Zgrada srpske škole (kasnije Bogoslovije) osvještana je 4. oktobra 1897. godine. I staro i mlado ovog jesenjeg dana se sa Hreše, Bioska i okolnih sela našlo na svečanosti čina postavljenja kamena temeljca isklesanog na Hreši. Sljedeće godine, 20. septembra 1898. godine osvještani su temelji Mitropolije. Ponovila se slika iz prošlih godina kada su žitelji svih okolnih sarajevskih sela prisustvovali ovom svečanom činu.

Došlo je do hapšenja nekoliko srpskih omladinaca, među kojima su bili mladići sa Hreše i iz okoline. Naime, namamljeni su od provokatora Đorđa Nastića da kliču kralju Petru Karađorđeviću. Jedni su osuđeni na kaznu zatvora, a drugi na novčanu kaznu. Bilo je to 30. juna 1908. godine, prije više od jednog vijeka.

Na svečan način, uz vojnu muziku, prekinuta je traka i puštena u saobraćaj željeznička pruga uskog kolosijeka Sarajevo-Uvac na Limu. Tragičan dan u svim selima okoline Sarajeva, pa i na Hreši i u Biosku bio je 5. oktobar 1908. godine. Ovog dana je proglašeno pripajanje (aneksija) Bosne i Hercegovine „ćesarskoj“ Austrougarskoj.

Turska joj je zvanično prepustila vlasništvo, nakon što je obeštećena u iznosu od 52 miliona kruna. Srpsko stanovništvo bilo je uznemireno i to će biti početak kraja vladavine ove srednjovijekovne imperije, ali i uvod u tragični Prvi svjetski rat.

Četiri dana, od 30. maja do 3. juna 1910. godine u Sarajevu je boravio sa svojom svitom car i kralj Franjo Josif Prvi. Prilikom prolaska, plaćano je onome ko bude aplaudirao 10 kruna, a još uz to, ko bude pljeskao i uzvikivao: „Živio car Franjo Josif“ još pet kruna. Znatan broj je dobio ovu nagradu od vlasti. Ovih godina je izvršen i drugi popis žitelja BiH od strane Austrougarske.

Oko 11.00 časova, 28. juna 1914. godine na Apelovom keju-obali, mladi Krajišnik Gavrilo Princip izvršio je atentat na prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Znatan broj Hrešana i stanovnika Bioska, osobito iz familija Radonja, Karišik, Kosmajac, Gaco... prisustvovao je ovom činu, koji će biti sudbinski za čitav svijet.

Foto: Petit Journal, 12. jul 1914. – Bibliothèque nationale de France

Odmah poslije atentata počeše premetačine, zastrašivanja, progoni. Ubrzo su uzeti kao taoci ugledni ljudi, domaćini. Tamnice se prepuniše, podigoše se vješala (vratca - po ovom izrazu sarajevsko naselje dobilo je svoje ime). Samo na Palama u to vrijeme, juna i jula 1914. godine, na dvije  željezničke stanice povješano je sedamdeset i troje muškaraca i žena, kojima je jedina krivica bila što su iz rodnog kraja Trifka Grabeža, jednog od učesnika u zavjeri ubistva prestolonasljednika.

U to vrijeme, vlasti su preimenovale srpski jezik u „zemaljski jezik“, a molbe koje su pisane ćirilicom nisu uzimane u razmatranje. Srbe su preimenovali u Bosance, nacionalnost im se ni u kom smislu nije smjela upotrijebiti.

Početkom oktobra 1914. godine, crnogorske jedinice pod komandom Janka Vukotića stigle su nadomak Kozije Ćuprije i zaprijetila je opasnost da će zauzeti Sarajevo. Žitelji Sarajeva su u znatnom broju napustili grad. Zavladala je glad, panika. Za razliku od toga, na Hreši i u Biosku niti je bilo gladi niti panike, hrane su imali na pretek od izuzetno bogate ljetine, a priželjkivali su da im dođu oslobodioci. Međutim, sve se okrenulo suprotno njihovoj davnašnjoj želji...

Krajem oktobra 1915. godine, nad Hrešom i njenom okolinom bila je „provala oblaka“. Mošćanica, Lapišnica, Carev potok, Siljevinski potok zajedno sa Miljackom, poplavile su dobar dio Sarajeva, odnijele  poneke mostove (Ćumuriju i Drveniju) i okolne objekte.

Krajem oktobra 1918. godine, srpske jedinice ušle su u Sarajevo, kao i na Hrešu i sva okolna sela. Ovog dana, poslije 40 godina austrougarske vladavine, pod neizdrživim jurišem komandanta Stepe Stepanovića, srpske snage oslobodile su grad. Austrougari su u panici napustili grad i povlačili se prema sjeveru.

Narodna vlada BiH osnovana je 2. novembra 1918. godine. Prema volji naroda, proglašena je 1. decembra iste godine Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Stjepan Sarkotić, general, napustio je Sarajevo odveć ranije, 6. novembra,time je i zvanično prestala „ćesarska vlast“ u Bosni i Hercegovini.

Kad su se, početkom 1918. godine počele gomilati savezničke snage na čitavoj liniji Solunskog fronta, unutar Austrougarskog carstva rasla je nervoza, koja je prelazila u paniku. Žitelji Hreše i okolnih sela su to dobro uočili prema vojničkoj užurbanosti, nabusitosti, pri običnim prolascima kroz zaseoke donjeg dijela Hreše i drugih dijelova sela okrenutih direktno prema gradu.

Austrougarski vojnici počeli su sve više da nasrću na mirne građane, da ih bez ikakva povoda odvode u zatvor i premlaćuju. Dovoljno je bilo zapjevati: „Eto nama od Drine vedrine“. Ne bješe bukagije.

- Tih dana 1918. godine Hreša je bila prepuna koturova bodljikave žice. Vojnici su je nosili na ramenima, a mještani su se smijali. Neko je tada govorio da su Švabe ćaknute, benaste, budalaste... Moj đed Milan Kosmajac je tada govorio: „Ma kud samo đavo donese ovako zblanutu vojsku?“. Donosili su lopate, krampove, ćuskije, ali njima rade srpske ruke. Šta ovo radi zamlaćena vojska po ovim gudurama, šumama, potocima, bespuću kud ni divojarac ne prolazi?!?!? Oni zapovijedaju našim ljudima da kopaju, donose, dozivaju se, dovikuju, a sve to u jednoj pravoj liniji. Jedni kopaju rupe, drugi kopaju neke jarke, treći lome kamen i dovlače. Sve to narodu izgleda kao luda kuća smetenih ljudi. Prosječena šuma se primjećuje od vrha Siljeva brda, niz njegove kamenite strane, pored naselja Tvrtković (Potoci), pored Careva potoka, Lapišnice, za šumovitu Klašnju vodu (Gradinu), niz zapadne Buloge, pravo u korito Miljacke. Za dalje vam ja ne znam reći, ovo pričam kao što sam svojim očima vidio kao šestogodišnjak - pričao je 2008. godine Aleksa (Jovov) Kosmajac.

Nakon nekoliko mjeseci rada, duž čitave trase razvlači se čelična bodljikava žica i zakiva se na drvenim kocima iznad zemlje u visini oko dva metra. Osam do deset redova se prikuca sa vrha Gloga, Siljevine, sve do korita Miljacke ispod Donjih Buloga.

Iza žice su prokopali rovove, povezali ih kanalom da se čovjek može kretati uspravno. Ispred njih su dovukli kamenje, poređali ga u liniju kao grudobrane. Ponegdje su umjesto kamenja bili odsječeni balvani, dovučeni pored ovog, za tadašnje žitelje Hreše, „neobičnog kanala“.

- Dobar dio Hreše se ovim našao unutar žice, kao u logoru, a drugi izvan nje. Svuda u svijetu bodljikava žica služi za zaštitu. Ovdje je ona da zaštiti Carstvo od upada srpske vojske, koja je krenula u proboj Solunskog fronta. Mi smo se tada kao djeca sprdali: "Da li im to  fali koja žica", što je značilo da li su suludi, ćaknuti. Kasnije će se vidjeti da je narod zaista dobro procijenio, bio je to poduhvat mimo pameti da se upredenom bodljikavom žicom može zaštititi umiruća Carevina i jedan njen grad. Krajem oktobra bila je to zaista slamka postavljena kao prepreka na putu. Jedino je maloumnost dovoljno hrabra da se predstavlja kao savršenstvo. Ograničen um je nesalomljiv, sve što naleti na njega mora se razbiti. Od te žice, krvave od juriša na njoj prorijeđenih srpskih pukova, ovdašnji svijet je imao lijepe koristi. Čim je Švabo odmaglio niz dolinu rijeke Bosne, narod je navalio na ogradu. Otkiva se, opet mota u kolutove, odnosi se na imanja i postavlja na koce i ograđuje. Sva imanja Hreše, susjednih sela, Buloga, sve se našlo ograđeno i stoka se više od tada nije čuvala, jer je boravila bez bojazni da će zaći u tuđe pašnjake. Svi su koci izvađeni i poslužili su u istu svrhu, za livade i njive. Vrijeme od osamdeset godina zatrpalo je kanale, tranšeje, rovove, bunkere, poravnalo grudobrane, nestalo je žuto-crne uniforme sa oznakama na kapama Franjo Prvi - tako se prisjećao avgusta 2008. godine starina Aleksa Kosmajac.

Priča iz knjige Mojsija Đerkovića "Pale i Paljani"

Za Kateru priredio Goran Karišik