Polumrak je bio stalno stanje. Strah - jedini zakon. Jeza i glad svakodnevica. Po zidovima su igrale sablasne sjenke, dok su ćelijama odjekivali krici i jauci.

Krv je bila nijemi svjedok patnje, a zlo se nadvijalo nad betonskim kazamatima u kojima su ležala izmučena tijela, napukle vilice i ispijene duše. U ćošku - jedna kanta. Za sve nužde, za svu ljudsku sramotu i poniženje. Za zarobljene, braću po mukama, koji su iza tih zidina često samo u smrti vidjeli izbavljenje. Jer iz zloglasnog logora namijenjenog isključivo Srbima - muškarcima i ženama, djeci i starcima - nije bilo drugog izlaza. "Silos" u Tarčinu, sarajevski Aušvic, bio je mjesto gdje je čovječnost sistematski ubijana svakog dana.

Vrijeme je ručka. Porodica na okupu. Ništa nije slutilo da će se u sekundi sve promijeniti. Na vratima su se pojavili pripadnici tzv. Armije BiH s porukom da Vinko Lale mora dati izjavu u obližnjoj policijskoj stanici.

- Nakon ispitivanja odveden sam u "Silos". Mjesto iz filmova strave, užasa. Ispitivanje je nastavljeno uz udarce u rebra, psovanje četničke majke. Ali to je bio tek početak - tim riječima je svoju ispovijest za "Glas Srpske" počeo Vinko Lale koji je preživio strahote "Silosa", jednog od najnemilosrdnijih sarajevskih logora formiranog u maju 1992. godine.

Prvi sati u logoru su urezani u jezivoj poruci - da će BiH biti turska zemlja, da će 30 odsto Srba biti ubijeno, isto toliko poslato na doživotnu robiju, a manje od 30 odsto pušteno kućama kako bi djeca znala kako su izgledali četnici. Ubijale su ga i riječi jednog tadašnjeg muslimanskog funkcionera da će im silovati kćerke, supruge, majke.

- U ćeliji je bio mrak. Kada smo došli do sredine, voda je prelila patike. Glas iz mraka nam je govorio šta da radimo. Stajali smo mirno. Rekao je da će pucati ako se pomjerimo. Tako smo dočekali zoru. To su bile Isusove muke. Stojite mirno ne znajući da li vas neko gleda, da li će vas ubiti. Kada je ujutru došlo do nas trag svjetlosti, u uglu pored vrata smo vidjeli dva starca. Cijelu noć smo zajedno proveli, a niti su oni znali za nas, niti su se oni smjeli nama javiti. Nikada u životu nisam žeđ osjećao toliko jako. Stojite u vodi, a ne možete piti - ispričao je Lale.

Krišku hljeba dobili su sutradan.

- Žedan nisam mogao da progutam taj hljeb - prisjetio se i uz težak uzdah je nastavio da priča o onome što je uslijedilo.

- Doveli su nas u prostoriju u kojoj je bilo tridesetak ljudi. Bez svjetlosti. Tek nešto malo od fenjera obješenog iznad ćelije. Kada smo ušli na vrata, to je bilo toliko jezivo. Sablasno. Toliki je smrad vladao da mi je pozlilo od toga. Od tijela ljudi, prljavštine i kante. To im je bilo i za veliku i malu nuždu. Ušli smo u nestvarni svijet. Onaj strave i užasa. Ležali smo u dva reda, poredani kao sardine u konzervi. Nakon nekoliko dana počinje da vas žulja i ono zrno pšenice koje odnekud padne - reče podsjećajući i na krike koji su odjekivali. Usljed batina i mučenja. Posebno noću.

U avgustu se pojavljuje dizenterija.

- To je bilo strašno. Svi stražari iz objekta su bili napolju. Ne u objektu. Nisu mogli ući od smrada - priča Lale koji je u logoru završio kada je imao samo 29 godina.

Kako je vrijeme odmicalo, zatvorenici su sve više bili izmoreni, blijedi, isprebijani. I pala je prva žrtva.

- Petko Krstić je u 27. godini umro od gladi. Ostala je iza njega kćerkica od godinu, dvije. Posljednje riječi su mu bile: "Hljeba mi dajte". Poslije njegove smrti su, kao, pojačali ishranu, ali ljudi su umirali od bolesti. Jedan za drugim. Pa i Šarenac, najstariji među nama. Star, senilan, poluslijep, a stražari su se sprdali s njim, zvali ga srpski snajperista - ispričao je Lale navodeći da je svaki dan proveden u "Silosu" roman za sebe.

- Čemer. Jad. Strahote. Torture. Mučenje - poručio je na kraju.

Logor "Silos" je, prema svjedočenjima logoraša, svjesno formiran. Počelo je kada su početkom maja 1992. muslimani započeli da prazne poljoprivredni silos u centru Tarčina, a pšenicu su podijelili sunarodnicima.

Ispražnjeno je deset komora u kojima se nalazila pšenica, a hladnoću koja je ispunjavala betonske prostorije na svojoj koži je osjetio i te 1992. Janko Samouković. Tada dvadesettrogodišnjak.

- Počela su privođenja. Zatvoren sam dvadesetak dana prije svog oca. Imao sam sreću da izađem ranije. On nije. Ostao je tu do 19. januara 1996. Sedam dana prije posljednje grupe - priča za "Glas" Janko koji je zatvoren početkom juna, a izašao je na Petrovdan.

Teško je, naglašava, tu bilo ostati pri čistoj svijesti.

- I danas se ježim. Kada su nas uveli u ćeliju, bila je prazna. Sama slika metalnih vrata, betonske prostorije koja nema plafon i ima kantu u ćošku. Zamislite da tu treba da boravite - 27 ljudi tu spava, jede, vrši nuždu. Ja sam kratko bio u "Silosu" i ne mogu da zamislim kako je bilo ljudima koji su tu bili godinama poput mog oca - kaže on. 

Otac mu je pričao o svojim danima u "Silosu".

- Prezimio je tamo tri zime. Hladnoću, glad, maltretiranje. Kada je izašao, imao je oko 38 kilograma. Kada sam ga podigao, bio je kao perce. Bojao sam se da mu ne naudim. Ali došao je, vidio nas žive. To mu je i bila želja, pa je i kasnije živio život poslije "Silosa". Često se noću budio. Derao u snu. Često sam ga pitao šta sanja, ali nikada nije imao snage da ispriča šta sanja. Šta je proživljavao, ne znam. Nije nikada htio da kaže - tim riječima je završio svoju ispovijest o onome što se dešavalo unutar zidina "Silosa" početkom devedesetih godina prošlog vijeka.

U tom logoru, jednom od 126 na području ratnog Sarajeva, uglavnom su bili zatočeni civili sa područja Tarčina, Pazarića i drugih okolnih mjesta. Najmlađi među njima bio je Leo Kapetanović (14), a najstariji Vaso Šarenac koji je imao više od 85 godina i koji je i umro u "Silosu", gdje je temperatura uvijek bila niža za deset stepeni u odnosu na spoljnu.

O svojim mukama, ranama, ožiljcima pričali su i drugi koji su preživjeli "Silos". Neki su otišli daleko, neki preminuli sa sjećanjem, a pojedinci, kao što je bio Slavko Jovičić Slavuj, život su posvetili istini o koncentracionom logoru u kojem su bile smještene i žene, poput Radojke Pandurević koja je izašla među posljednjima.

 - Nikad i nikome na svijetu ne ponovilo se takvo stradanje i takva mučenja, koja svijet i savremena civilizacija nikad neće moći da shvate, niti da razumiju - navodio je Jovičić koji  je preminuo 2022.

U "Silosu" je najstrašniju torturu, fizičko i psihičko zlostavljanje, prebijanje i mučenje glađu prošlo više od 600 srpskih civila, od kojih 24 nije preživjelo. Na osnovu iskaza utvrđeno je da su srpski logoraši mučeni na 167 načina, a zatočenici su svjedočili da su i tadašnji čelnici u vladi takozvane RBiH bili upoznati sa dešavanjima u logoru.

"Silos", zloglasni logor, kojim je upravljala takozvana Armija BiH, otvoren je 11. maja 1992. u objektu u kojem je prije rata čuvana pšenica, a zatvoren je 27. januara 1996. Na dan Svetog Save. Dva mjeseca poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma za BiH i završetka rata.

Preživjeli logoraši i porodice stradalih sutra će obilježiti punih 30 godina otkako je stavljen katanac na taj, samo jedan od silnih kazamata za Srbe na području Sarajeva. Krici i dalje odjekuju.

PRESUDE

Sud BiH je 2021. donio drugostepenu presudu kojom su šestorica osuđenih za zločine nad civilima osuđena na 42 godine zatvora. Bivši komandant 9. brdske brigade takozvane Armije BiH Nezir Kazić je osuđen na deset godina, a na po osam godina zatvora bivši načelnik Stanice javne bezbjednosti u Hadžićima Fadil Čović i upravnik "Silosa", do avgusta 1994, Bećir Hujić.

Komandir Policijske stanice u Pazariću Mirsad Šabić je osuđen na šest, dok su na po pet godina osuđeni nekadašnji upravnik "Silosa", od avgusta 1994, Halid Čović i bivši stražar u ovom logoru Nermin Kalember.

Osuđeni su za protivzakonito zatvaranje i nečovječno postupanje prema civilima srpske i hrvatske nacionalnosti u "Silosu", kasarni "Krupa" u Zoviku i Osnovnoj školi "9. maj" u Pazariću.