Savu Pačavru, koji uveliko gazi osmu životnu deceniju, mnogi u Gradiški su zapazili zato što svakodnevno na biciklu, po nekoliko kilometara od Kozinaca do Gradiške i natrag, vozi dvojicu unuka. Mlađeg unuka Luku Novakovića Savo čuva, njemu je djed dadilja, od njega se ne odvaja, a drugog unuka, starijeg Joakima, vozi svakog jutra na biciklu u školu i natrag.

Tako su njih trojica uijvek zajedno. Pačavra kaže da uz ove obaveze svakodnevno radi na farmi krava u Kozincima boreći se da, u poodmakloj životnoj dobi, obezbijedi osnovne uslove za život. U Gradišku je tokom rata izbjegao iz Komara kod Travnika i nastanio se u prigradskom naselju Nova Orubica. Tu žive njegova kćerka Nataša i zet Uroš, koji su zaposleni. Brigu o djeci, o dvojici njihovih sinova Luki i Joakimu, za vrijeme kćerkinog i zetovog odsustva od kuće zbog poslovnih obaveza, tokom dana, preuzeo je djed Savo.

– Moram da pomognem svima, djeci, kćerki, zetu. Ni njima nije lako. Volim svoje unuke, oni su veoma dobri i poslušni. Nekako usklađujem svoje obaveze i uopšte mi nije teško. Dvogodišnjeg Luku čuvam, stalno mi je na oku, gdje god sam ja tu je i on.  Tako nas dvojica biciklom vozimo Joakima u školu i idemo po njega – ispričao nam je djed Savo kojeg smo slučajno sreli na ulici i s njim porazgovarali.

Ljubazno nam je govorio o svojim svakodnevnim obavezama dok su dječaci strpljivo sjedili na biciklu čekajući da djed završi razgovor pa da nastave putovanje kući u Kozince, udaljene dva kilometra od Joakimove škole u Gradiški.

– Luku vozim na biciklu, tu on ispred ima svoju sjedalicu. Za Joakima je mjesto iza mog sjedala. Nas trojica tako putujemo na jednom starom, ali ispravnom i očuvanom, pouzdanom biciklu. Ne možemo drugačije, a nije nam ni loše – opisao je Savo Pačavra raspored sjedenja na svome dvotočkašu i mjesta njih trojice, složnih i uvijek raspoloženih putnika.

– Svima koje sretnemo ili nas vide, zanimljivi smo. Ima tu mnogo pitanja, tri momka na jednom biciklu nisu baš česta pojava. U prosjeku, nas trojica smo u najboljim godinama. Vožnja nam prija, posebno ljeti, dok je sada sve hladnije. Tada se više puta zaustavljamo ispred prodavnica, častimo sladoledom i sokovima, kupujemo razne sitnice. Ponekad i produžimo pored kuće, kada imamo vremena, a nemamo obaveza – isapričao je Savo Pačavra, superdjed, kako ga zovu njegovi unuci, nesvakidašnju priču o svojim biciklističkim putovanjima i posvećenošću dvojici unuka.

Osim u školu, kaže, on i Luka voze Joakima i na fudbalske treninge.

– Povjerio nam se da bi želio biti fudbaler ali ne može stići na trening, podaleko je. I za to smo opet pronašli rješenje koristeći bicikl. Za sada je djed u najboljoj kondiciji među nama trojicom ali se nadam da će i moji unuci uskoro porasti pa mi se revanširati, kada mene noge budu izdale – nada se Pačavra.

Potvrda ubrzo stiže sa zadnjeg sjedala od unuka Joakima.

– Ja ću tebe, djede, voziti autom, gdje god budeš želio, samo kada položim vozački ispit. Ti ćeš mi dati pare za taj ispit, a kupićeš mi i auto – kandidovao je Joakim još jedno pitanje, važno za djeda i unuke.

Svi smo se tome slatko nasmijali. Poslije upoznavanja i razgovora su nam mahnuli, uhvatili pravac i za nekoliko sekundi nestali u gužvi, između automobila, pješaka i drugih biciklista, koji su žurno promicali Vidovdanskom ulicom u Gradiški.

Izbjeglica

Savo Pačavra je s porodicom iz Komara posljednje ratne godine, preko Vlašića, tjeran kišom granata i metaka napustio svoj rodni kraj i sve tamo ostavio. U Gradiški, zajedno sa još nekoliko hiljada sunarodnika iz travničkog i donjevakufskog kraja, ponovo se skućio i nastavio život u sredini koju do tada nije poznavao.