Jedan od najstarijih, a možda i trenutno najstariji Fočak, devedesettrogodišnji Mile Pejović iz Jošanice za Radio Foču otvorio je svoju bogatu životnu riznicu i podijelio sjećanja koja sežu u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kada se na selima privređivalo polovinu za sebe, a polovinu i tada za age.

Mile je rođen 26. novembra 1929. godine u jošaničkom selu Gudelj, u brdima iznad ušća jošaničke rijeke u Drinu.

Otac Todor i majka Stoja, oboje iz Gudelja, uzeli su se 1919, prve godine nakon oslobođenja i dobili su četvoro djece- tri sina i kćerku, da bi 1933. godine otac preminuo od reumatske groznice, kada je najmlađem sinu Vasu bilo tek dva mjeseca.

Mile nije ni upamtio oca, za kojeg kaže da je umro od posljedica Prvog svjetskog rata u koji je bio nasilno mobilisan kao vojnik Austrougarske monarhije.

- Svi naši stari su morali da idu kao vojnici u austrougarsku vojsku, pa tako i moj otac i stric Dušan - kaže Mile.

Za strica Dušana, prisjećajući se priča svoje majke, Mile navodi da je nakon što je demobilisan, iznemogao i bolestan, preminuo dok se vraćao kući i to pred samim ulazom u selo.

Nakon očeve smrti, njih petoro živjeli su u porodičnoj zajednici sa stricem, u kući i na zemljištu koji su pripadali agi iz Nevesinja, a čijeg imena Mile ne može da se sjeti.

- Kuća je bila pokrivena ćeramitom, velika, osam sa deset metara, sa ognjištem i bila je jedna spavaća soba, veličine četiri sa pet metara. Preko ljeta smo spavali u prostoriji sa ognjištem, nije bilo patosa, sterali smo po zemlji osušenu paprat, a majka i stare žene su na ručne stanove, od kozje kostreti i ovčje vune, tkale ultije, koje nisu propustale vlagu, a stavljale su se po paprati i tu se spavalo sve jedno do drugog - prisjeća se starina Mile.

Živjelo se isključivo od zemljoradnje i stočarstva, sijalo se mnogo žita, najviše ječam, na zemlji koja je agrarnom reformom Kraljevine naslijeđena od aga, ali se  radila napola- za sebe i agu.

- Aga je davao pedeset posto žitarica, dok su stoku kupovali, nešto stoke im je i aga davao, a dozvolio im je da koriste stočnu hranu. Držali smo po dva dobra vola, sa kojima smo orali, imali smo drvene ralice i drvene drljače sa željeznim klinovima sa kojima je zemlja ravnjana“.

Aga iz Nevesinja, priča Mile, dolazio bi na konju kada se vrše žito da odmjeri sebi polovinu, a spavao bi na čardaku na tavanu kuće.

- Sobica tri sa tri, uz stube se peo iz kuće i gore išao, imao je prostrt ćilim i tu je noćivao i boravio dok se završi vršavina u cijelom kraju do Čajniča. Žito se kupilo u arare, zvali bi agu da pregleda, on dođe na konju, pregleda i kaže- ovo meni, a to vama. Znao je prepuštati po 50, nekome i po sto kila, ko je pošteno i redovno mu isplaćivao, to sam čuo - navodi Mile.

Foto: radiofoca.com

Osim sprovođenja agrarne reforme, kojom su postepeno ukidani feudalni odnosi još iz turskog doba, Kraljevina je nastojala da opismeni narod, a Mile je prva generacije četvorogodišnje škole u Jošanici, jedne od prvih seoskih škola u fočanskom srezu, koja je otvorena 1936. godine.

On priča da do tada djeca iz sela nisu išla u školu, izuzev djece iz imućnijih porodica, koje su roditelji slali u školu u Ustikolinu.

- Bio sam u sedmoj godini, moji prethodnici niko nije u školu išao, ni muški ni ženski, i ja sam prva generacija iz sela, upisao sam se 6. juna 1936. godine u školu, u kući Filipa Brđanina, a koju je on sagradio na zemljištu koje je kupio od nevesinjskih aga. Aginske kćeri ili sestre kada su se udavale, prodavale su zemlju od očeva i braće za miraz. Filip je bio rodom iz Ostrmaca u Jošanici, a kao žandar je radio u Stocu i kada je otišao u penziju kupio je ovdje zemlju pored Drine, sagradio kuću i podigao veliki voćnjak - navodi Mile.

Nakon što je zaživjela škola u Jošanici, đaci starijih razreda iz tog kraja koji su pohađali školu u Ustikolini prešli su u Jošanicu, a krenuo je i obavezan upis.

- Kraljevina je donijela tada zakon da muška djeca imaju obavezu da idu u školu ili će plaćati kaznu i tada su se masovno upisivali. Djevojčica nije bilo, nisu bile ni obavezne - kaže Mile.

Iz Stoca je, prema njegovom kazivanju, bio i prvi učitelj škole u Jošanici Nikša Škrabo, mada se u nekim monografijama može naći podatak da je on bio Dubrovčanin.

I Škrabova supruga Katica, koja je bila iz Zagreba, takođe je bila učiteljica, pa je učila djecu u školi u jošaničkom selu Crnetići, koja je otvorena dvije godine kasnije.

Mile se prisjeća da je njihov učitelj bio pravi atleta- sokolaš, i da je predvodio Sokolsko društvo cijelog fočanskog sreza.

Uoči početka Drugog svjetskog rata učitelja su digli u rezervni sastav vojske Kraljevine Jugoslavije, pa Mile tada nije dobio svjedočanstvo, već nešto kasnije, i to od učiteljice Katice.

Foto: Nekadašnja škola u Jošanici (radiofoca.com)

Za učitelja Nikšu je kasnije čuo da je poginuo na početku rata u blizini Kalinovika, nakon čega je učiteljica Katica sa sinom Borisom odselila za Zagreb.

Mile je šezdesetih godina iz Gudelja sišao u dolinu Drine i podigao porodičnu kuću i to u prvom komšiluku svoje nekadašnje škole.

Danas jedini živi član prve generacije jošaničke škole smatra da bi kuću u kojoj je radila škola, a koja je danas vlasništvo porodice Jegdić, trebalo proglasiti spomenikom kulture.

Škola u Jošanici radila je i nakon Drugog svjetskog rata, od 1945. do 1952. godine, kada je preseljena u Cvilin kod Ustikoline.

Mile je nakon rata završio tesarski zanat, a profesori su mu bili njemački ratni zarobljenici, koji su tada dovedeni iz Rusije.

Među zarobljenicima je bilo, prisjeća se on, dosta inženjera, mašinbravara i vozača, koji su u Brodu na Drini gradili budući drvni kombinat.

Radni vijek proveo je, prvo u preduzeđu „Graditelj“ iz Sarajeva do 1955. godine, a potom u Vojnoj pošti, gradeći puteve, mostove, tunele i višespratnice po Jugoslaviji i inostranstvu.

Sa suprugom Zorom, koja je preminula prije tri godine, izrodio je četvoro djece, a od 1987. godine, pune tri i po decenije, je u penziji, koju je stekao teškim i poštenim radom.

Niko od njegovih školskih ispisnika danas nije živ, a on, i dalje vitalan, dostojanstveno gazi desetu deceniju i penzionerske dane provodi u pitomom zelenilu kraj Drine, gdje ga  svakodnevno obilaze njegova djeca, unuci i praunuci, koji su njegovo najveće bogatstvo.