Dosije UNS-a o ubijenim i nestalim novinarima: Miloš Vulović, novinar Radio Ilidže poginuo je 30. januara 1993. u sarajevskom naselju Azići od gelera granate.
Sudbina je htjela da novinar Radio Ilidže iz Sarajeva Miloš Vulović pogine u jakni koju mu je veče prije dao rođeni brat da mu ne bude hladno dok izvještava o akciji koju je predvodio baš taj njegov brat. Bilo je to 30. januara 1993. u sarajevskom naselju Azići, vodila se borba srpskih i muslimanskih snaga za svaku kuću, pa i ulaz.
Školovanom fotografu koji je vremenom postao novinar, koban je bio geler granate ispaljene sa Sokolja. Presjekao mu je trbušnu aortu. Spasa nije bilo. Imao je 40 ljeta. Na mjestu je ostao mrtav i Živko Filipović, fotoreporter „Srpskog slova“ iz Ilidže i dopisnik TV Novi Sad, a teško je ranjen Vladimir Vukašinović, novinar TV Novi Sad (preminuo prije 10 godina).
Mlađeg Miloševog brata sada nalazimo na sat vožnje od Beograda. Ljubazno nas prima u svoj dom, ali ne želi ime da mu pominjemo. Ostaće u ovoj pripovijesti najmlađi od trojice Vulovića, koje izrodiše Petar i Gospava iz Gacka - brat.
Ceduljuca od majke
- To jutro kad Miloš gine dobijam ceduljicu. Stiže mi zet od rodice, bio u Gacku, donosi ceduljicu od majke za Miloša. Prije rata smo napravili kuću u Gacku, roditelji otišli u penziju pa su tamo. Stavljam je u džep. Negdje je i sad imam. Nisam mu je uspio dati, jer sam iz drugog pravca ušao. Majka mu napisala: "Miloše sine, otiđi u stan, ponesi stvari iz ormara..." Znala je da ako mene pošalje za stvari iz stana, da ja to neću ni uraditi. I napravila spisak Milošu šta da uzme i da zetu da im ponese - priča brat.
- Miloš je rođen 24. decembra 1952, ali je upisan u knjige 2. januara 1953, što mu je i zvanični datum rođenja. Bio je srednji od nas trojice. Iz rodnog Gacka selimo se u Sarajevo '55, najprije u naselje Blažuj, pa na Ilidžu '64. Završio je osnovnu školu u Blažuju, a srednju za fotografa u Sarajevu. Zaposlio se u Famosu (Fabrika motora Sarajevo) kao fotoreporter. Tu se usavršavao i malo pomalo postao i novinar - priča brat za UNS.
Kratko je igrao košarku, valjda ponesen najstarijim od trojice Vulovića, koji je nosio dres Željezničara. Ali volio je lov i često išao s ocem po lovištima.
- Dobar čovjek, krupan, 2,02 m visok. Za razliku od nas dvojice, dobrica koja se rijetko rađa. O njegovoj dobroti ne mogu da pričam, ne bih je znao opisati. Takva poštenjačina. Sjećam se, najstariji brat otišao da služi vojsku i ne javlja se. Dođem kući, Gospava nervozna, boli je glava: "Ne javlja se", a ja znam kakav je, neće da piše. I jedan dan velim Milošu: "Napiši neko pismo, stavi neki pečat". A on: "A joj, kako ću ja to". I ja na poslu napišem, u kovertu, pečat i kod majke: "Evo, došlo pismo". Ne dam joj ga u ruke, poznaće rukopis, nego čitam: "Dobro sam, zdravo sam, uskoro se vidimo."Prestade je i glava boljeti, smiri se: "E, blago majci." Zaplaka se brat.
Oženio se Miloš '81, a sljedeće godine dobio je ćerku, jedinicu. Život je išao ustaljenim tokom do nesrećne '92, kad rat stiže i u BiH.
- Najprije smo bili samoorganizovani građani koji su se borila za goli život. Čuvaš prag i glavu. Pošto nismo imali oficira, pobjegli za Srbiju, bilo je: "Aj, organizuj to mlado". Miloš je već bio određen za radnu obavezu u Radio Ilidži, iako je bio pripadnik vojske.
Možda će djeca reći: Ovdje je poginuo moj otac
Vulović se živo sjeća i razgovora s bratom Milošem koji je vodio na 50-ak metara od mjesta na kom je poginuo.
- Bili smo negdje, da l' u Vogošći, nisam siguran i vraćamo se, tu baš kaže: "Vidiš, ovdje će nečija djeca vikati: "Ovdje su se naši borili". A možda će naša: "Ovdje je moj otac poginuo"- priča i dodaje:
- Nisam vidio da će da pogine. A za druge mi se to dešavalo, u četiri-pet slučajeva. Kad polazim u akciju, postrojim vojsku, gledaš i ostane ti pogled na vojniku. Znaš, osjećaš, da će da pogine.
Miloš Vulović bio je u Prvoj ilidžanskoj pješadijskoj brigadi koja je pripadala Sarajevsko-romanijskom korpusu Vojske Republike Srpske, pokazuju podaci koje smo dobili u Boračkoj organizaciji "Ilidžanski borac" iz Istočne Ilidže. Zona odgovornosti ove brigade bili su zapadni dijelovi Srpske opštine Ilidža.
- Početkom rata najstariji brat je otišao s vojskom u Miliće, tamo u Lukavicu, a nas dvojica smo ostali na Ilidži. Neđeljko Neđo Prstojević, predsjednik Srpske opštine Ilidža i drugi kreću da se formira Radio Ilidža. Uspjeli smo da nabavimo nekih dijelova, nešto su dobili od Vojske Jugoslavije. Tu je bio i Duško Oljača, preminuo je nedavno, novinar RTV Sarajevo. Dobar novinar. Napravimo radio u jednoj vikendici u selu Osijek na Ilidži. Montiramo antene, sve i profunkcioniše. Miloš je tu radio od starta - veli brat.
Mladen Kapor bio je ton-majstor na TV Sarajevo do rata. A onda ga je pozvao, zajedno sa Duškom Oljačom, pomenuti Prstojević.
- Nisam ga ni znao. Kad smo otišli kod njega, a bio je to 5. jun '92, on će kao da smo mala djeca: "Vas dvojica imate zadatak da napravite radio". Kažem: "Gospodine predsjedniče, znate li šta znači napraviti radio?" Pogleda me mrko: "Da znam ne bih tebe tražio" - priča za UNS Kapor.
- Našli su neku vikendicu u Osijeku, a nas natjerali da tražimo opremu. Da su tražili cementa i pušku, našao bih, ali za radio-stanicu?! Radili smo navrat-nanos. Odem 1. avgusta kući, kad zove Duško: "Dolazi, sutra krećemo s programom!". Velim: "Duško, bolan kako ćemo? Kukavci sinji, nemamo ništa", a on: Onaj naredio: "Sutra krenite, pa ga prekosutra zatvorite". A mi nemamo ni staklo između režije i programa. Kaže Duško: "Ići ćemo po vikendicama i skidati". Tako i bi, obiđemo vikendice, skinemo stakla i namjestimo. "Puštaću ja", rekoh, "malo muzike, ti reci koju riječ.". I krenusmo - veli Kapor.
- Ovdje srpski Radio Ilidža - rekao je u etar Duško Oljača na Ilindan tog 2. avgusta '92, kada su mnogi došli u vikendicu u Osijeku.
Uspomene sa Radija Ilidže (foto: privatna arhiva)
Sudbina Radio Ilidže
Radio Ilidža je, kako je pisao portal Is-radio, imao oko 20 radnika, a nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kad stanovništvo Ilidže mora da napušta ognjišta, preseljavaju ga u Lukavicu, gdje se spaja sa Radio Grbavicom, takođe izbjeglim radijom. Nastaje Radio Srpsko Sarajevo, koji se oglasio 1. maja 1997. Program je emitovan sa dva predajnika - Radio Grbavice, ali i Radio Ilidže koji je premješten na Trebević, čime se povećao opseg čujnosti i broj slušalaca.
Radio Srpsko Sarajevo više ne postoji, ali u prostorijama su i danas fotografije onih koji, kao piše, ugradiše svoje živote u temelje ove kuće, a koje nam šalje Goran Šehovac, predsjednik Boračke organizacije "Ilidžanski borac" i član Predsjedništva Boračke organizacije Republike Srpske, koji se i sam borio u akciji u Azićima tog 30. januara '93.
- Pravac napada nam je bio odvojen pedesetak metara, i sam sam bio ranjen u toj akciji. Miloš i Žika su poginuli na potezu prema tzv. čarapari, kad iz Azića ideš prema fabrici čarapa - reče za UNS Šehovac.
- Od malena sam znao svu trojicu braće Vulovića. Miloš je došao na radio iz Famosa. Donio taj dan i flašu viskija. Dok se emisije završila nigdje viskija, sve popili. Dao mi je Miloš zidni sat za studio, onaj olimpijski, još je kod mene u stanu - priča Kapor.
Brat veli da je gledao da Miloš bude na neki način sklonjen u stranu.
- Vazda sam ga ružio: "Nemoj dolaziti", ali on je stalno išao za mnom po Sarajevu, našem dijelu. Mislio sam ako se gine, da bar jedan od nas ostane živ. Brzo su se uhodali, postali dobra radio-stanica, koja je pokrivala i Vogošću, Ilijaš, Hadžiće, sav taj zapadni dio Sarajeva. A Miloš je sve moguće činio kako bi doprinio tome.
Brat s kojim razgovaramo imao je običaj da ne kazuje kad tačno i gdje udara u akciju.
- Ilidža je bila probojna sa svih strana, nije se moglo ulicom šetati. I malo-pomalo čistili smo okolo da možemo živjeti. Akciju za Otes (prigradsko naselje u Sarajevu), izvedenu početkom decembra '92, spremao sam tri mjeseca - kako je, kuda najbolje proći... I ušao sam u Otes glavnom ulicom, gdje niko ne bi očekivao. Idem prvi, iza tenkisti. U neko doba okrenem se tenkisti: "Jesi li spreman, ako padnem, da me pregaziš i nastaviš dalje?" Stade, proguta knedlu: "Jesam". Okrećem se i vidim dvojica najboljih prijatelja Miša Šarenca i mog Miloša, plaču. Vičem: "Bježi, šta ste se rasplakali". I ulazim - sjeća se.
Smrt je bila svakodnevica.
- Tad mi gine Mišo Šarenac. Popeo se na prugu da posmatra, jer smo organizovali oklopni voz i iz njega pucali. A odozgo su nas gađali granatom. Miša pogađa gelar, gine. A Miloš pored njega nije ni ogreban. To je bilo 4. decembra '92, čini mi se. Uzeli smo Otes tog dana. Kad se Mišu davalo 40 dana, Miloš je poginuo - priča brat.
Brat i danas pamti svaki detalj stradanja, kao da je juče bilo.
- Dolazimo do 29. januara '93. Stiže i Vukašinović, ganjao me da snimim emisiju, a ja na televiziju ne idem, jedva su me jednom natjerali da gostujem na Radio Ilidži. I Milojka je s njima bila, novinarka, ne znam joj prezime. Odlučujem, krećem ujutru. U dva sata uvlačim vojsku i čekam svanuće. Privuko sam je na malo do kuća u kojima su bili muslimani. Uveče, vojska sva u bajti, odmara. Živio sam iznad komande, te i ja odmaram, razmišljam o svemu i svačemu. Neko na vrata. Čudim se ko naslobodno ulazi. Kad Miloš, Vukašinović i Žika. Nose flašu rakije i pečenicu. A ja u ratu nisam pio i nikome nisam dao da pije. Zezam se s njima: "Šta je to?", a oni: "Aj nam reci kad i gdje krećeš". "Ma daj, pustite me ljudi". Sjedimo: "I ajde, ajde, ajde, daj da snimimo, daj da ovo, daj ono... "I dan-danas nije mi jasno što sam rekao. Uglavnom, da ih se kultarišem kažem: "Ujutru, u pola tri, budite ovdje, pred komadom". I odoše.
U vrijeme koje im je naznačio, sva trojica su bila tu.
- Na Milošu neka jakna, učinilo mi se da mu je hladno, vičem mu: "Idu gore, nađi onu moju debelu jaknu, pa obuci". Zima, januar. Ode i obuče je. Interventna jedinica uvijek je bila pozadi, u slučaju da negdje zaglibimo, da uskoči. Okrećem se, Ćenta je bio njen komandir: "Vidi Ćenta, evo ti ih i ne daj im da se odvajaju od tebe. U kući gdje smo se dogovorili, čekajte naredbe. Ne daj bože da mu se šta desi - zgrabi, drži, nema puštanja. Ti si mi odgovoran". Nije znao da kaže „r“, pa će ovako: "Javane, nemoj majke ti, to mi činiti“.
Uglavnom, veli, njih trojica su došla dolje, na rezervni položaj.
- A mi smo krenuli. Borba. Azići. U neko doba smo osvojili, ušli u klin, desno i lijevo kuće. Njih trojica ostali. Izašao sam, bili smo u jednoj kući. Sa Sokolja nas ko na dlanu vide. Ovi do mene, s desne strane zapeli, ne mogu jako da udaraju iz kuće. Zovnem preko motorole tenkistu Kovača, bio je blizu njih trojice: "Izađi! Kad izađeš, pravo, vidjećeš kuću sa dva bora". Moji viču: "Pa možda i u onoj, i u ovoj kući imaju borovi!". Zezam se crveni krov, a na svakoj je crveni. Neko reče: "Još samo reci da crveni krov gađa" – i sad se nasmija dok priča, pa nastavi:
- Dok sam objašnjavao tenkista kaže: "Shvatio sam, vidim koja je kuća, iz nje bije vatra prema nama". A njih trojica istrčala iz kuće, Vukašinović da snimi kako tenk dejstvuje. Tu je mala ograda, stoji na niskom zidu, coklu, visokom svega desetak centimetara. Miloš je bio uz jednu pušnicu od betonskih blokova. I dok je tenk izašao, drž gore-dole, ovi sa Sokolja su gađali granatom "šezdesetkom". I kako je pala, granata je udarila u to cokle i raspršila se. Žika pogine na licu mjesta, Vukašinovića podere, a Milošu je otkinut prst na desnoj ruci, imao je prostrjelnu ranu na lijevoj nadlaktici i ranu kroz stomak. Geler mu je probio trbušnu aortu. Taj jedan geler bio je smrtonosan. Išao sam poslije na lice mjesta, sve je ocrtano gelerima na zidu pušnice, osim dijela gde je on stajao, ostale su njegove konture.
Vukašinovića su zbrinuli u bolnici "Žice" u Blažuju, pa prebacili na VMA u Beograd.
- Tri mjeseca je ležao go, sav je iscjepan, ali je preživio. Išao sam u Beograd da ga posietim.
Ali, nije odmah znao da mu je brat nastradao.
- Vidim - dolje panika. Od mjesta na kom sam bio do kuće gdje se to desilo je čistina 20-30, možda i 50 metara. Dolazi transporter, spada mu gusjenica. Odjednom niko neće da mi se javi. Zovem Radivoja Jovića (sad već pokojnog), neće da se javi. Nadam se da je Miloš u najgorem slučaju ranjen. Hirurg dr Miodrag Lazić imao je moju motorolu vazda: "Lazo, gdje si", kaže: "U bolnici, čekam". Velim: "Budi spreman", mislio sam da ako njemu dođe živ u ruke, ostaće živ. To je takav doktor bio da je zaslužio da Republika Srpska svoje Sarajevo ne zove Sarajevo, nego Lazićevo. I više od toga. Lazić je svašta doživio sa mnom, i metak kroz auto, i puzenja iz auta, negdje je napisao i da mu je najteže bilo kad mu je poginuo brat najboljeg prijatelja, misleći na mene - priča najmlađi Vulović.
Miloš Vulović sa dr Lazićem (foto: privatna arhiva)
Pokazuje fotografiju sa jednog rođendana, u pauzi borbi... Dr Lazić pjeva, a Miloš sjedi pored.
- U jednom momentu vidim Ćentu, ko gazela, preskače ograde. I već znam da je Miloš. Samo sam nazvao na motorolu i rekao: "Nemojte izazivati veću tragediju. To je što je. Polako. Smirite". Idem prema njima. Poslije mi kažu, toga se ne sjećam, da sam išao maltene polako, po čistini i da je 10-15 granata palo oko mene. I nijedna me nije ni ogrebala. Ali, mokro, otopio se snijeg, pa upadale "šezdesetke" i nisu eksplodirale - priča brat.
Kad je došao do mjesta pogibije, Miloša nigdje nije vidio.
- Svi bježe od mene. Ne javlja mi se Obrad Popadić (poginuo kasnije), načelnik štaba, nema mi ni zamjenika Mršića, nestao mi na vezi. I vičem: "Pogledaj, za isti dan dva čovjeka mi nestaše, najdraža". A Mršić i ja od djetinjstva zajedno, u izviđačima. On meni bio načelnik izviđača, a ja u vojsci njemu komandant. Ko me je vozio, ne sjećam se više. Dovoze me do bolnice "Žice". Tamo dr Laza, na hodniku konstatuje Miloševu smrt.
Dnevnik dr Lazića: Troje djece osta bez očeva
Nišlija dr Miodrag Lazić (1955-2020), čuveni dr Laza, bio je hirurg dobrovoljac još od 1991, kada je otišao u Krajinu, da bi se sljedeće godine obreo na Palama, pa u septembru iste te '92. i u tek stvorenoj bolnici "Žice" na Ilidži. Redovno je vodio dnevnik, objavljen kao knjiga "Dnevnik ratnog hirurga" u kom je zabilježen i 30. januar '93.
"Azići, dio ilidžanske opštine koji su držali muslimani. U žestokom kontranapadu oslobađamo ga. Jedan borac je mrtav, više ranjenih. Jedna teška operacija grudnog koša. Beribaka Miro, 1964. godište, sa Ilidže; grudni koš razvaljen rasprskavajućim metkom, pluća iskidana, više van grudnog koša. Spašavam ga. Operacija traje dva sata, izuzetno teška, ali živ je. Da je stigao petnaest minuta kasnije, bio bi mrtav.
Ali, poginula su dva moja dobra druga, a jedan je teško ranjen. Novinari. Najhrabriji. Išli su zajedno sa našim borcima i snimali bitku. Ludo hrabri. Ovde biti, to je već hrabrost. Ići u bitku, u prve redove, sa kamerom i rečima, da direktno pišu istoriju, to je ludo hrabro. Poginuli su od granate. Moji dragi drugovi, novinar Radio Ilidže Miloš Vulović, i snimatelj, saradnik TV Novi Sad, Žika. Svi smo ga tako zvali. Neka im je slava. Svi tugujemo za njima. Troje male dece ostalo je bez očeva.
Moj drug, novinar TV Novi Sad, Vlado Vukašinović teško je ranjen. Odmah sam ga operisao. Život mu nije u opasnosti. Prebacujem ga na Pale, a odatle helikopterom na Vojnomedicinsku akademiju".
I Mladen Kapor se sjeća dana pogibije.
- Dođe jednog dana Vukašinović, kolega iz Novog Sada, a Miloš i Žika krenu na Otes (naselje tik uz Aziće, prim. nov.) s njim. Branili smo im Duško i ja: "Nemojte, bolan. Pustite, žestoke se borbe vode." Ali pošli da Vukašinoviću pokažu. Kad su mi oko 10 ujutru javili da su nastradali, nisam mogao doći sebi. Pošalješ ih na teren da urade prilog i ne vrate se. Pošto smo Duško i ja bili najodgovorniji u radiju, osjećali smo se vrlo ružno - veli Kapor.
Smrt je konstatovana, ništa se više nije moglo uraditi. Sad je trebalo javiti bratu, roditeljima.
- Sa najstarijim bratom ne mogu stupiti u kontakt, poslije su ga nekako našli preko generalštaba. Nazovem odmah, odavno već pokojnog, Ristu Đogu: "Nemojte da javljate u vijestima". Naložim da prvo jave u Gatačku brigadu, u Hercegovački korpus, te da ode neko da kaže roditeljima. Dogovorili smo se da im do tri popodne jave, pa da u vijestima u tri objave da je poginuo novinar. Međutim, otac i majka do tri ništa nisu znali. Čuli su na radiju. A neko od mještana je čuo ranije i došao da im javi baš kad su i sami slušali na radiju.
Sahrana treba da bude u Gacku, do koga se ne može lako doći.
- Dolazi popodne Ratko Mladić: "Mali, šta hoćeš?". Velim: "Neću ništa. Sahraniću ga u Gacku". Sa njim bio pilot helikoptera Mršić, koji kaže: "Mogu se helikopterom provući negdje oko Jabuke, to je između Goražda i Foče", pošto treba 24 sata putovati do Gacka. I šta, kako? Opasnost je kuda izaći iz Sarajeva. Iznad Vogošće je Poljina, tu muslimani gađaju put. Malim kolima i nekako proći, mada je svaki dan tu poneko ranjavan, ali kamionom. Međutim, kad te goni moraš ići i gotovo. I ujutru kreće kamion "sto desetka". Ne idemo zajedno nas dvojica braće, opet razmišljaš o svemu, još i dvojica nas živih da ne stradamo. Ne sjećam se ko je prvi prošao, uglavnom smo prošli obojica.
Ilidža, Vogošća, Mokro, Sokolac, Han Pijesak, Milići, Vlasenica, Šekovići, dolaze do Zvornika.
- Tu je bila prva neprijatnost. Iako je najavljeno da će proći sanduk u "sto desetki", pope se carinik, malo je falilo da ga ubijem, hoće da ga otvara. A još nemamo ni pravog sanduka. Stolarska radionica sanduk skovala od dasaka. I hoće da ga otvori: "Možda švercuješ oružje". Ipak nije, slučajno se tu našao i načelnik policije, pa sredimo. Snijeg zavali, led, minus 300 čini ti se. Okrenuli smo na Užice, pa Bajina Bašta, Zlatibor, Podgorica, Nikšić, Bileća i u Gacko smo stigli sutradan ujutru, oko devet sati. Taj dan, dan sahrane, sunce grije, pod šatrom sofra. Sahranjen je u selu Medanići, u porodičnoj grobnici. Kasnije smo ga premjestili tu pored i napravili spomenik po majčinoj želji. Tamo nam je i otac sahranjen. Majka je još živa, odavno prešla devedesetu, ovdje je kod mene - kazuje brat.
Odren zasluga za narod, posthumno dodeljen (foto: privatna arhiva)
Medalju zasluga za narod dobio je posthumno, 25 godina poslije smrti. Potpisao ju je predsjednik Republike Srpske, te 2018. Milorad Dodik.
Trideset jednu godinu kasnije ime Miloša Vulovića je na svega nekoliko spiskova ubijenih novinara sa šturim podacima. U Dosijeu UNS-a o novinarima i medijskim radnicima srpskih medija ubijenim i otetim od 1991. navedeno je gdje je i kada poginuo zajedno sa Živkom Filipovićem, kao i kada su rođeni, dok ga OEBS stavlja na listu ubijenih novinara, navodeći da je ubistvo neriješeno. Komitet za zaštitu novinara navodi, što je prenijto i na stranici UNHCR, da su "Miloš Vulović, novinar srpskog radija i Živko Filipović, fotoreporter 'Srpskog Slova' ubijeni tokom sukoba između snaga bosanske vlade i pobunjenih bosanskih Srba na Ilidži, sarajevskom predgrađu koje kontrolišu pobunjeni bosanski Srbi". I to je sve. Do sada.
Piše: Jelena S. Spasić