Običnom čovjeku, koji je posvećen svakodnevnom preživljavanju, teško je saglediv neko ko je svoj um i stvaralaštvo svezao u nit između misli i ruku i taj dar nesebično daje svijetu. Taj nedokučivi svijet umjetničkog stvaranja često ostane dalek i rijetko shvaćen. Posebnu enigmu predstavljaju žene koje se odluče za ovakav poduhvat. Žene, posvećene umjetnosti, nesumnjivo su u manjini, a još rjeđe su one koje posjeduju talenat za ikono i freskopisanje. Došavši u naš mali grad, umjetnica Silvana Mirković Đurović sa sobom je donijela ovu nevjerovatnu vještinu. Hram na „Malom Zejtinliku“ i novoizgrađenu crkvu u Bjelosavljevićima krasiće njen nesvakidašnji dar i talenat.

Za dio njenog životnog puta, pošto tek ima trideset i koju godinu, možemo reći da je šarolik, a sve te staze, slučajno ili namjerno, vodile su je u Sokolac, gdje uspješno ostvaruje najveći dio svojih htijenja. Silvana je diplomirani akademski grafičar. Rođena je 25. novembra 1987. godine, u Sarajevu, u kom je sa porodicom živjela sve do 1996. godine. Zbog okolnosti koje su se dešavale u tom periodu na teritoriji naše zemlje osnovnu školu do trećeg razreda pohađala je u Sarajevu u OŠ „Desanka Maksimović“. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma sa porodicom se seli u Višegrad gdje nastavlja školovanje u OŠ „Vuk Karadžić“, koju završava 2001. godine.

– Dalje školovanje nastavila sam u Srednjoj školi „Ivo Andrić“, a nakon dvije godine provedene u višegradskoj gimnaziji, sa porodicom se doseljavam u Sokolac, gdje 2006. završavam gimnaziju – opšti smjer. S obzirom na to da smo se od početka devedesetih dosta selili, više puta smo mijenjali mjesto boravka, ja sam još kao dijete navikla da se uklapam u novim sredinama. Po dolasku u Sokolac, u kome i danas živim, vrlo brzo sam upoznala nove prijatelje sa kojima se i danas družim, tako da me za taj period vežu samo lijepe uspomene. Sebe danas smatram Sokočankom jer sam ovdje osnovala porodicu.

U Sokolac je došla u trećem razredu gimnazije, ali putevi koji su ukazivali na to da će njeno životno opredjeljenje biti slikarstvo nazirali su se odranije. Poslije prvog razreda srednje škole u Višegradu, kako kaže, sasvim slučajno je upoznala samoukog slikara sa velikim talentom, Dragana Milinkovića Koneta iz Užica, koji je u Dobrunu, gdje je tada živjela, slikao ikone.

– Svaki dan raspusta sam koristila da odem, crtam i slikam sa njim. Tada sam naslikala i svoju prvu ikonu; rodila se velika ljubav prema toj vrsti umjetnosti. Ovom čovjeku koji je prepoznao moj talenat dugujem neizmjernu zahvalnost što mi je na neki način bio prvi učitelj slikanja, koje će kasnije postati i moje životno zvanje. Na kraju svog školovanja u srednjoj školi za svoj maturski rad izabrala sam likovno i naravno temu „Ikona” – otkrila nam je Silvana.

Kao što je i željela, Akademiju likovnih umjetnosti završila je u Trebinju (Grafički odsjek) u klasi prof. Mirka Toljića. Prema preporuci profesora, jedan semestar studija provela je na Likovnoj akademiji u Ljubljani.

– Što se tiče akademije, opšte je poznato da je bez talenta nemoguće uopšte upisati studije. Upravo talenat koji posjedujem, a drugi su ga prepoznali, kao i rad, omogućili su mi da ovaj period života bude nezaboravan. Sa lakoćom sam izvršavala fakultetske obeveze, jer sam upisala ono što sam najviše voljela i što mi je na neki način predodređeno i dato. Jedan od profesora imao je običaj da kaže: „Vi ste odabrani.“ Na akademiji se dosta radi. Provodili smo i po deset sati slikajući. Umjetnost je sama po sebi jedinstvena, kao i ljudi koji se bave njome. Svaki umjetnik je jedinka za sebe, različita od drugih – istakla je.

Od svih tehnika sa kojima se susretala, Silvana na trećoj godini studija bira grafički smjer.

– Ostale tehnike su mi bile poznate, a grafika je u meni budila najviše interesovanja. Nažalost, poslije studija se ne bavim njome jer nemam opremljen atelje. Za razliku od slikanja, gdje nam je potreban štafelaj, platno, boje i kistovi, grafika zahtijeva neke druge uslove, tako da slikam i to, pretežno, tehnikom ulje na platnu. Ništa manje ne uživam u novoj ljubavi, zvanoj zidno slikarstvo. Volim da slikam velike formate, a zidno slikarstvo mi to omogućava – kazala je.

Da bi jedan umjetnik rastao, potrebno mu je dosta podrške, makar od najbližih. U ovoj priči ona nije izostala.

– Kako znam za sebe, crtam i slikam. Kao mala bila sam zaokupljena bojicama. Tako je i danas. Ništa se nije značajno promijenilo što se tiče navika, samo sam napredovala i razvila svoj talenat, jer talenat bez rada je bezvrijedan. Dar sam naslijedila od mame Ljiljane, a ona ga je kod mene prepoznala i prije nego što sam krenula u školu. Neumorno je radila sa mnom i usmjeravala me ka tome. Kasnije, tokom odrastanja vrlo često mi se dešavalo da ljudi ne vjeruju da jedno dijete mojih godina može da uradi likovne radove koje sam ja radila. Ponekad me to demoralisalo, ali sam ipak bila istrajna u namjeri da budem još bolja. Roditelji su mi oduvijek bili velika podrška, pa i kod odluke da upišem akademiju.

Po završetku studija, nastavila je da živi umjetnost. Kaže da je neprestano slikala, nekad po narudžbi, a često i za svoju dušu. Nakon izvjesnog vremena počela je da radi kao profesor likovne kulture.

– Teško je živjeti samo od umjetosti, pogotovo u malim sredinama. Ona se često doživljava kao periferna i nedovoljno ozbiljna za „pravi posao“ . Umjetnici danas žive i djeluju u okviru kulturne oskudice kako bi opravdali svoja marginalizovana zvanja. Ali, uprkos takvom društvu i situaciji, ako su dovoljno uporni i istrajni izboriće se za svoj put – poručuje Silvana.

Godina koju će pamtiti je 2017. kada je živopisana Crkva Svete Petke na Vojničkom groblju „Mali Zejtinlik”. Oslikavanje crkve bilo je povjereno umjetničkoj radionici „Lazarus”, koju je osnovao Radan Radojlović iz Ćuprije.

Pri dolasku u crkvu, zatekla sam prizor koji ću dugo pamtiti. Njihov poziv da radimo zajedno prihvatila sam sa velikim oduševljenjem. Iako sam se bojala visine, ljubav i želja nadvladali su strah. Po završetku oslikavanja dobila sam poziv da krenem sa njima. Pored Radana Radojlovića, Dejana Nedeljkovića, Siniše Damjanovića i Marije Simić privilegovano je stajalo i moje ime. U tom periodu učestvovala sam u živopisanju Saborne crkve u Nišu, koja je posvećena silasku Svetog duha – Svetoj Trojici, najveće u Srbiji, poslije Hrama Svetog Save i Crkve Svetog Marka u Beogradu. Zajedno smo živopisali i Sabornu crkvu u Kruševcu, posvećenu Svetom Đorđu, i Crkvu posvećenu Svetoj Petki u selu Pasjak u blizini Kruševca.

Oslikavanjem hramova, Silvana je ukrašavala i dio po dio svoje duše. Ovaj poseban dar nosi sa sobom i posebna hrišćanska osjećanja, a imaće priliku da ih prenese na zidove Crkve posvećene Svetom Prokopiju u Bjelosavljevićima, na lokalitetu Crkvine, jednom od najznačajnijih srednjovjekovnih nalazišta na Glasincu.

– Poznato je da su tu arheolozi pronašli temelje srednjovjekovne crkve koja je bila živopisana. Uz pomoć mještana ovoga kraja, podršku Crkvene opštine Sokolac i lokalne zajednice, prije nešto više od godinu dana, započeta je gradnja ove svetinje. Nakon izgradnje hrama, pripala mi je čast da budem dio ovog istorijskog trenutka i da pomenutu svetinju ukrasim freskama. Zahvalna sam Bogu, mitropolitu dabrobosanskom Hrizostomu, ocu Iliji Čupiću i porodici Ćajić iz Bjelosavljevića, koji finansiraju oslikavanje cijele crkve, kao i svima zaslužnim za izgradnju Crkve Sv. Prokopija – dodala je Silvana.

Pojasnila nam je da je prije mjesec dana počela da oslikava oltarsku apsidu, uz blagoslov vladike Hrizostoma.

– Slikam na suvoj podlozi, seko-tehnikom, akrilnim bojama, pigmentima, kao što je rađeno u Crkvi Svete Petke na „Malom Zejtinliku“. Živopisanje će trajati minimalno godinu dana, jer je potrebno oslikati 314 kvadrata. U ovom poduhvatu pridružila mi se naša sugrađanka, akademska slikarka Ana Dobrilović.

Kaže da najveću ljubav i inspiraciju crpi iz porodice i da je ona korijen svega.

– Prva asocijacija na porodicu za mene je ljubav – bezuslovna, čista i beskonačna. Osim što je podrška u emocionalnom smislu, porodica je ta koja pruža snagu, razumijevanje i podršku. Čovjek nikada ne smije zanemariti svoju porodicu zbog posla. Moja najveća inspiracija i životna energija je sin Aleksej. Uz dobru organizaciju još uvijek uspijevam da uskladim sve svoje obaveze i da organizujem život tako da ne trpe ni porodica, ni posao – istakla je ona.

Kada smo se takli planova koje ima pred sobom, kazala je da joj je želja da nastavi sa oslikavanjem, slikanjem i usavršavanjem svog dokazanog talenta. Željela bi i da se okuša u izradi mozaika i da jednoga dana osnuje školu slikanja za talentovanu djecu, u kojoj bi im pomogla da usavrše tehnike likovne umjetnosti. Tim istim mladim ljudima poručuje da vjeruju u sebe i da slijede svoje snove, jer je ova priča dokaz da ništa nije nemoguće, ako obojimo svoje snove.