Vjerujem da će lideri svih političkih stranaka u Republici Srpskoj pokazati zreo i odgovoran pristup. Stoga bih se suzdržao od bilo kakvih komentara na pitanja „šta ako“ ili od razgovora o sankcijama.

To u intervjuu za portal Srpskainfo kaže visoki predstavnik u BiH Valentin Incko, u odgovoru na pitanje koji potez će povući ako Narodna skupština, u roku koji joj je dao, ne povuče povelje Momčilu Krajišniku, Biljani Plavšić i Radovanu Karadžiću, te da li su tačne spekulacije da će nekoga da smijeni.

Incko kaže da je odredio kraj aprila kao krajnji rok imajući u vidu zasijedanje Savjeta bezbjednosti UN, koje će se održati početkom maja, a na kojem će Savjetu bezbjednosti prezentovati svoj izvještaj o situaciji u BiH.

– Još uvijek ima dovoljno vremena da politička elita RS učini ispravnu stvar i da ukloni teret koji su stavili na pleća građana RS donošenjem odluke da, u njihovo ime, odlikuju osuđene ratne zločince. Narodna skupština RS, kao institucija koja je poslala zvaničan poziv na ovu svečanost i koja je dodijelila ova odlikovanja, sada ima priliku da cijelom svijetu pokaže kakvu RS želi u budućnosti: moderan entitet koji poštuje univerzalne ljudske vrijednosti ili entitet koji želi da bude prepoznat kao mjesto koje slavi ratne zločince. Po mom mišljenju, izbor je tu lak i jednostavan, ako razmislite što želite da ostavite iza sebe generacijama koje dolaze – kaže Incko.

U pismu Narodnoj skupštini RS, između ostalog, navodite da bi se povlačenjem povelja „uklonila kolektivna odgovornost sa srpskog naroda“. Kako jedan narod može da bude kolektivno odgovoran za poteze političara? Da li ste svjesni težine ovih riječi?

Narodna skupština RS je najviše zakonodavno tijelo ovog entiteta. Ljude koji sačinjavaju to tijelo, poslanike i rukovodstvo, izabrao je narod i oni predstavljaju narod. Ono što oni rade u Narodnoj skupštini Republike Srpske, rade u ime naroda. Odlikovanjem osuđenih ratnih zločinaca stvara se utisak kolektivne odgovornosti birača, ne za počinjene ratne zločine, nego za veličanje ratnih zločinaca. Još jednom kažem, radi se samo o veličanju ratnih zločinaca u ime naroda. Želim ovu razliku jasno istaći svim onim koji komentarišu ovu temu.

I još jednom ću ponoviti: ne postoji kolektivna odgovornost za počinjene ratne zločine. Haški tribunal nikada nije sudio čitavim narodima nego je sudio pojedincima. Skupštinska odlikovanja ne mogu promijeniti pravne činjenice koje je utvrdio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Srpski narod je hrabar i častan narod i siguran sam da će naći pravo rješenje.

Zbog ove, ali i nekih ranijih situacija, u Republici Srpskoj je percepcija takva da je visoki predstavnik protiv RS i srpskog naroda. Kako gledate na takve stavove, da li smatrate da je trebalo da uradite nešto da bi se takva slika promijenila?

Kao što sam već rekao, srpski narod je hrabar i častan narod. Radio sam u Beogradu, u bivšoj Jugoslaviji, od 1982. do 1986. godine. Kao mladi ataše za kulturna pitanja u Austrijskoj ambasadi upoznao sam neke zaista izuzetne ljude, Srbe, poput arhitekte Branka Pešića, koji je poslije arhitekata Bogdana Nestorovića i Aleksandra Deroka gradio i završio velelepnu crkvu Svetog Save u Beogradu.

Miodrag Đukić, još jedan izvanredan srpski rodoljub, a kasnije ministar kulture, i Branko Pešić su me pozvali da dam svoj doprinos crkvi. Odlučio sam da uradim nešto drugo i uz dogovor s njima dao sam doprinos zgradi u kojoj će se školovati mladi Srbi. U skladu s tom odlukom, 1986. godine dao sam donaciju za novi Srpski pravoslavni fakultet. Za ovaj gest patrijarh German mi je lično predao diplomu „Ktitora“. Moram reći, od mnogih priznanja koje sam dobio u životu ovo mi je veoma posebno i drago. Ovo je samo jedan primjer i ne želim pričati o stvarima koje sam nastavio raditi sada već više od 35 godina. Neukusno je hvaliti samog sebe.

No, da se ​​vratimo na vaše pitanje. Nevjerovatno je koliko žara ulažu neki politički lideri kada se radi o nastojanjima da se ocrne visoki predstavnici i drugi međunarodni zvaničnici, a koliko su mirni i nezainteresovani kada se govori o niskim prosječnim platama i penzijama ili činjenici da najbolji i najsjajniji građani napuštaju zemlju jer su previše umorni od podjela, retorike koja u sjećanje vraća mračne slike rata, nezaposlenosti, nepravde i tako dalje. To je rezultat njihovih djela, a ne posljedica djelovanja visokog predstavnika, koji je u BiH da bi nadgledao implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma. I još jednom kažem: nema loših naroda.

Da li ostajete visoki predstavnik u BiH, odnosno da li je tačno da je došlo do komplikacija pri izboru Kristijana Šmita za vašeg nasljednika? Kakva je u tome bila uloga zaključaka koje je usvojila Narodna skupština RS?

Narodna skupština Republike Srpske ne igra nikakvu ulogu u procesu imenovanja visokog predstavnika. Što se tiče imenovanja mog nasljednika, savjetovao bih vam da razgovarate s predstavnicima zemalja članica Savjeta za implementaciju mira. Ili sa Njemačkom. Oni odlučuju o tome. Neprimjereno bi bilo da ja o tome raspravljam. Naravno, ostajem visoki predstavnik sve dok se ne donese odluka o mom nasljedniku i sve do njegovog dolaska.

Zašto je problem da se obratite poslanicima Narodne skupštine i da diskutujete o otvorenim pitanjima, kojih očigledno ima mnogo?

Nisu me pozvali da se obratim poslanicima Narodne skupštine RS i razgovaram o otvorenim pitanjima. Iz medija sam saznao da žele da podnesem izvještaj o svom radu, ali nisu poslali pozivno pismo. Ali da pojasnim: nemam problema sa obraćanjem NSRS. Međutim, nemam obavezu da podnosim izvještaje NSRS. Izvještavam Savjet bezbjednosti UN o napretku postignutom u implementaciji Mirovnog sporazuma i moji izvještaji su dostupni svima putem UN-ovog sistema i na veb stranici moje kancelarije. Međutim, moram naglasiti da napredak postignut u implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma zavisi od rada domaćih institucija, a ne od rada visokog predstavnika. Imajući to na umu, tražiti od visokog predstavnika da izvještava o svom radu nije u skladu s Mirovnim sporazumom i izgleda kao da mu je cilj prebacivanje krivice za činjenicu da oni ne rade. Ukratko, ja izvještavam o situaciji u zemlji, a ne o svom radu.

Kako komentarišete stav Rusije da OHR treba da bude zatvoren i da se odgovornost za stanje u BiH prepusti domaćim političarima?

Stav Ruske Federacije dobro je poznat i nema se šta komentarisati. Ako tražite moje mišljenje, uslovi postavljeni za zatvaranje OHR nisu ispunjeni i dok god je to slučaj vjerujem da OHR treba da ostane u zemlji. Njemačka je 45 godina imala ograničeni suverenitet, zbog prisustva savezničkih snaga, SAD, Velike Britanije, Francuske i Sovjetskog Saveza, ali uprkos toj činjenici Nijemci su bili suosnivači EU. U drugoj državi članici EU, Kipru, trupe Ujedinjenih nacija, UNFICYP, prisutne su oko 56 godina. U mojoj zemlji Austriji imali smo ograničeni suverenitet deset godina i zahvalan sam savezničkim snagama, jer strano prisustvo može biti korisno. Ne može se sve porediti, ali čitaocima nudi drugačiju perspektivu o trajanju OHR.

Šef Delegacije Evropke unije, ambasador Satler, takođe je izjavio da je potrebno smanjivati ulogu OHR u BiH, jer je ona nespojiva s evropskom perspektivom BiH. Ako govorimo o predstavnicima međunarodne zajednice, ko se u BiH trenutno više pita – Vi ili ambasador EU?

Kao jedna od nekoliko članica Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira, EU, naravno, ima pravo na svoje mišljenje. Ja imam svoje, i već sam odgovorio na vaše pitanje. Njemačka je imala ograničeni suverenitet 45 godina, ali je bila suosnivač EU. Dakle, članstvo i strano prisustvo nisu nespojivi. Ali budimo realni. Bosna i Hercegovina nije čak ni zemlja kandidat, a kamoli država članica. Istodobno se u principu slažemo da BiH mora izaći iz međunarodnog nadzora. Ali to se ne može učiniti preko noći. Taj proces podrazumijeva sazrijevanje. Uzmimo za primer krizu izazvanu koronom. Da li je Savjet ministara odradio svoj posao? Da li se život građana popravio? Zašto toliko ljudi odlazi iz Bosne i Hercegovine, prije svega mladih?

Činjenica je da je program 5 + 2 uspostavljen prije 13 godina, kao putokaz vlastima BiH da dostignu tu tačku, a one nisu učinile puno da ispune ono što je neophodno. Štaviše, u nekim pogledima čak vidimo i pokušaje povratka na staro. Program 5 + 2, poput važnosti poštivanja vladavine prava, u potpunosti je kompatibilan s prioritetima EU, a ispunjenje tog programa približilo bi zemlju statusu kandidata. To je naš zajednički cilj. Na zemlji i njenim liderima je da taj cilj postignu što je prije moguće.

To nije takmičenje između OHR i EU, OEBS, UN ili Savjeta Evrope o tome ko ima više da kaže. Za mene, kao gorljivog Evropljanina, jasno je da Bosna i Hercegovina geografski i civilizacijski pripada Evropi i, na kraju, Evropskoj uniji. Uostalom, to je cilj koji je BiH sama sebi postavila. Svi radimo na istom cilju. Samo bih volio da to ide brže. Ljudi ne mogu čekati zauvijek! Perspektiva EU ne smije biti predaleko! Međutim, jedna stvar je jasna, dejtonski mandat dat je samo visokom predstavniku.

U BiH ste više od deset godina. Kakvo je vaše mišljenje o ključnim političkim liderima – Bakiru Izetbegoviću, Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću? 

– Budući da se bliži pravoslavni Vaskrs, odgovoriću na ovo pitanje citatom iz Biblije, riječima Svetog Mateje: „Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati“ – rekao je Incko.