski faktor. Odlučeno je tada da se seče jedna neispravna šina, radnici su se nekad povređivali na nju, pa je odlučeno da je odseku. Sekli su aparatom, varnice su padale, a pošto tu ima prašine, a vetrena struja je bila jaka, rasplamsala je plamen. Dok su oni počeli da gase, to je buknulo, nije moglo da se ugasi. Kada su oni shvatili da ne mogu da ugase bilo je kasno. Tu je dim kuljalo kao iz termocentrale, a oni su bili na maksimalnoj dubini. Nisu uspeli ni da se jave preko stanice – pojašnjava Savanović.

Vijest o teškoj nesreći u revirima jame "Morava" brzo je tada odjeknula u javnosti i proširila se čitavom Jugoslavijom, a onda i cijelim svijetom. Sve radio i TV emisije u trenu su prekinute, iz časa u čas prenošena je zlokobna informacija da je oko stotinu rudara Aleksinačkih rudnika zatrpano pod zemljom nakon velike eksplozije koja se dogodila minut prije 12.00 časova istoga dana.

Foto: novosti.rs

Narednih 26 dana trajalo je izvlačenje tijela nastradalih sa dubine od 700 metara, a Savanović i njegove kolege koje nisu bile u "smjeni smrti" su svakodnevno pomagali oko svega.

Nedugo poslije tragedija, odlukom najviših državnih organa Srbije, zatvoren je jedan od najvećih ugljenokopa u našoj zemlji. Poslije više od stotinu godina postojanja i rada stavljen je katanac na jedan od najrentabilnijih srpskih rudnika, koji je osnovan 1883. godine. Poslije nesreće 17. novembra i pogibije elitne brigade rudara prestala je eksploatacija najkvalitetnijeg i visokokaloričnog mrkog uglja, čije rezerve pod zemljom prema svim procjenama dostižu između šest i deset miliona tona.

Šest godina prije ove katastrofe, u eksploziji metana u jami "Morava", 3. juna 1983, poginulo je 36 rudara i sa njima skoro cijelo rukovodstvo rudnika - direktori i inženjeri, koji su boravili u jami u sklopu posljednje kontrole novog sistema za moderniji i efikasniji iskop uglja. Tragedija nije zaustavila jedan od najvećih srpskih ugljenokopa u razvoju.

- U zlatno doba rudarstva Aleksinačkih rudnika, to je šezdesetih godina, najveće proizvodnje su dostignute negde otprilike oko 450.000 tona godišnje iz šest okana. Rudnik je krenuo da radi 1883. godine, gde je ruda korišćena za pogon aleksinačke pivare. Nakon toga preuzimaju Belgijanci početkom prošlog veka i ovaj deo Aleksinca doživljava bum, tako što je rudnik kao rudnik doživeo veliku ekspanziju, do početka Prvog svetskog rata, kada su strane sile preuzele rudnik i maksimalno ga eksploatisale. Nakon rata rudnik je uništen, ali i obnovljen. Posle toga je ponovo krenula eksploatacija do Drugog svetskog rata, gde se opet desio problem sa okupatorom, a rudnik uništen u povlačenju, da bi posle doživeo opet jednu veliku ekspanziju. Evo, sada se tačno navršava 35 godina od te nesreće - ističe Mladen Stošić, upravnik gradilišta na terenu Aleksinačkog rudnika.