Prvog juna 1995. godine, na visovima Treskavice, u istom trenu, poginuli su Milan Radović, Velemir Borovčanin, Dragomir Bartula i Slavenko Marković, pripadnici Stanice javne bezbjednosti Sokolac. Ovu priču posvećujemo njima.

Kišilo je prvog junskog dana ratne 1995. godine na visovima Treskavice. Sastali se nebo i zemlja. U maglovitom i tmurnom zagrljaju nebeskih visina i planinskih vrleti, u rađanju juna, smrt je bila najglasnija. Nosili su je na svojim plećima artiljerijski projektili, od kojih su podrhtavali Borikovac, Pešter, Kožljen, Ledovi, Hum, prostori na kojima su se sudarali krst i polumjesec.

Pravoslavlje je još jednom bilo na ispitu, branilo se pravo na postojanje. I, da se kojim čudom, utroba ćudljive planine mogla pretvoriti u vulkan, sigurno bi prvog junskog dana 95. lava, zajedno sa srpskom vojskom, udarila na džihadlije, jer je Treskavica zapamtila duboku prošlost i gledala s Božije visine kako „psi rata“, pod odorama izmišljenih vjera i religija, jurišaju na one što ne htedoše prodati svoje porijeklo.

Odlazak

Tresla se Treskavica, a na Romaniji, majke su, pred ikonom i kandilom, molile planinu da zaštiti njihove sinove, da zaustavi nekrst. A tamo, na Pešteru, Milan, Velemir, Dragomir i Slavenko, u ratnom užasu, ali sa nadom da će pregaziti paklene staze i vratiti se svojima, ostati u toplini majčinog zagrljaja i zavičaja, praviti planove i osvajati budućnost. U mislima promiču, susreću se i odlaze ratni događaji, dani kada su često bili blizu smrti, osjećali njen prokleti dah. Jevrejsko groblje, Skelani, Srebrenica, Nišićka visoravan, Sjemeć, lica onih što dušu podariše nebesima. Bože, budi i sada, u ovom olovnom danu sa nama, lebdi na usnama mladića u kojima je bezbroj neostvarenih životnih želja.

Milan, Velemir i Dragomir imaju samo 26 godina. Slavenko godinu dana mlađi. Iza starijih ostadoše pogledi djevojački na sokolačkim ulicama, očevi, majke, braća, sestre i ono neizbježno kada se u boj polazi – SRETNO i neka vas Bog čuva. Najmlađem – Slavenku, mali Aleksandar, supruga Dragana, otac i majka, poželješe sreću. U pogledu i kišnoj magli pojavljuje se lik dječaka i izdignute ruke dječije. Vrati nam se tata, glas mališana nadjačava huk minobacačkih i haubičkih projektila. Ko zna da li ću ikada pomilovati nasljednika, odgovara bezglasno ratnik, djevojačkog srca.

Kišne kapi klize planinom. Neprijatelj u bezizlazu, traži spasenje u bjegstvu. „Bijeli vukovi“ su uz momke koji u ratnu neizvjesnost krenuše iz sokolačke Stanice javne bezbjednosti. S njima je lakše. Neće brat brata ostaviti.

Nešto je ledeno, kada su krenuli na ratište, bilo pritislo srce Slavenkovo i Dragomirovo. Neke crne slutnje su ih pratile. I u pozdravima sa najrođenijim nije bilo vedrine, kao u vrijeme ranijih odlazaka.

Smrt je čakala

Grabi Slavenko uzbrdicom, kao sokolačkim stadionom, kada je junački i srcem presretao igrače protivnika. I dok, pod teretom ratne spreme žuri da nađe zaklon, eho aplauza sokolačke „Bare“ sluša u vrhovima Treskavice. Tu su i dinamit momci, njegovi drugari – Velemir, Milan, Dragomir i ostali, koračaju stazama iznad koji je, svakog časa, smrt spremna da ispuste svoj teret.

Halakanje džihadlija nestaje u vrletima. U tom trenu, slušaju srpski junaci glasan smijeh plećate planine, ali to ne može da prekine niti strepnje pred onim što dolazi.

Dan odmiče, u tom odlasku i strah postaje kraćeg daha, ustupa mjesto vječnom pratiocu čovjeka – NADI. Zbog toga i korak postaje čvršći i toplina porodičnog doma bliža, ali nesreće udaraju „kao grom“, prije nego bljesnu munje.

Snažna eksplozija uzdrma Treskavicu. Zaklon je bio na dohvat ruke, a tu, na grudima srpske odbrane, pod košuljom paklene naprave, kukavički kao i njihovi graditelji, čekala je smrt. U istom trenu poginuli su Velemir, Dragomir, Milan i Slavenko.

U tom teškom trenu, korak do smrti bili su i Mile i Mišo. U snove im i danas dolaze ti prizori. Bude ih, zbog njih, često, i zoru dočekaju budni. Bili su tako blizu, ali ništa nisu mogli pomoći. Video sam, ovih dana i suze Milove, dok je govorio o pogibiji svojih kolega.

– Kao da ih je sam Bog izabrao za svoje rajske dvore. Nisu nikada izbjegavali zadatke, pa bili i najteži i najopasniji, govori mi fotograf Moca i drhtavom rukom pruža fotografije, sa kojih se osmjehuje mladost Romanije.

Tuga trećeg junskog dana 1995.

Mnogo je tuge prošlo Romanijom, ali ponosna gora će pamtiti treći junski dan 1995. godine. U pitomim Kruševcima sahranjivali su Milana. I on je, kao i ostali Radovići, u vrijeme početka rata bio na spisku smrti, koji su napisale komšije – muslimani. Nisu im se zle namjere ostvarile, ali teška sudbina ne dozvoli Milanu da živi i raduje se u svojim Kruševcima, da se oženi i unučiće daruje ocu Radislavu i majci Savi, da na porodičnom sastajanju zagrli brata Vida.

Lelek sa groblja u Kruševcima presjekla je knežinsku kotlinu, prošla šumovitom Maluši i sastala se sa tugom u groblju u Novom Selu, gdje su na vječni počinak ispraćali Velemira. Nikada neće iz ruku Velemirovih poletjeti kugla i koplje, nikada se uz gusle neće čuti njegov glas. Drevni instrument u domu oca Milana ostaće da čuva uspomenu i podsjeća na okupljanja na kojima je tekla pjesma o prošlosti, zbog koje je mladić gusle zavolio.

I groblje pored Romanijske Lazarice, u svojim sjećanjima neće moći obilaziti 3. jun posljednje ratne godine. Nad rakom, iskopanoj u posnoj zemlji lelek i suze. Majka Stojanka, otac Veljko, sestra Ljiljana, sin Aco i supruga Dragana ne vjeruju da nema Slavenka. Ječe zvona svetog hrama. I trava na stadionu preko koga prelazi tuga starog groblja, nema one junske svježine i sjaja, jer tim zelenim tepihom neće proći kopačke, koje je nosio stameni momak sa brojem četiri na dresu. Tugovaće dugo i romanijska lovišta, bistre planinske rijeke, za ratnikom golubijeg srca. Otac Veljko nije mogao izdržati, posrtalo je srce nesretnom roditelju za svojim mjezimcem i nije izdržalo. Nepunu godinu dana poslije sinovljeve smrti umro je. Kažu, sve je učinio da se što prije pridruži svom jedincu.

I gnijezdo srpstva – Sokolovići, plakalo je trećeg juna 1995. godine. Dragomir je život mnogo volio. Živio je brzo, kao da je znao da će mu život biti kratak. Na početku rata poginuo mu je najbolji drugar, sa kojim je provodio dane – Slađan. U istom će groblju počivati. Otac Sajo i majka Stana, uzorni roditelji, nikada neće zagrliti svog najmlađeg sina. Stisla tuga bratiće Dragomirove, koji su neizmjerno voljeli strikana. Snaha Dana, brat Mišo i sestra Milja, tuguju za mladićem, u čijem srcu je bilo mjesta za sve radosti ovozemaljskog života.

Laka vam bila zemlja, srpski sinovi, glasno govori Romanija, planina koju je umorila srpska tuga, ali je uvijek imala snage da nadživi nesreću, ostane uspravna i prkosi neprijateljima pravoslavlja. Zbog toga i često pominjem ime biserne planine u ovom sjećanju, u čijem će srcu dugo ostati otvorene rane i tuga prvog junskog dana, ratne 1995. godine.

Autor: Velemir Elez

Objavljeno u 33-34.broju Sokolačkih informativnih novina (maj-jun 1997.)