Milica Borovčanin, mlada pjesnikinja iz Sokoca, student srpskog jezika i književnosti u Novom Sadu, za portal Katera otkrila je „tajnu vezu“ sa poezijom sa kojom je vezana još od malih nogu.

Njeno ime i prezime već je zvučno u svijetu lijepe riječi, a njen raskošni talenat vrlo prepoznatljiv.

Kada čovjek prepozna sebe to ga nagna da nadalje istražuje, počela je razgovor za naš portal.

- Rekla bih da je ono pravo, iskonsko nadahnuće koje se jednom nastani u čovjeku i onda zajedno sa njim postoji, došlo iz prirode. Kad čovjek prepozna sebe kao djelić u mozaiku Božje tvorevine, to ga valjda nagna da tvorevinu nadalje istražuje – kaže mlada pjesnikinja. 

Govoreći o svojim pjesmama, naša sagovornica je navela da ima najdražu pjesmu, ali da "pjesme igraju kolo, a kolo je okruglo i nema ni početka ni kraja".

- Recimo da mi je trenutno najdraža "Reljef" jer posmatra čovjeka ugrađenog u tjelesni oblik vremena. Sve ono što geološki procesi izobražavaju na površini Zemlje, i što je istorija ispisala u reljefu stećaka, život upisuje u dlanove čovjeka, u kožu, ispod kože, u krv – pojasnila je ona.

Na pitanje da li njeno penkalo bilježi samo pjesme, Milica je rekla da je napisala  ponešto i u prozi.

- Mada, primarni oblik u kom moja misao nastoji da postoji je poezija – rekla je ona.

Svoje prve stihove napisala je sa sedam godina, vjerovatno i ne sluteći da će njene pjesme, desetak godine kasnije, opijati. Iako odrasla na pisanoj tradiciji Njegoša, Dučića, Šantića, poetski dodir Vitomira Nikolića, Mike Antića, Ljubomira Simovića nesvjesno će se zadržati u njenoj podsvijesti.

I tako će nastati neke od njenih najljepštih pjesama. I upravo za jednu takvu nedano je i nagrađena na 39. Međunarodnom festivalu poezije u Jagodini.

Milica je rekla da joj je pjesma pod naslovom "Krug", za koju je osvojila nagradu "Srpsko pero", veoma draga jer govori o trajanju i neprekidnom hodu bez početka i završetka.

- Ova nagrada dodjeljuje se za najbolju pjesmu mladog pjesnika do 35 godina starosti. Zaista nisam sigurna da li sam kadra da stanem ni u ćošak pozornice današnjeg mladog srpskog pjesništva, a kamoli da stojim u njenom centru, makar to bilo i nakratko. Vrijeme će pokazati da li sam bila vrijedna vijenca koji je spušten na tjeme moje poezije – istakla je Milica.

Za kraj razgovora navela je da namjerava da živi sa poezijom, kulturom, tradicijom, jezikom i, naravno, Gospodom u srcu.

- Nadam se da će mi On dozvoliti da bar nešto dam ovoj zemlji koja me je rodila, Romaniji koja me je odgojila i jeziku koji me je zadojio prvim mlijekom i na njegovim grudima živim i pišem i danas.

Osjećam duhovnu odgovornost da, kao što nas Jevanđelje uči, ono što mi je Duhom dato – umnožim - zaključila je ona.