Dvjesto ljudi, tri stotine priča - tako bi se, u pet riječi, mogao opisati Zovi Do, selo nadomak Nevesinja u istočnoj Hercegovini.

Bogata istorija, intrigantna budućnost i obrazovani, ambiciozni mještani, samo su dio mozaika koji ovo selo čini posebnim.

Više od stotinu pedeset srednjevijekovnih nadgrobnih spomenika, ostaci drevnog manastira, zidine starog grada…Sve to blago, koje svjedoči da je Zovi Do bio naseljen još u 12. vijeku, a možda i ranije, zarasli su šume i šikare.

Sačuvani su tek fragmenti, zapisi pojedinih istoričara i narodna predanja. Novija istorija je sačuvana od zaborava.

Zna se, pouzdano, da je Jovan Gutić iz Zovog Dola bio jedan od vođa Hercegovačkog ustanka iz 1875. godine, poznatijeg kao Nevesinjska puška. I da je baš iz njegove puške ispaljen prvi ustanički metak.

Evlija Čelebija

Zna se i da još u 17. vijeku čuveni putopisac Evlija Čelebija spominjao Zobni Do, tvrdeći da ovo selo, i tada bogato žitnim poljima, nije nazvano po zobi, nego po – ječmu.

Zna se i da su mještani Zovog Dola, od davnina, bili vrsni kovači, graditelji, zanatlije. I da je kroz ovo selo vijekovima prolazio glavni put od doline Neretve ka Crnoj Gori.

I da je 1953. u selu živjelo više od 2.500 duša. U to vrijeme Zovi Do je imao ambulantu, kulturno umjetničko društvo, veliku školu sa nekoliko stotina đaka, zadrugu, kafane, prodavnice… I jedan od najposjećenijih stočnih samova u Hercegovini.

Po popisu iz 2013. Zovi Do je imao samo 294 stanovnika. A danas ih nema ni toliko. Ali, selo se ne da!

Vrijedni ljudi

U centru Zovog Dola još opstaju dvije kafane, dvije prodavnice, pošta, matični ured i škola sa tridesetak učenika. Opstaju i ljudi. Uzdaju se u svoj rad i – znanje.

Kako tvrde mještani, rijetko ćete ovdje, i među najstarijima, naći nekog ko nije završio „bar srednju školu“. A omladinci su redom studenti.

Dok čekaju početak nove akademske godine, studenti iz Zovog Dola konobarišu, pomažu roditeljima na imanjima i smišljaju projekte za napredak sela. Na engleskom, naravno.

Nije im to problem: mnogi od njih su potomci pečalbara, koji su još početkom dvadesetog vijeka govorili ovaj jezik, jer su, "trbuhom za kruhom", stigli čak do Amerike.

–  Ljudi su decenijama odlazili iz sela, ali su se mnogi i vraćali. Vjerujemo da će u današnje vrijeme, kad se mnogi poslovi obavljaju internetom i kad su na cijeni očuvana priroda i zdrava hrana, povratnika biti sve više – kaže mladi konobar sezonac, koji će, ako bog da i sreća junačka, za koju godinu postati inženjer.

Foto: Milkica Milojević/RAS Srbija

Francuskinja u zavičaju

Među povratnicima u Zovi Do, najveća zvijezda je, bez sumnje, Lorens Milinić (50), rođena Francuskinja, koja se, nakon života u Parizu i Ženevi, nastanila u zavičaju svog oca.

– Godinama sam ovdje dolazila na odmor i sanjala da se ovde skućim. Vukli su me korijeni – kaže Lorens za Srpskainfo.

U novom komšiluku dobila je novo ime. Zovu je Lola.

Lola je fizioterapeutkinja i na starom očevom imanju je uredila terapijski centar. Ima salon za masažu, apartmane, bazen, saunu, teren za jahanje.

Ima i svoje životinje: nekoliko koza i kokoški i konja ljubimca, koji se zove Indijanac, ili od milja Indi.

– Kako vidite, ja dobro govorim srpski. Ali, moj Indi i moje koze razumiju samo francuski – kaže u šali Lola, dok nas ispraća iz svog „raja na zemlji“ u zaseoku Piragići.

Foto: Milkica Milojević/RAS Srbija

Ćumur

Na drugom kraju Zovog Dola, na brdu Sola, zatekli smo još jednog povratnika. Istina, Aleksandar – Aco Kovač (38) nije došao iz daleka i još se, kaže, nije vratio „za posve“.

Ali, priznaje da sve manje vremena provodi u Trebinju, a sve više u rodnom selu, gde je prije tri godine započeo biznis.

Aco je ćumuraš. U poslu mu pomaže Miljan Radovanović (38) iz susjednog sela Udbine, jedan od rijetkih oženjenih mladih muškaraca u ovom kraju.

– Može li se živjeti od ćumura? Pa vidite da može; ja imam troje djece, porodicu hranim od ovog posla – veli Miljan.

Aco dodaje da je „sve bolje, nego raditi za drugog i čekati platu“.

Miljan i Aco sijeku drva u obližnim šumama, pa ih „peku“ u specijalnoj zidanoj peći, „ćumurani“. Prave ugalj za roštilj, koji se prodaje kao alva. Svako malo kamion pun ćumura krene ka Mostaru, Trebinju ili moru.

Aco kaže da mu nije žao što je napustio gradski život.

– Kad imam u džepu, uvijek sam u gradu. Evo, za 15 minuta sam autom u Nevesinju, za pola sata u Mostaru, za sat i nešto u Trebinju. A ni Dubrovnik nije daleko. Mogu da biram kuda ću – veli Aco.

Foto: Milkica Milojević/RAS Srbija

Internet bolji nego u Banjaluci

Ni njegov rođak, penzioner Jovan – Jovo Kovač (68), ne čezne za gradom. Njegov „golf dvojka“ je utegnut kao zvono, uvijek spreman za put, ali ga najčešće upali kad sa suprugom Bebom (65) krene kod rodbine na slavu, ili do lokalne prodavnice po namirnice.

Najljepše im je, kažu Beba i Jovo, u njihovoj staroj, ali prostranoj i udobnoj kamenoj kući. Hladovina, kao melem, nijedna joj klima nije ravna. A internet konekcija bolja nego usred Banjaluke, pa se redovno čuju sa sinovima u Nevesinju, Dubrovniku i Banjaluci i sa rođacima u Americi.

– Ovu je kuću moj prađed počeo graditi prije 112 godina, a ja je još dograđujem – kaže u šali Jovo.

U prvoj verziji iz 1909. kuća Kovača je imala samo jednu sobu i mali podrum. Prvo doziđivanje, i to naveliko, preduzeo je Jovin djeda Obren, 1920. godine, kad se vratio iz Amerike.

Prodaju vola, pa pravac Amerika

Skoro je svaka kuća u Zovom Dolu, u to doba, imala bar jednog „Amerikanca“.

– Ljudi su bili siromašni, a preduzetni i vrijedni. Prodaju vola pa kupe kartu za brod i pravac Amerika. Neki su se, kad zarade nešto para, vraćali u selo, neki su ostajali u SAD. Mi i danas imamo brojnu rodbinu preko Atlantika – priča Jovo.

U kući još čuvaju uspomene na djeda Obrena: isječke iz „Američkog Srbobrana“, novina koje su pisale o njegovim dobročinstvima, sliku iz pasoša, pa više od 100 godina stare bifokalne naočari sa zlatnim ramom i tefter u kojem je pedantni „Amerikanac“ zapisivao kome je i pod kojim uslovima posuđivao novac.

Ostala je u porodičnom predanju „zapisana“ i anegdota kako je Obrena, kad se vratio iz SAD, presreo i opljačkao jedan komita, koji će kasnije, u Drugom svjetskom ratu, postati partizan i vijećnik ZAVNOBIH-a.

Četiri generacije u kući

Nakon Obrena „Amerikanca“ gradnju kuće Kovača nastavio je njegov sin, a Jovin otac Gojko. Gojko Kovač je bio prvi privatni građevinski preduzetnik u nevesinjskom kraju. A bio je i opštinski odbornik i udarnik na radnoj akciji Brčko – Banovići.

U ovoj su kući, do prije 17 godina, složno živjele četiri generacije Kovača.

– Pokojni svekar i svekrva, pa Jova i ja, dvojica naših sinova, snaha i dvoje unučadi; svi smo bili zajedno. Ali, eto, dok trepneš, sve se promijeni. Stari su umrli, mladi odselili i ostadosmo nas dvoje sami u ovolikoj kući. Hvala bogu, djeca dolaze često i lijepo nas paze. Nema takve djece nadaleko – hvali ih Beba.

Kuća Jove Kovača je danas na osami. Nadaleko nema žive duše. Samo prazne kuće i pusta kućišta, u nekad djecom, stokom i svakojakim blagom bogatom zaseoku Pod kulom.

Kula iz turskog doba, po kojoj je zaselak nazvan, a u kojoj je, do prije 50 godina živjela jedna porodica, odavno je zarasla u šikaru.

Foto: Milkica Milojević/RAS Srbija

Vodenica

Ali, još je u životu vodenica, koju su, davne 1894. godine, za turskog vakta, podno Jovine kuće, izgradile porodice Kovača, Pašajlića i Gutića.

Vodenica i danas radi, kad ima vode. Ali, rječica Zovidolka presuši s proljeća i opet zažubori tek u kasnu jesen. Tako je i sa rijekom Zalomkom u koju se uliva. Stigle klimatske promjene i u Zovi Do!

Kad voda nadođe, Jovo pokrene vodenicu, da samelje komšijama žito. Iako je Zovi Do planinsko selo, na skoro 900 metara iznad mora, na plodnoj visoravni uspijeva svako žito, osim kukuruza.

A i krompir je ovdje dobar, kažu najbolji u Hercegovini. I pašnjaci su izdašni; ima još porodica koje drže krave i prodaju mlijeko mljekari.

Iako su, eto, rijeke i potoci presušili, vode za piće i za stoku ima, dovoljno, i usred ljeta. Dobar vodovod.

A moglo bi se za koju godinu desiti da se dječurlija, mladići i djevojke, kao nekad davno, opet, za najvećih ljetnjih žega, kupaju u Zovom Dolu.

U toku je izgradnja velike brane „Pošćenje“, u sklopu kompleksa hidroelektrana Gornji horizonti. Kad brana bude gotova, Zovi Do će se naći na obali vještačkog jezera.

Mještani već smišljaju kako će urediti plažu, a sve u cilju razvoja seoskog i eko turizma. Ništa im se do sada nije otelo, neće, valjda, ni ovaj naum.

Kovači

U Zovom Dolu su Kovači zaista kovači. Po zanimanju svojih predaka dobili su prezime. Danas Kovači ne zarađuju kujući vrelo gvožđe, ali su vješti u obradi metala, bar koliko im je potrebno za kuću i imanje.

Tako je i Jovo Kovač penziju zaradio u nevesinjskom pogonu Industrije alata Trebinje, kao VKV metalostrugar.

U slobodno vrijeme se bavi i kovačijom, kao hobijem, pa je tako, običnim čekićem, iskovao kandilo, koje mu je prijatelj umjetnik pozlatio. Ovo kandilo godinama u njegovoj dnevnoj sobi zauzima počasno mjesto, pored ikone.

Spasoje – Pajo Kovač (30), brat ćumuraša Aleksandra – Ace Kovača, posljednji je pravi kovač iz Zovog Dola.

Po struci inženjer industrijskog  menadžmenta, on je diplomu spakovao u ladicu i posvetio se zanatu koji je naslijedio od oca, đeda, prađeda, čukunđeda…

– Ja sam sedma generacija kovača u mojoj porodici, koja se u davna vremena doselila iz Crne Gore u Zovi Do – kaže Pajo, koji živi u Trebinju, gdje je osnovao svoju kovačka radnju, ali često dolazi u rodno selo.

Autor: Milkica Milojević (Srpskainfo)