Nije se umorio užički zanatlija Đorđe Jokić, jedini ovdašnji majstor za šajkače i šapke. Stupio je u desetu deceniju, a ne napušta rad u krojačkoj radionici. Ne obustavlja ni prodaju narodnih kapa koje sašije – ako nije kakav kijamet napolju, eto ga sa svojom tezgom na obližnjim saborima i vašarima.

Hiljade šajkača, šapki, šubara, koje se nose na mnogim srpskim glavama od Amerike do Australije, napravio je Đorđe u dugoj radnoj karijeri. Najstariji je majstor zanatlija u zapadnoj Srbiji, jedini preostali u užičkoj ulici na Carini, nekad punoj zanatskih radnji. Već je 32 godine u penziji, ali kao da nije, od mladosti više ili manje šije. Rječit, bistra uma i sigurne ruke drži uhodan radni ritam ne obazirući se na starost. A kažu da greške nema kad stari šnajder uzme mjeru.

– Šijem koliko mogu, jer ljudi traže ove šajkače. Najbolje idu na saborima u Guči i Ravnoj gori, prodavao sam ih na mačkatskoj „Pršutijadi”, u Beogradu, na Zlatiboru gde sam ovih dana, i drugde, s našim ljudima one putuju u svet. Ima ih i koji vole oficirske šapke koje pravim, takve je Živojin Mišić nosio. Poznat sam i po izradi malih suvenir-šajkača. Ali nestaju ovakvi zanati – kazuje stari majstor, uz žal što je tako.

– Svuda govorim da stare zanate treba očuvati i mlade obučiti. Ovi korisni poslovi su potreba svakog vremena. Ali slabo se glas starog zanatlije čuje, nema odziva ni u državi ni u školstvu. Otkad držim ovu radnju, a tu sam decenijama, niko mi nikad nije doveo nijedno dete da ga krojačkom zanatu naučim – veli Đorđe, vjerni čitalac „Politike” duže od sedam decenija.

Nevelika je njegova radnja s policama na kojoj su kape, u njoj je prostora taman za majstora i jednog mušteriju. Ali to je mjesto s dušom i nostalgijom, za prijateljski razgovor natenane. Tu začas ožive sjećanja, a Jokićeva radna karijera vrvi od dogodovština.

Šio je nekad i u Parizu, Gradu svjetlosti, uporedo dok je u Užicu kao službenik radio. Rodom je Đorđe iz podzlatiborskog sela Kačera, zanat za šnajdera učio u gradu na Đetinji. Ispit za kalfu ovdje je položio davne 1951. tako što je samostalno sašio sako. Potom je radio u toj struci, jednu deceniju, u užičkoj krojačkoj zadruzi.

Dođe mu tada na um da se doškoluje, pa bez problema završi ekonomsku školu i kao službenik poče da radi u socijalno-penzijskom osiguranju. Zatim u opštini, a naposlijetku, sve do penzije, u užičkoj bolnici. Ni u službeničkom zvanju krojački zanat nije zapostavio: šio bi u slobodno vrijeme muška odijela, ženske kostime, kapute...

Držao se i jedne redovne navike. Kad bi tokom karijere službenika trebalo da koristi mjesec dana godišnjeg odmora, nije kao neki mislio o provodu i moru, već je uzimao cio odmor i još mjesec neplaćenog odsustva pa odlazio u Pariz, da dodatno zaradi. Tamo bi šio u radionicama, uglavnom konfekciju, dnevno i po 15 sati. Tako je zahtjevnim radom u Gradu svjetlosti potrošio 15 godišnjih odmora.

Po odlasku u penziju otvorio je svoju zanatsku radionicu, koja je postala svojevrsni simbol varoši. Ovaj vrsni znalac posvetio se tradiciji i izradi narodnih kapa. Uz to, kad stigne, na svojoj pouzdanoj „pfaf” mašini sašije i po kakav prsluk ili čakšire za folklorce.

Ima Đorđe ćerku i unuku, riješio je da unuku Janu, učenicu sedmog osnovne koja se zanima za dedine majstorije, nauči svom zanatu. A zdravlje ga solidno služi: biće za srpske glave još šajkača i šapki iz njegove radionice.

Autor: Branko Pejović