Povodom 90 godina od rođenja legendarnog jugoslovenskog i srpskog glumca Velimira Bate Živojinovića (1933 - 2016), u Jugoslovenskoj kinoteci će 28. februara biti otvoren "Valterov legat" i dvije prateće izložbe, što je samo jedan od načina podsjećanja na ovu glumačku veličinu.

Otvaranje postavke na dva nivoa u zgradi Kinoteke dugo je čekani omaž jednom od najvećih i najvažnijih srpskih i jugoslovenskih glumaca, umjetniku nevjerovatnog talenta i radne etike, iza kojeg je ostalo više od 350 filmskih i televizijskih uloga, status regionalne filmske ikone i bezvremenog simbola jednog vremena i jedne epohe. Tokom svoje bogate karijere igrao je sa skoro svim domaćim zvijezdama, ali i brojnim stranim poput Ričarda Bartona, Jula Brinera, Sergeja Bondarčuka, Orsona Velsa, Adama Vista. Ukupno 14 njegovih filmova bilo je nominovano za "Oskara" u kategoriji stranih filmova, a sedam je bilo u konkurenciji za "Zlatnu palmu" u Kanu, dok je broj domaćih nagrada i priznanja neprebrojiv.

Životinja

Iako je njegov doprinos kinematografiji nesumnjiv, njega ni status zvijezde ni mnogobrojni festivali nisu mnogo opčinjavali, niti su ga uspjeli odvući sa kolosijeka normalnosti. Lično nesklon mitomaniji glume i sedme umjetnosti, isticao je da gluma nije neki težak zanat. Često je znao da kaže da nema ljepšeg posla od glumačkog. - Ljubiš se s glumicama, družiš s kolegama. A nije potreban ni neki naročiti talenat, ja sam živi dokaz za to - često je govorio velikan filmskog platna iza kojeg je, treba reći, ostao opus sa ponekim lošim filmom, ali ne i lošom ulogom. Tipičan glumac ličnosti, markantne fizičke pojave i snažne energije, svaku je ulogu majstorski prilagođavao svojoj pojavi, jednako vješto igrajući sve uloge od tragedije do komedije.

Živojinović je rođen 5. juna 1933. u Koraćici kod Beograda. Otac Dragoljub bio je činovnik, a majka Tiosava domaćica. On i sestre Stanka i Nada bili su patrijarhalno vaspitani pa je uvijek isticao da je sve što je kod njega dobro ponio iz svoje kuće. Iz Drugog svjetskog rata zapamtio je samo nekoliko nejasnih slika, a zahvaljujući sukobu svoga oca sa četnicima dospio je, kao i čitava porodica, u Beograd. Kao dijete nije ni sanjao da će biti glumac. U filmove se zaljubio kada je otkrio čar dvorana sa velikim platnom. Obožavao je Džona Vejna, Klarka Gejbla, Erola Flina i Garija Kupera, uživao u jurnjavama i pucnjavama kauboja i mafijaša. Kada je u bioskopu "20. oktobar" vidio amatere KUD-a "Branko Krsmanović" na probi, desila se ljubav na prvi pogled. Pozvali su ga da im se pridruži i od tada je gluma bila njegov životni poziv. Završio je srednje glumačke škole u Nišu i Novom Sadu, nakon čega se iz trećeg pokušaja upisao na Pozorišnu akademiju u Beogradu, a po završetku akademije dobio je posao u BDP-u, gdje je stekao nadimak Životinja, dat od režiserke Soje Jovanović, pošto nije odbijao bilo kakvu ulogu niti zadatak na sceni.

Na filmu se prvi put pojavio 1955. godine manjom ulogom u ostvarenju "Pesma sa Kumbare" Radoša Novakovića, da bi sljedećih godina polako učio zanat do prve značajnije filmske uloge, koju je ostvario 1959. godine u filmu "Voz bez voznog reda" Veljka Bulajića, režisera čiji će filmovi, uz opus Žike Mitrovića, obilježiti Batin život i karijeru. Iako tipiziran kao akcioni junak, prije svega zbog partizanskih filmova, tokom karijere glumio je raznovrsne likove sa istom nonšalantnom lakoćom. Bio je i heroj i zlikovac, policajac i kriminalac, porodičan tip i ljubavnik, pobjednik i gubitnik, a vrhunac njegove popularnosti došao je sedamdesetih filmovima sa tematikom Drugog svjetskog rata.

Zvijezda

Nakon proboja sa Bulajićevim ratnim epovima "Kozara" i "Bitka na Neretvi" izdvojio se partizanski vestern Hajrudina Krvavca "Valter brani Sarajevo" iz 1972. godine, koji je postigao veliki uspjeh u Kini, gdje je Živojinović i danas popularan uz broj gledalaca koji se mjerio milijardama. Paralelno je igrao u nekim od bisera sedme umjetnosti "Čovek iz hrastove šume" Miće Popovića (1964), "Tri" Aleksandra Saše Petrovića (1965), "Breza" Ante Babaje (1967)… Impresivna je lista njegovih antologijskih glavnih uloga i podjednako efektnih epizoda. Neki će kao omiljeni film sa Batom navoditi "Most" (Hajrudin Krvavac, 1969) ili "Tren" (Stole Janković, 1978), neki "Doroteja" (Zdravko Velimirović, 1981) ili "Balkan ekspres" (Branko Baletić, 1983)… Nemoguće je navesti cijeli raspon glumačkih kreacija koje je maestralno ostvarivao, ali uzmimo kao primjer samo jednu godinu 1972. tokom koje je bio izvanredno upečatljiv i kao Korovjev u kontroverznom "Majstoru i Margariti" Saše Petrovića i kao Bulidža u TV seriji "“Građani sela Luga", kao Ratko u drami "I Bog stvori kafansku pevačicu" Jovana Živanovića i Šinter u "Tragovima crne devojke" Zdravka Randića, a pri tome je to godina u kojoj je postao Valter.

Kako za velike glumce nema malih uloga, tako nam je i Bata podario nezaboravnu komičnu epizodu "zavodnika" u samo nekoliko minuta filma "“U raljama života" Rajka Grlića (1984), uz besmrtnu repliku: "o tetki, leku i kar... u". Igrao je i u velikom broju lakih komedija (kao što su "Žikina dinastija" Zorana Čalića i "“Hajde da se volimo" Aleksandra Đorđevića), koje su tokom osamdesetih punile bioskope "od Vardara pa do Triglava", ali i menadžera u generacijskoj rok priči "Kako je propao rokenrol". Jednu od najboljih uloga odigrao je u drugom dijelu karijere u filmu "Lepa sela, lepo gore" Srđana Dragojevića, gdje je igrao lik oficira JNA Gvozdena, otvoreno inspirisanog njegovim simboličkim ulogama partizanskih heroja iz doba SFRJ.

Zbog statusa "partizanskog glumca" Živojinović je postao omiljen i kod tadašnje vlasti pa je tako bio blizak prijatelj predsjednika Tita, koji ga je često zvao u goste, gdje mu je Bata krao cigarete i upaljače uz pričanje viceva. Njegov dar, ličnost i šarm prešli su u mit još za vrijeme njegovog života, a bez obzira na status ikone ratnog filma i pošalice da je uništio budućnost njemačkog naroda genocidom nad njihovim trupama iza sebe je ostavio izuzetan niz dramskih uloga. Nema kolege, reditelja ili glumca koji ne ističe vrhunski profesionalizam Živojinovića, a istovremeno njegovu ljudsku veličinu. Nikada nije koristio kaskadere, sam je radio i najteže scene, pomagao savjetima svima te bio majstor dobre atmosfere na setu. U braku sa suprugom Lulom, koji je trajao 56 godina, dobio je dvoje djece, a često je znao reći da je od života dobio više nego što je mogao očekivati i u najluđem snu. "Dobro sam i prošao kako sam počeo: u prvom filmu ubili su me poslije dva kadra", govorio je Bata, tvrdeći duhovito da talenat nije važna stvar za glumca, već emocija i koncentracija.

Danas je kristalno jasno da je bio glumac iskonske emocije, koji je obilježio čitavu epohu srpskog i jugoslovenskog filma, decenijama je dominirao velikim i malim ekranima kao tumač karakternih uloga, kao vrhunski komičar ili nepobjedivi ratni heroj. Ostavio je neizbrisiv trag u srcima miliona gledalaca, a sigurno je da će u njegovim filmovima uživati još mnoge buduće generacije.

Dvornik

Nastupi u najpopularnijem žanru domaćeg filma omogućili su mu ulazak u četvorolist najvećih filmskih zvijezda bivše SFRJ, zajedno s Ljubišom Samardžićem, Milenom Dravić i Borisom Dvornikom. Sa Dvornikom je gajio posebno profesionalno i privatno prijateljstvo koje je bilo simbol bratstva i jedinstva socijalizma, ali i kasnije burnog raspada SFRJ. Dvornik je ušao u HDZ, a Bata u SPS, uz teške riječi i svađe na relaciji sa kolegom iz Splita. Ipak, kasnije su međusobno prevazišli razlike i pomirili se putem video-linka pred samu Dvornikovu smrt.

Piše: Branislav Predojević