Oni su pravoslavci, pišu ćirilicu, govore srpski i slave krsnu slavu, iako su autohtoni stanovnici Slovenije, starosjedioci u deželi. Srbi iz Bele Krajine potomci su uskoka, koji su u današnju Sloveniju doselili prije skoro 500 godina, da svoju novu domovinu brane od najezde Turaka.

Od tada su prošli mnogi krvavi ratovi, stvarale su se i rasturale države i carstva, a Srbi u Beloj Krajini su ostali svoji na svome. I nikad nisu dozvolili da se među komšijama zametne kavga.

– Vijekovima mi ovdje živimo zajedno, u miru i saglasju sa Slovencima i sa komšijama Hrvatima, ali ne zaboravljamo ko smo i šta smo – kaže Simo Selaković (80), predsjednik Srpske pravoslavne crkvene opštine Marindol, opština Črnomelj, Republika Slovenija.

Foto: Siniša Pašalić/Ringier

Nedaleko od ovog i susjednih srpskih sela Paunoviči, Vidnjeviči, Miliči i Boljanci protiče rijeka Kupa. Ona je danas granica Slovenije i Hrvatske, a nekad je bila krvava granica između Habsburškog i Otomanskog carstva. Uskoci, izbegli iz Srbije, koju su poharali Turci, doselili su u Belu Krajinu, kao njeni graničari i zaštitnici.

Naseljavanje

Prvo naseljavanje Srba zabilježeno je 1528. i od tada u ovom dijelu Slovenije žive Selakovići, Milići, Vidnjevići, Radojčići, Vukmanovići, Dmitrovići…

Stara srpska sela su opstala do danas, ali se njihova imena pišu sa „č“, kao i prezimena mnogih potomaka uskoka. Uticaj slovenačkog jezika.

Simo Selaković još se drži slova „ć“, ili kako bi Slovenci rekli „mekog č“, u svom potpisu. Potpisuje se ćirilicom. Slavi Svetog Stevana, kao i svi Selakovići, ili Selakoviči, u Beloj Krajini.

Zna da su njegovi preci došli u ove krajeve 1557. iz okoline Užica i da su 1564. godine učestvovali u izgradnji pravoslavne crkve u Marindolu, prve u Beloj Krajini. Tog hrama, kao ni mnogih drugih, više nema. Samo krstovi na crkvištima svjedoče da su nekad postojali.

– Ovdje danas živi oko 180 pravoslavaca, Srba, koji su  starosjedioci u Sloveniji. Nekad nas je bilo više. Etnolog Niko Županič je pisao da je 1900. u selima oko Črnomelja živelo oko 500 pravoslavnih duša. Ali, šta ćete, ljudi se iseljavaju iz ovih krajeva, ne samo Srbi, nego i Slovenci – kaže Simo.

Uz maternji srpski, tečno govori  i slovenački, jezik svog zavičaja, pa njemački, a pomalo i francuski, jer je godinama, kao majstor i vozač kamiona, radio u Njemačkoj i Francuskoj.

– Žao mi je što ne znam engleski. Ponekad naiđu turisti, koji se zanimaju za našu kulturu i tradiciju, a koji govore samo engleski. A ja im ništa ne znam objasniti  – kaže Simo.

Imanje

Ovaj vitalni penzioner, osim što brine o parohijskoj crkvi i dočekuje radoznale turiste, ima još jedno zaduženje: domaćin je velikog i bogatog porodičnog imanja u selu Miliči.

– Vidite, cijelo ovo brdo je naše, moje i mog sina Ranka  – kaže Simo.

Štale, kuće, solarni paneli na krovovima, konji, stado od 120 ovaca, pa traktori, mašine i nekoliko automobila – sve je to njihovo.

Ipak, najveće bogatstvo Selakovića je brojna porodica.

Djeda Siminu suprugu, Nadu Selaković (69), rođenu Ivošević, nismo zatekli kod kuće: izvela je ovce na pašu.

Foto: Siniša Pašalić/Ringier

Simin sin iz prvog braka, Živorad, živi u Berlinu. Drugi sin, Milan, sa suprugom i sinovima Davidom i Žanom, skrasio se u Črnomelju, a i kćerka  Danica Selakovič Milkovič je otišla za svojim životom.

Ipak, na imanju u Miličima ima još dosta čeljadi. Uz djeda i baku, tu je i Simin sin Ranko i njegova porodica: supruga Marjana i kćerke Sanja, Petra, Pavla i Sara.

Snajka

Marjana Selaković (49) je Slovenka, jedna od mnogih koje su se posljednjih decenija udale za „uskoke“. I ona govori srpski.

 Foto: Siniša Pašalić/Ringier

Vijekovima su Slovenci i Srbi u Beloj Krajini živeli u slozi i miru, ali se „pazilo“ da se ne „miješaju“. Mješoviti brakovi između pravoslavaca i katolika, koji su bili nezamislivi u doba Habsburške monarhije, a rijetki i u vrijeme Kraljevine SHS, zaživjeli su tek za Titove Jugoslavije.

Ipak, Marjana kaže da joj nije bilo „baš jednostavno“ kada je, prije skoro tri decenije, odlučila da se uda za Ranka. Rođena je i odrasla slovenačkom selu Semič, na drugom kraju črnomeljske opštine.

– Dok nisam upoznala Ranka nisam znala nijednog Srbina. A ni moji nisu bili baš oduševljeni što se udajem za čovjeka druge vjere. Ali, kad pogledaš, sve je to isto: isti način života, ista tradicija, slični jezici. Samo se običaji, o praznicima, razlikuju – kaže ona.

Ćirilica

Marjana je već godinama ponosna domaćica krsne slave Selakovića, kada im u goste dolaze i rođaci Slovenci. Naučila je običaje, ali slavsku sarmu još nije savladala.

– Nema ni potrebe, svekrva je odlična kuharica, ona je zadužena za trpezu – kaže u šali Marjana.

Njena najmlađa kćerka Sara (15), učenica prvog razreda Preduzetničke škole u Novom Mestu, nije bog zna kako zainteresovana za bakine kulinarske vještine. Više voli da pomaže ocu na imanju, a najviše voli konje.

Foto: Siniša Pašalić/Ringier

– Volim život na selu i ne namjeravam da se selim u grad, mada, iskreno, ne znam čime ću se baviti kada završim školu – kaže Sara, naravno, na srpskom.

Srpski govori, ali ćirilicu ne zna, kao, uostalom, ni većina njenih vršnjaka iz srpske zajednice u Beloj Krajini.

Koliko god se stariji naraštaji, a pogotovo Srpska pravoslavna crkva, trudili da očuvaju nacionalni identitet, jezik i ćirilicu, vrijeme i sredina ipak čine svoje.

Najbolje se to vidi u Boljancima, starom uskočkom selu, koje se i danas nalazi usred šume. U šumi, na granici, je i osnovano, kako bi hrabri uskoci lakše upadali na područja koja su okupirali Turci, da napadnu njihove pogranične jedinice i odvrate ih od napredovanja preko Kupe.

“Od kmetije se ne može živjeti”

Na pravoslavnoj crkvi u Boljancima stoji ploča na kojoj je, latinicom, zapisano: „Vrlinić, Radojčić i Kordić su bili prvi naseljenici 1593.“

Pored crkve je pravoslavno groblje. Na starim nadgrobnim spomenicima imena pokojnika su ispisana ćirilicom, sa slovom „ć“ u prezimenu. Novije nadgrobne ploče ispisane su latinicom, a potomci uskoka se, po njima, prezivaju Vrlinič, Radojičič, Kordič…

Anka Milič (63), rođena Vrlinič, potomak je jedne od najstarijih uskočkih porodica u Beloj Krajini.

Zatekli smo je kako uređuje svoje, pod konac skockano, dvorište i baštu.

Foto: Siniša Pašalić/Ringier

Odmalena je, kaže, kao i svi njeni zemljaci, puno radila. Sve do penzije je bila bolničarka u Črnomelju, svaki je dan putovala na posao. A kad se vrati, čekali su je poslovi seoske domaćice. Odgajila je dvoje djece i dočekala četvoro unuka i dvoje praunuka.

– Nije lako. Od kmetije se ne može živjeti, a kad ideš na posao, teško je sve stizati. Nije ni čudo što mlađi odlaze u gradove – kaže Anka.

Ipak, njen sin je ostao na imanju, koje je Anka naslijedila od svojih Vrlinića.

Crkva

Anka i njen suprug, potomak uskoka iz sela Miliči, kao i njihova djeca, u kući govore srpski. Svi su kršteni u pravoslavnoj crkvi, ali se nisu crkveno vjenčavali. Slave krsnu slavu.

Unuci i praunuci razumiju srpski, a da li će ga govoriti i kad porastu – ko zna.

A ćirilica?

– Ja znam ćirilicu, onako, kao djeca kad uče čitati. I kćerka zna ćirilična slova, naučila je to u školi za vrijeme Jugoslavije, ali sin već ne; on je mlađi – priznaje Anka.

Za pravoslavnu vjeronauku u Beloj Krajini nema dovoljno djece. Đaci idu u slovenačke škole, već od prvog razreda.

Marindolska parohijska crkva Svetog Petra i Pavla u Miličima glavno je mjesto okupljanja potomaka srpskih uskoka. Sveštenik Jelenko Stojanović, paroh iz Srpskih Moravica, u susjednoj Hrvatskoj, dolazi u ovaj hram svake prve nedjelje u mjesecu, da služi liturgiju. Dolazi i na Badnje veče i na Petrovdan, kada je hramovna slava.

– Narod je ovdje privržen crkvi, krste djecu, vjenčavaju se u crkvi. A za Petrovdan i na Badnje veče okupi se i po 200 ljudi. Dođu i Slovenci, pa i načelnik opštine Črnomelj i novinari iz Novog Mesta. Ovdje je to normalno. I naši idu njima na ponoćku – kaže paroh Jelenko.

Kaže da je narod ovdje „mekši“ nego u nekim drugim dijelovima Balkana. I tokom rata je, veli, bez ikakvih problema, čak i bez dokumenata, prelazio granicu, da bi u Miličima obavio sahranu ili krštenje.

Muzej

Da Slovenci u Beloj Krajini Srbe „uskoke“ smatraju „svojima“ uvjerila se i ekipa Srpskainfo tokom boravka u Črnomelju i Metliki. Mnogi mještani govore srpski, a i oni koji ne govore trude se da ga razumiju.

– Kad su došli Turci, za njima su došli i uskoci. I od tada su oni naši sugrađani – kaže Mateja Černič, simpatična kustosica u Muzeju Bele Krajine u Metliki.

The Justified Image Grid JS is not loaded. Try disabling Conditional script loading in the General settings.

Pokazuje eksponate, koji svjedoče o nošnji i načinu života uskoka.

Ipak, ta je zbirka, smatraju mještani srpskih sela, prilično oskudna. Da duga i bogata tradicija Srba u Beloj Krajini zaslužuje više vjeruju i neki slovenački istoričari.  Jedan od njih je Janez Vajs, koji istražuje arhive u Beču, Budimpešti i Gracu, kako bi prikupio što više podataka o uskocima.

A potomci uskoka su naumili da u blizini crkve u Miličima osnuju Muzej belokrajinskih Srba. Opština Črnomelj im je već izdala građevinsku dozvolu, podršku imaju i u Sloveniji i u Srbiji i uskoro će, ako Bog da, postaviti kamen temeljac.

Zašto je Krajina Bela

Bela Krajina je ime dobila po brezama, kojih je nekad na ovom području bilo mnogo više nego danas, i po tradicionalnim bijelim nošnjama od lana. Nošnja Srba uskoka, koji od davnina gaje ovce, šarenija je od slovenačke: obogaćena je vunenim pregačama,  jelecima i vezenim detaljima, na kojima dominira crvena i crna boja.

Ministar Selaković, rođak iz Beograda

Belu Krajinu je lani posjetio ministar inostranih poslova Srbije, Nikola Selaković, koji je Srbima obećao pomoć u osnivanju muzeja u Miličima.

– Bio je jako srdačan, meni je rekao da smo rođaci. Da li smo stvarno neki dalji rod, ne znam, možda i jesmo – kaže Simo Selaković.

Srpska snajka gradonačelnica

Mojca Čemas Stjepanovič, srpska snajka iz Črnomelja, dva mandata je bila načelnica ove opštine, ili kako u Sloveniji kažu „županja“.

Njen suprug, doduše, nije potokmak uskoka, porijeklom je iz okoline Doboja, ali je ipak u uskočkim selima Mojca bila omiljena „gradonačelnica“.

I sa njenim nasljednikom na čelu opštine, Slovencem Andrejom Kavšekom, Srbi imaju odličnu saradnju.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je prošle godine Kavšeka odlikovao Zlatnom medaljom za zasluge u kulturi i za saradnju Srbije i Slovenije.

 Autor: Milkica Milojević