Neko upita: "Čiji je ono momčić, te neke fine šare urezuje gore na brdu po bukvama oko puta?" "Misliš onaj čupavi klapac, što ovuda trkom prođe u školu? To ti je sin majstor-Ilije Bijelića. Naš'o mu se neke godine, kad je Džafer-begu gradio novu kuću, Jovan se zove. Boga mi, sviju nas je tad dobro počastio u krčmi. Pa onda nije čudo što mu basta đeljat, i đed mu je bio silan majstor, a evo sad i ćaća."

Otprilike ovakav razgovor vodili su seljaci iz Kolunića kod Bosanskog Petrovca negdje oko 1894. godine i ne sluteći da će od tog vižljastog dječaka postati čuven umjetnik, čije će slike stizati i na druge kontinente, ali do tada će dosta vode proteći rječicom Japrom kroz njegovo selo. Priča je počela prije 140 godina, kada se neimaru i preduzetniku Iliji Bijeliću iz Kolunićkog zaseoka Revenika kod Petrovca rodio prvi sin 1884, a kao godine njegovog rođenja pojavljuju se i 1885. i 1886. Majka mu se zvala Deva, od roda Stojanovića. Bijelići potiču iz Plavna kod Strmice, gdje su se prezivali Srdići. Prađed Jovanov je bio prota Golub, a đed mu se zvao Vučen.

Odrastao je Jovan kao zdravo i čilo seosko dijete, jurcajući veselo sa drugom djecom po bregovima i livadama. Čuvao je stoku i okretno obavljao razne seoske poslove primjerene njegovom uzrastu. Čim je krenuo u školu i u njegove ruke dopade pisaljka, poče precrtavati slike životinja sa zidova učionice. Mnogi primijetiše njegov dar, ali toj "bresposlici" nije pridavan nikakav značaj. Otac Ilija namisli da se njegov prvenac školuje za sveštenika i tako oživi stara porodična tradicija. Zato Jovan poslije završene osnovne škole krenu po Velikoj Gospojini 1897. za Sarajevo gdje postoji gimnazija, a i bogoslovija. Za seljače je grad pod Trebevićom izgledao nestvarno sa svojim velikim zgradama, tramvajem i još drugih trista čuda. Poslije prijema u crkvenom hanu nastani se kod tesara Đorđa Šarabe i njegove žene Mitre u današnjoj ulici Mlini nad Bentbašom. Narednih godina, sa kraćim prekidima, živjeće uz tu porodicu, gdje su ga dobri domaćini pazili kao svoje dijete, dok je i on prema njima bio vrlo poslušan i pažljiv, zovući ih čak mama i tata.

Školovanje

Njegovo gimnazijsko školovanje teklo je s promjenjivim uspjehom, ako bi jedne godine pokazao zavidan uspjeh, drugu bi glatko izgubio. Kad napuni 16 godina poče sa društvom skitati i izostajati sa časova. Oca je to ozbiljno ljutilo i pogađalo, jer je u sina velike nade polagao. Valjalo je namaći po 13 forinti na mjesec, koliko je tad koštalo blizu 200 kilograma pšenice. Uz to je svaki Jovanov dolazak kući koštao još 14 forinti, ne računajući slanje hrane i odjeće, no Ilija je ipak tražio da se škola nastavi.

Već u prvom razredu učitelj crtanja, Čeh Ferdinand Velc, zapazi njegov talenat, hrabreći ga da što više crta, jer ima dara za slikara. Iako ne pije, Jovan sa drugovima već zalazi i u kafane, a za novac se snalazi, crtajući portrete. Lucidnošću i energijom brzo se nameće za lidera u đačkoj bratiji, cijenjen kao veseljak i odan drug. U to vrijeme mnogo čita, Kočić i Matavulj su mu posebno dragi. Često se druži sa budućom slikarskom sabraćom Đokom Mazalićem i Petrom Tiješićem.

Crtanje ga već ozbiljno okupira pa se 1903. prebacuje u Zanatlijsku školu gdje je ono više zastupljeno. Postaje štićenik tek osnovane "Prosvjete", koja će ga naredne dvije godine pomagati sa po 20 kruna mjesečno. On je već tada čvrsto odlučio da postane slikar pa očevi planovi da obuče mantiju padoše u vodu. Prihvata rizik kada je riječ o finansiranju, odlučan da se po svaku cijenu održi na tom putu i dovija kako zna i umije. Slikao je ikone i portrete, među njima i ustaničkog vojvodu Goluba Babića, a pravi i skice za izradu tvorničkih ćilima. Ima ga svuda, 1904. ga vidimo kao kantinera na željezničkoj stanici u Prači, čak se oprobava i u glumi. Potom je bibliotekar "Srpskog kola" pa mu je dostupna razna literatura koju marljivo upija. Potom dvije godine pohađa i slikarsku školu Čeha Karela Janovskog, s kojim će uskoro postati vrlo blizak prijatelj. Ilija je srdit pa i Mikelanđelov otac se burno protivio da mu sin postane umjetnik.

Kao dijete sa sela zaljubljen je u prirodu i rado slika seoske motive, koje sa pajtašem Mazalićem nalazi po sarajevskoj okolini. Često slikaju u Blažuju, Butmiru, Ilidži, Pazariću i Tarčinu, a sve što urade prodaju budzašto samo da bi namakli koju krunu.

Kad se u Koluniću već govorkalo: "Žali Bože 'nolkih Ilijinih bačenih para, Jovan mu je batalio škole", on u ljeto 1908. uradi jedan veliki posao, koji utiša te zle jezike. Naime, za novu crkvu u Janjilima kod Petrovca, koju je gradio njegov otac, Jovan je oslikao ikonostas. Posao mu donese ozbiljno poštovanje zemljaka, a i fin novac za odlazak na studije.

Potvrdivši se kao talentovan i produktivan mlad umjetnik, od "Prosvjete" dobi punu podršku za studije slikarstva u Krakovu, i uz 150 kruna za upis, dobi i 800 kruna stipendije, što će se nastaviti i narednih godina. I od vlade u Beču je povremeno uspijevao iskamčiti neke manje iznose. No, sve skupa će biti nedovoljno za podmirenje osnovnih troškova, pa će manje-više stalno kuburiti s novcem. Nekad je Aleksandar Dima rekao jednom slikaru: "Moraš stalno biti dužan i bez novca, jer samo besparica i dug tjeraju na rad i uspjeh" pa je tako i on neumorno slikao. Stvarao je sa izuzetnom lakoćom i "U dahu bi završio sliku", svjedočio je njegov cimer i kolega, student Petar Tiješić. Za divno čudo radovi mu imaju prođu pa mu prodavci slika za jednu plaćaju i po 20 kruna, što je mjesečno donosilo solidan prihod. Tako je "Pan Serb" počeo zalaziti u čuvenu kafanu "Mihalik", stecište umjetnika i boema. Tada još nije pio, osim kad zahladi po neku kuvanu rakiju.

Na ferije bi kući dolazio pun elana i neumorno slikao planinske pejzaže Klekovače, Lisine, Osječenice te motive Kolunića i Petrovca. Vješt u raznim majstorlucima jednom kod kuće napravi izuzetno dobar štafelaj.    

Na četvrtoj godini studija, 1912. upoznaje učenicu Sofiju, kćerku poznatog poljskog pravnika Ludviga Gžonđelja, koji je jedno vrijeme kao sudija Okružnog suda službovao u Sarajevu i Banjaluci. U septembru te godine Jovan ima vrlo uspješnu izložbu u Sarajevu, zajedno sa Mazalićem i Tiješićem. Pored njih trojice, u to vrijeme javlja se kao fenomen vrlo brojna i talentovana grupa mladih srpskih akademskih slikara, rođenih u Bosni i Hercegovini u razmaku od desetak godina: Đorđe Mihajlović, Lazar Drljača, Todor Švrakić, Pero Popović, Branko Radulović, Savo I. Popović, Vojislav hadži-Damjanović, Teodor Janković, Roman Petrović, Kosta Hakman, Mica Todorović i drugi. 

Odlazak u Pariz

Godine 1913. Jovan uporno uči francuski jezik, kako bi otišao na usavršavanje u Pariz. Tamo se konačno i obreo u iznajmljenom sobičku u ulici Sen Žak, uz kiriju od 40 kruna. Besparica ga je ponovo davila, danima je lutao gradom, obilazeći galerije i izložbe, da bi razumio nove pokrete u umjetnosti. Upisuje Akademiju "Grand Šomije" kod profesora De Kirika, koja ga nije baš oduševila. Piše Tiješiću da i on dođe u Pariz, a viđa se povremeno sa slikarima zemljacima Todorom Švrakićem i Lazarom Drljačom, koji su tu boravili. Iz Pariza se vraća u Krakov, ponajviše radi vjerenice Sofije. Tu na akademiji upoznaje Romana Petrovića, koji je došao iz Petrograda jer mu tamošnja akademija nije odgovarala.

Sarajevski atentat ga zatiče u Krakovu. Uprkos velikom riziku Jovan kreće za Bosnu. U Zagrebu ga hapse pod lažnom optužbom, no pušten je zauzimanjem svog budućeg punca, uglednog pravnika. On će mu "srediti" i stipendiju kako bi nastavio studije u Pragu i izbjegao odlazak na front. U jesen 1915. prihvata službu nastavnika crtanja u bihaćkoj gimnaziji, jer prosvjetni radnici nisu dizani u vojsku. U Bihać dovodi i suprugu Sofiju, sa kojom se u Krakovu vjenčao septembra 1916. godine. Kako tu ima optimalne uslove za rad, oduševljen Sezanom on neumorno slika sa notom ekspresionizma. Osim kraja rata, Bijelići u novembru 1918. slave i rođenje prvog djeteta, kćerke Dubravke.

U zagrebačkom salonu "Ulrih" oktobra 1919. ima prvu samostalnu izložbu. Odmah potom ostvari mu se stara želja da se nastani u Beogradu, kad mu Milan Grol, upravnik Narodnog pozorišta, ponudi mjesto glavnog scenografa. Prve godine u Beogradu obilježiće intezivan stvaralački rad, za pozorište izrađuje veliki broj scenografskih rješenja. Upravnik Grol to cijeni i u proljeće 1920. šalje ga u Berlin, Drezden i Prag, kako bi se upoznao sa scenskim dostignućima tamošnjih pozorišta. Sve vrijeme stanuje u garderobi teatra, iz koje će preći u neki kućerak na Dorćolu, a i dalja preseljenja biće u slične neuslovne objekte. No, njemu je najvažnije bilo da radi. Slika pod uticajem Kandinsko, i vrlo je srodan Modiljaniju.

Bijelić kao intelektualac, sav zanesen umjetnošću, vedar i neposredan, vrlo brzo se uklapa u avangardne krugove beogradskog društva, gdje su figurirali jedan Andrić, Nušić, Stevan Hristić, Ljubo Babić, Isidora Sekulić, Simo Pandurović i drugi. Godine 1921. rađa mu se sin Severin. U to vrijeme živi punim životom, stalni je gost u kafanama "Moskva" i "Skadarlija", centrima boemštine. Strastven i neumoran kozer, dijeli sto sa prestoničkom elitom, ali i sa ljudima iz nižih slojeva pa i sa pijancima i klošarima. Rakija je tiho ušla u njegov život i tu se dobrano odomaćila. Bio je galantna dobričina, spreman da se žrtvuje za društvo i zadnji zalogaj da prijatelju.

Ljeta 1922. dolazi u Sarajevo pa sa Tiješićem, Mazalićem i Romanom Petrovićem slika pejzaže u Blažuju, stižući čak i do Jajca i Travnika. Dolazi i narednih godina kad god je u prilici, slika gradske motive Koziju Ćupriju i drugo, naprosto nešto ga je snažno i stalno vuklo Bosni. U Beogradu 1924. doće do fatalnog susreta sa studenticom istorije umjetnosti Ljubicom Jovanović, koja će postati umjetnikova velika ljubava. Njegov odnos sa Sofijom već ranije je počeo zamirati.

Vlada ga 1925. upućuje na izložbu u Pariz, a sljedeće godine on priprema izložbu jugoslovenskih slikara u Filadelfiji. Veza sa Ljubicom postaje sve jača, ona mu je poticaj u radu, inspiracija i korektor. Seli se od kuće u novi atelje na tavanu Druge muške gimnazije, no ipak ne kida odnose sa porodicom, nastavlja brinuti o djeci, sa kojom je roditeljski prisan.

Idejni je tvorac grupe "Oblik", koja zastupa napredne tendencije u likovnoj kulturi, a kojoj su pripadali Branko Popović, Petar Palavičini, Risto Stijović, Toma Rosandić, Savo Šumanović, Dragiša Brašovan i drugi. Ova grupa izlaže širom Jugoslavije i ima veliki uticaj na afirmaciju i prodor savremenih umjetničkih shvatanja na našem prostoru. On je naprosto bio spiritus-muvens i glavni stub te grupe. Iako nenametljiv, ali sa energijom za dva čovjeka, vječiti je organizator nečega i pokretač raznih inicijativa. Jedna je od najvažnijih ličnosti umjetničkog Beograda u međuratnom periodu, kako zapisa i njegov blizak drug Miloš Crnjanski.

Bijelić je izuzetan pedagog u čijoj slikarskoj školi stasavaju mnogi umjetnici: Pavle Vasić, Đorđe Popović, Peđa Milosavljević, Danica Antić i mnogi drugi, a posebno Ličanin Nikola Graovac, kasnije valjan saradnik i odan prijatelj. Njegov prvi đak još ratne 1917. u Bihaću bio je Muhamed, brat Skendera Kulenovića. Njihovog rođaka Hakiju Kulenovića, polaznika svoje beogradske škole (1923-24), pazio je kao sina, a i kasnije će ga pomagati kao nastavnika u Šapcu.

Njegovi radovi su cijenjeni i traženi. Na glasu je i kao portretista viđenijih sugrađana, što ga vraća u sferu realizma. Za novi Gardijski dom raskošnog enterijera 1925. bez konkursa dobija poziv da radi portrete članova dinastije Karađorđević i više istorijskih kompozicija. 

Johanes, kako je u šali sebe zvao, rječit je i strastven, pije šljivovicu i dosta kafe, puši "dravu", najjeftinije cigarete. Poštovalac je Tintoreta i Delakroa, rado sluša Betovena. Čest je gost krčmi na periferiji: "Megdandžije", "Žagubica", "Kolić", "Velebit", "Dunav", "Musa", "Tri šešira" i druge. Zdrav je i muževan, privlačan za žene. Kad hoće, obuče se elegantno kao pravi gospodin sa štapom i šeširom širokog oboda, ali rijetko, jer on je jedini pravi boem među beogradskim umjetnicima i nemaran je za svoj vanjski izgled. Vodi neki antigrađanski život izvan luksuza i bogatstva.

U Sarajevu i Banjaluci 1931. priprema izložbe slikarske grupe "Oblik". Te godine radi 12 velikih ikona za tek sagrađenu crkvu Aleksandra Nevskog u Beogradu. Sredinom tridesetih on je u zenitu slave i na vrhuncu stvaralačke moći, cijenjen, priznat i popularan. Počev od 1929. u Beogradu se nižu njegove samostalne izložbe, a platna mu se izlažu u Njujorku, Filadelfiji, Vorčesteru, Bafalu, Londonu, Barseloni, Solunu, Sofiji, Pragu, Rimu itd.

Prima prvu, tek ustanovljenu nagradu Gece Kona, a potom mu Svjetska izložba u Parizu dodjeljuje počasnu diplomu. Na mansardi Srpske akademije 1936. dobija novi prostran atelje. Godine 1938. trebalo je da bude vodeći majstor u živopisanju tek sagrađene crkve Svetog duha u Banjaluci, no iz nekog razloga je odustao i pored urađenih skica.

Počinje rat. Tokom bombardovanja 6. aprila stradaće mu dosta radova, ono što je preostalo prodaje budzašto da bi preživio. A onda u zimu 1944, poslije jedne provale, njegova kćerka Dubravka, njegova voljena Aša, završava u logoru na Banjici. Zanesena velikim idejama o promjeni svijeta, postala je sekretar oblasnog komiteta SKOJ-a. Prije nego je strijeljana 7. septembra 1944, napisala je oproštajno pismo majci, bratu i svom dragom Joviši. Njenu smrt on je jedva preživio, do kraja života srce mu je tiho krvarilo za voljenim djetetom. Vremenom se nekako oporavlja i nastavlja da slika, uz podršku odane Ljubice, s kojom se i vjenčao septembra 1946. godine.

Poslije rata teško se prilagođava socrealizmu kao kulturnom obrascu, a njegov raniji rad oglašen je za dekadentnu umjetnost pa je odbačen i skrajnut na marginu. Međutim, on se otima i poslije nekog vremena počinje ponovo neumorno da slika i vodi svoju slikarsku školu, a onda 1956. počinje gubiti vid i praktično će oslijepiti. Uslijedilo je liječenje, vade mu lijevo oko, a uspjelim zahvatom dr Stergara u Ljubljani 1958. vraćen mu je vid na desno oko. Slično se desilo i čuvenom slikaru Klodu Moneu 35 godina ranije. Jovan se uspješno oporavio i sa suprugom posjećuje brata Dušana u Reveniku. Ponovo slika, postaje član SANU i dobija nagradu za životno djelo. Međutim, nažalost stiže ga karcinom i poslije duže borbe, 12. marta 1964. godine u tri sata ujutru preminuo je u 78. godini života. Sahranjen je u Aleji velikana na Novom beogradskom groblju, gdje su ga ispratili članovi porodice i eminentne ličnosti prestonice, ali i mnogi kafanski drugovi.

Bijelić je nesporno u međuratnom periodu bio jedan od najznačajnijih slikara na prostoru Jugoslavije i istaknuti predstavnik moderne. Iza njega su ostala djela, 981 ulje na platnu, 103 akvarela, 52 pastela, 676 crteža, 19 ilustracija knjiga, 94 scenografije, osam objavljenih pripovjedaka itd. 

Povezanost

Krajem tridesetih Jovan već pomalo usporava. Alkohol, a i godine čine svoje. Uvijek prisutna čežnja za rodnim krajem sve ga jače obuzima i počinje pisati pripovijetke sa motivima seoskog krajiškog života. Tu duhovnu vezanost sa zavičajem oduvijek je nosio duboko u sebi i ona je prisutna na mnogim njegovim platnima. Jednom će reći: "Sve što sam u dugim godinama učenja i traženja sakupio u sebi, u glavi, po džepovima, ostala je samo moja Bosna i njen pejzaž (...) tim pejzažima zahvaljujem što sam našao sebe".

Sin Severin

Jovanov sin, Severin Bijelić bio je sasvim izuzetna ličnost. Pozorišni je i filmski glumac sa preko 70 filmskih i TV uloga, a pored toga, što je manje poznato, bio je najsvestraniji sportista Jugoslavije, a možda i cijele Evrope. Uspješno se bavio fudbalom, plivanjem, vaterpolom, hokejom i skijanjem i u svim tim sportovima imao vrhunske rezultate i osvajao medalje. Bio je vrlo vezan za oca. Preminuo je od srčanog udara 1972. godine.

Piše: Dragan Mijović