– Niko nam ne dolazi, nemamo struju, nemamo vodu, nemamo kupatilo. Uveče se skupimo uz plamen sveće i ćutimo. Šta drugo da radimo – tiho, više kao za sebe, kaže dvanaestogodišnja Bojana Milovanović.

Ona sa majkom, ocem, bratom i dvije sestre živi u selu Suvaja kod Malog Požarevca, u opštini Sopot. Porodica je skladna, vole se, čuvaju i paze, ali priča o njima veoma jetužna. Oni nemaju baš ništa, izjeda ih nemaština i najčešće ne znaju kako da izguraju naredni dan.

Uprkos tome, oni su nasmijani. Ekipu "Blica" dočekala su ozarena lica majke Valentine (40), njene kćerke Biljana (13), Bojana (12), Jovana (3) i sina Nikole (10). Otac Saša (44) trenutno je na poslu, jedini je zaposleni u ovom domaćinstvu i on je taj koji pokušava da im obezbijedi hljeb. Da prežive…

Kuća u kojoj žive je trošna, oronula. Blato je svuda oko nje. Blato je i u kući. Nema poda, samo zemlja, a krov koji prijeti da se sruši prokišnjava. I nebo kao da se urotilo protiv njih. Cijeli maj pljušti kiša. Unutra kao da su napolju.

– Kuća ne pripada nama, ona je na zemljištu preduzeća koje smo više puta molili da nam je ustupi. Struje nema, isključena je zbog velikog duga – kaže Valentina dok drži najmlađu Jovanu u naručju i sprovodi nas po kući.

U stopu je prati kćerka Biljana koja je kao najstarija preuzela brigu o bratu i sestrama.

– Volim da čitam, imam neke stare knjige pa učim iz njih, ali nisam neki đak. Pomažem mami oko brata i sestara. Ovde ja spavam, ovde sestra, Nikola i Jovana su sa mamom i tatom u sobi – objašnjava Biljana pokazujući rasklimani krevet na sprat koji koristi zajedno sa sestrom Bojanom.

U drugoj prostoriji jedan krevet – na njemu spavaju Valentina i Saša sa dvoje djece – premalo prostora za mnogo članova. Treća prostorija je potpuno nefunkcionalna, pa je Milovanovići koriste kao ostavu.

– Koliko god da se trudim da čistim, to je nemoguće očistiti, blato je svuda. Grejemo se na drva, imamo neku peć, a drva kad nam neko pokloni ili kad ih sami nađemo – kaže Valentina, mazeći po kosi Jovanu, koja joj se priljubila uz nogu.

Kad su ih pitali gdje se kupaju, djeca i majka su samo oborili poglede.

– Mi nemamo kupatilo. Imamo poljski ve-ce iza kuće, ali i on nije ograđen – kaže Bojana.

U stvari, to što oni zovu ve-ceom je nekoliko dasaka obraslih travom. Bolje nemaju. Stide se zbog toga, kažu da se zbog uslova u kojima žive i ne druže mnogo sa drugima.

– Ne zovem drugare, nemam gde da ih dovedem. Ponekad kada želim nešto da gledam na televiziji, nastavnica mi dozvoli da ostanem u školi poslije nastave. To mi je jedina prilika da gledam ono što i moji vršnjaci – priča Biljana, za koju majka kaže da je vrijedna, ali da ne voli mnogo da uči, te da je imala psihičke probleme zbog kojih je sada na lijekovima.

Kuća bez vode je još jedna muka za ovu porodicu. Valentina mora svakog dana da ide do komšiluka da donese flaše sa vodom. Ponekad flaše s vodom nosi u jednoj ruci, a Jovanu u drugoj. Osmijesi na licima i nada bore se s tugom. Teško je porodici Milovanović – djeca svakodnevno pješače do škole, žive u mraku, uz svijeću, ali se nadaju da će i za njih doći bolja vremena. Dobrih ljudi još ima.