U svojoj porodičnoj kući u Sokocu, na današnji dan 2019. godine, u 72-oj godini života upokojio se protojerej-stavrofor Milorad Ljubinac, koji će trajno ostati u sjećanju naroda romanijskog kraja kao jedan od najomiljenijih i najpoštovanijih sveštenika.

Svoju svetu dužnost obavljao je na jedinstven način, iskreno vjerujući u dobrotu svakog vjernika. Služio je Bogu i narodu, bio pravi „narodni“ prota. 

Rodio se 1948. godine u selu Seljani, kod Rogatice u višečlanoj porodici, kao osmo dijete čestitih domaćina Gojka i Jovanke. Osnovnu školu zavšrio je u Rogatici. Otac se nadao da će njegov najmlađi sin ostati na selu, na težačkom imanju, nastaviti tradiciju dobrih domaćina, ali ga je to razmišljanje napustilo nakon susreta i razgovora sa mitropolitom Nektarijem Kruljom, na tradicionalnom narodnom saboru u Rogatici, na Preobraženje Gospodnje 1965. godine.

Mitropolit Nektarije Krulj je časnom domaćinu Gojku predložio da malog Milorada pošalje u Bogoslovsku školu u Beograd, što se i desilo. Tokom petogodišnjeg školovanja na Bogoslovskoj školi, pokazao je zavidno znanje i visoke moralne vrijednosti i bio jedan od najboljih učenika.

Nakon završetka školovanja, odlazi na odsluženje vojnog roka u Prizren, a poslije diplomiranja na Bogosloviji „Sveti Sava“ u Beogradu 1971. godine, u Staroj crkvi u Sarajevu rukopoložen je u čin đakona.

Iste godine, u sokolačkoj crkvi Svetog proroka Ilije rukopoložen je u čin prezvitera, da bi, nakon tromjesečne prakse u Staroj crkvi, bio postavljen za paroha dobrunskog i administratiora višegradskog, što je za mladog sveštenika bila izuzetna čast i ogromna obaveza.

Višegradski kraj će ga pamtiti kao brižnog sveštenika, čovjek od povjerenja, spremnog da posavjetuje i pomogne u nevolji.

U Sokolac dolazi u oktobru 1976. godine , gdje ostaje do kraja života.

Došao je u Sokolac u teško, odboženo vrijeme, kada se hulilo na Boga i crkvu, kada su iskreni vjernici skrivali svoja osjećanja, krišom odlazili u bogomolje, tiho se u svom domu Bogu molili i krsne slave slavili.

Znao je prota prići svakom Romanijcu, pa i nevjerniku, sa njim otvoreno razgovarati, posavjetovati ga, naći mu se u teškom trenutku. Tu plemenitu misiju obavljao je na jedinstven, može se reći – neponovljiv način.

U vrijeme njegovog službovanja u Sokocu, desio se pravi preporod Srpske pravoslavne crkve u ovom prostoru, opterećenom teškim zabludama prošlosti. Jedan je od najzaslužnijih sveštenika što su Sokolovići dobili crkvu Svetog Georgija, na čijem osvećenju se okupilo preko 15 hiljada vjernika iz raznih krajeva bivše Jugoslavije, što je bilo prosto nezamislivo u to vrijeme. Silnu energiju je uložio u izgradnju Duhovnog centra „Romanijska Lazarica“ u Sokocu, sa kojim se s razlogom ponose Sokolac i Mitropolija dabrobosanska. Nemjerljiv je protin doprinos i u izgradnji manastira Sokolica na Ravnoj Romaniji i Crkve Svete Petke u Vojničkom spomen-groblju Mali Zejtinlik, gdje je pokojni Milorad, danima i noćima pružao riječi utjehe nesrećnim roditeljima, koji su u februaru 1996. po drugi put sahranjivali svoje najmilije.

Bio je desna ruka blaženopočivšem mitropolitu dabrobosanskom Nikolaju. Kao paroh sokolački, sreo se sa brojnim poznatim duhovnicima, među kojima su bili blaženopočivši patrijah Pavle i patrijarh moskovski i cijele Aleksij.

Prenosio je mladima svoje znanje o vjeri kao vjeroučitelj u sokolačkoj osnovnoj školi. Bio je sudionik brojnih seminara na kojima se razgovaralo o hrišćanstvu, organizovanim u Mitropoliji dabrobosanskoj, Velikoj Britaniji, Rumuniji, Kipru, Jermeniji, Grčkoj, Albaniji, Libanu i drugim zemljama.

Ostao je upamćen i kao veliki humanista, dugogodišnji član sokolačkog Crvenog krsta.

Nosilac je velikog broja priznanja, a, kako je često govorio, „najveće priznanje mu je bilo poštovanje vjernika“.

Penzionerki život prota Milorad je počeo na praznik Pokrova Presvete Bogorodice 2012. godine, kada se od vjernika oprostio služeći Svetu liturgiju u Crkvi Svetog proroka Ilije.

Dogodilo se to na dan kada je, daleke 1971. godine, u najstarijem sokolačkom hramu rukopoložen u čin prezvitera.

Prota Milorad je u svojoj svetoj i plemnitoj misiji imao nesebičnu podršku supruge Mirjane, sa kojom je izrodio kćerku Oliveru i sina Aleksandra, koji su im podarili šest unuka.