Srpski pisac Sima Pandurović /1883-1960/, jedan od osnivača srpske moderne, umro je 28. avgusta 1960. godine.
Poslije diplomiranja na Filozofskom fakultetu u Beogradu bio je gimnazijski profesor u Valjevu i Beogradu, te uređivao više časopisa, uključujući "Misao".
Svoje pjesničko umijeće ispoljio je javno početkom 20. vijeka sa pjesnicima pesimizma, poput Milana Rakića i Vladislava Petkovića Disa, pod uticajem “prokletih pjesnika” Šarla Bodlera i Edgara Alana Poa.
Kritika je oštro reagovala na njegovu prvu zbirku pjesama "Posmrtne počasti", prožetu pesimizmom, u kojoj je dramatično opjevao bolnu tragediju ljubavi, duševne krize i gorčine, nespokoj i pobunu, kao i osjećanje smrti.
Kasniji stihovi, u kojima preovladava rezignacija, misaono su složeniji. Ispjevao je i niz rodoljubivih pjesama. Prevodio je sa francuskog i engleskog jezika - posebno su poznati prevodi djela Vilijema Šekspira.
Pandurovićevo književno djelo
Pandurovićevo književno djelo je obimno i raznovrsno: „Posmrtne počasti“, „Dani i noći“, a 1910. godine je u Narodnom pozorištu u Beogradu prikazana njegova drama „Na zgarištu“, koju je napisao sa Kostom Petrovićem. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Društvo hrvatskih književnika izdalo mu je sabrane pjesme pod naslovom „Okovani stihovi“. Po oslobođenju ova zbirka je dopunjena i objavljena u Beogradu pod naslovom Stihovi.
Posljednja njegova zbirka pjesama „Pesme“, sadrži 109 pjesama koje je on sam izabrao uz izjavu da sve ostalo što je napisao u stihu odbacuje kao da nije napisano.
Pandurovićeva djela iz oblasti književne kritike i estetike su: „Ogledi iz estetike“, „Razgovori o književnosti“, Bogdan Popović. Pandurović je mnogo i uspešno prevodio Molijerovog „Tartifa“ i Šekspirove tragedije i drame „Hamlet“, „Ričard III“, „Henri IV“, „Magbet“ i „kralj Lir“, sve sa Živojinom Simićem.
Sima Pandurović – NEMIR
Ustao sam, kada Ponoć gluva,
Bleda, nema, u crnome velu,
Nevesele, sive staze čuva.
Povetarac mek po njima duva,
U suzama travu teši svelu;
Suvo granje, žuto lišće nija
Šum tajanstven noćnih elegija.
Ustao sam, da obiđem ruže
U svom vrtu, da vidim da l’ tuže
Sudbu sveta, nemilosnu tako:
Harmonije miloglasne kruže
I nijaju krunice polako.
Mesečina. Kroz aleje sane
Tuga veje, i šumore grane.
Išao sam. Al’ svemirom celim
Bled se nemar, tiha tuga širi;
Svet sa bolom života se miri;
Ruže ćute, pokrivene belim
Sjajem pune mesečine; grane
Šýme, mole milost na sve strane.
Svet pokoja večnog čeka dane.
I dok ćute zvezde, staze, ruže,
Ja ih žalim, oplakujem, volim;
Iskidane melodije kruže
Mojom dušom naivno i bono.
A časovi struje monotono.
Tužbe vetra u granama golim
Sa zvucima mog srca se druže.
Za sve koje volim — bol i strava,
Nemir živi; a njih možda trava,
Mir željeni s neba čuva plava;
Dok tog srca u zlatnoj samoći,
Koje dosad nevolje su tukle,
Ne pokrije veličanstvo Noći
Razvejane akorde umukle.
