Više od četiri godine on se usred rata, često i pod paljbom granta, lavovski borio za živote hiljada ranjenika, žena, djece… Nije morao. Bio je hirurg, dobrovoljac iz Niša na zadatku u ratom zahvaćenoj Republici Srpskoj i tadašnjoj Republici Srpskoj Krajini.

Rat je preživio, ali ne i korona virus. Legendarni ratni hirurg dr Miodrag Lazić otišao je zauvijek. Republika Srpska tuguje za njim. Zastave su u Istočnom Sarajevu na pola koplja.

Upućena je inicijativa da se jedna ulica nazove po legendarnom doktoru Lazi. Oni koji su ga u pjesmama opjevali ispraćaju ga pjevajući, na trgovima i ulicama, “Marš na Drinu”. Tako ispunjavaju njegovu posljednju želju.

Ovo je priča o njemu.

“Operišem dan i noć, spavam desetak minuta”

U avgustu 1991. napustio je siguran i udoban život ljekara hirurga u Nišu i zaputio se u Knin. Kasnije je, podstaknut dramatičnim iskustvima u spasavanju života počeo da piše dnevnik. “Dnevnik ratnog hirurga” potresno je svjedočanstvo o ratu bez oružja u kojem nema predaha.

– Glina. Radim kao jedini opšti hirurg u glinskoj bolnici, jedinoj bolnici u Republici Srpskoj Krajini. Dan i noć – operacije, pregledi i previjanja. Pokrivam prostor od oko 200.000 stanovnika. Prva linija fronta sa ustaškim snagama, rijeka Kupa udaljena samo tri kilometra od bolnice. Za ta dva meseca, april i maj 1992. godine, imao sam više od šezdeset ranjenih i četiri poginula borca. U maju smo dva puta granatirani. Četvrtog maja po Glini su padale granate od 22 do jedan čas – zabilježio je dr Lazić.

A zabilježio je i ovo: - Desetak dana radim dan i noć. Spavam kad mogu, u tri – četiri ujutru, u podne, u šest po podne, u devet, kada imam vremena. A nikada duže od sata. Ima dana kada operišem bez prestanka, po cijeli dan. Zaspim na operaciji. Spavam desetak minuta -

Zabilježeno je i kako je, na sarajevskom ratištu, bukvalno iz mrtvih vratio ranjenog borca Vasu Jeremića. Kad je već proglašen mrtvim, masirao mu je srce, polomio rebra masirajući – ništa! Onda je u očajanju otvorio grudni koš, uzeo srce u ruke i masirao ga,  dok ga nije vratio u život. Srce na dlanu – doslovno!

“Držao je moje srce na dlanu i vratio me iz mrtvih”

Dobio je brojna odlikovanja, između ostalog i Krst milosrđa, kumovao je djeci boraca koje je spasio iz mrtvih, opjevan je u pjesmama svojih nekadašnjih saboraca.

– Doktor Lazić je svojim rukama bukvalno držao moje srce u rukama i masirao ga. Doslovno me vratio ih mrtvih – svjedočio je, godinama kasnije, Vaso Jeremić, kada je već postao djed.

U ratnom denevniku dr Lazića zabilježeno je i kakve je bitke vodio na Vidovdan 1993. godine.

– Nezaboravni petak. U salu sam ušao u 20.30 časova i neprekidno radio do 13 časova. Operacija za operacijom, teške povrede stomaka, prostrelna rana u stomak, teška povreda crijeva, veliko krvarenje. Pavlović iz Kiseljaka, teška povreda tijela, izgleda, bombom. Njegov sinovac Vlatko Pavlović takođe ima tešku povredu stomaka. Milutin Stanišić, Ilijaš, prsnuti čir, operacija. Jure Mijić, Kraljeva Sutjeska, teška povreda lijeve nadlaktice. Operacija za operacijom. Osam operacija, jedna za drugom. Svaki hirurg koji ovo pročita shvatiće koji je to napor – ostaće zapisano u njegovom dnevniku.

Ovaj dnevnik je, kako je napisao jedan od recenzenata ne samo dragocjeno iskustvo iz prve ruke i iz srca rata, nego i “snažan protest protiv bezumlja rata”.

Poslali mu helikopter, nije htio da ode

Ratni put dr Lazića počeo je 4. avgusta 1991. godine u Kninu i potrajaće punih 1.200 ratnih dana. U međuvremenu, njegova kćerkica i sinčić su u Nišu odrastali bez njega. Znali su da je “tata potrebniji drugoj djeci”.

Hiljade ljudi je spasao, stotine njih mu je umrlo na rukama.

U Krajini je proveo 13 mjeseci. Slali su mu helikopter, da napusti bojište, odbio je. Kad su ga pitali zašto – rekao je da se ni iz bioskopa ne treba izaći dok film nije gotov.

Kao hirurg je učestvovao u proboju koridora u junu 1992. godine, a potom se kao dobrovoljac javlja u ratnu bolnicu “Koran” na Palama u Republici Srpskoj. Jedan je od osnivača ratne bolnice “Žica” u Blažuju kod Sarajeva, takoreći na samoj liniji fronta.

Ostao je tamu punih 40 mjeseci, kao jedini hirurg na području tadašnjeg Srpskog Sarajeva. Tu je obavio više od 3.500 operacija pod punom anestezijom. Ovo je područje napustio tek u februaru 1996. godine, nakon potpisivanja Dejtonskog mira.

Sarajevski Srbi tuguju za Doktorom Lazom

Cijela Republika Srpska danas žali za njim, ali ipak najviše sarajevski Srbi, koji ga godinama zovu “naš doktor Laza”.

- Došao si da pomogneš. Da nam krpiš poderana tijela, a bogami i duše. Došao si na dva dana, a ostao tri godine -  poručili su borci sa Ilidže u posljednjem pozdravu Doktoru Lazi.

– Naš Doktor Laza će ostati zauvijek u našim i srcima naših potomaka. Neprestano je bio ili u operacionoj sali ili sa ranjenicima. Ne znam kada je taj čovjek uopšte spavao. A opet, uvijek je bio nasmijan, raspoložen ne samo za svoje pacijente, nego i za nas koji smo dolazili u bolnicu sa ranjenicima ili u posjetu ratim drugovima – kaže Miroslav Lučić, nekadašnji vojni starješina Ilidžanske brigade, danas predsjednik Skupštine Grada Istočno Sarajevo.

I Goran Šehovac, predsjednik Udruženja “Ilidžanski borac”, jedan je od onih koji su poznavali doktora Lazu i s njim dijelili teške ratne dane.

Posljednji put ga je vidio prije dvije godine, kada je legendarni doktor došao na manifestaciju “Dani odbrane Ilidže”.

– Nikada neću zaboraviti taj susret. Kakva ljudina, kakvo srce! Doktor Laza nije samo moj ratni drug, on je moj brat, moj rod najrođeniji. Uvijek smo imali povjerenja u njega, on je toliko puta pobijedio smrt, da smo mislili da mu nikad ništa ne može biti. Bio je temperamentan, imao takav stav, vojnički, doktorski, profesionalni i ljudski. Dok god je iko živ na ovim prostorima, spominjaće se naš Doktor Laza – kaže Šehovac sa Srpskainfo.

Očajni otac mi je ljubio krvave klompe, moleći da mu spasim kćerku

I sam legendarni doktor Laza je, kasnije, u miru svjedočio o krvavim ratnim danima, govoreći da često nije znao šta mu je bilo teže: patnja njegovih pacijenata, za koje se borio svim srcem, znanjem i energijom, ili patnje njihovih bližnjih, koji su ga molili za spas.

– Doživljavao sam da na jednom stolu umire majka, a na drugom njeno dijete, pogođeno granatom ili izrešetanom snajperom. Imao sam djevojčicu od 14 godina, divnih plavih očiju, snajperom je pogođena, raznesen joj je stomak. Ja je operišem, ona umire, a njen otac leži, ljubi mi krvave klompe i moli me da je spasim – svjedočio je dr Lazić o potresnim ratnim iskustvima.

Svaki život za njega je bio dragocjen

Zabilježeno je i da je poštujući svoj poziv i Hipokratovu zakletvu, operisao i liječio i Hrvate i Bošnjake – svi su pacijenti za njega bili isti i svaki život dragocjen.

Kada je rat završio, često je dolazio u Republiku Srpsku, gdje su ga dočekivali kao dragog gosta. Mnogim svojim pacijentima i njihovoj djeci bio je kum.

Ipak, kako je jednom rekao, nije smio da se zaustavlja u svakom mjestu gdje žive njegovi prijatelji iz najtežih ratnih godina, nego se krišom “šunjao” od Milića, do Rogatice, Višegrada, Sokoca…

Inače bi jedno njegovo putovanje potrajalo godinama, dok se sa svakim pozdravi i prozbori koju riječ.

Ljudi iz Republike Srpske, oni koje je spasavao, ali i oni koji su samo čuli za njegovo herojstvo, danima su se molili za njegovo ozdravljenje.

Da spasilac bude spasen. Njihove molitve nisu uslišene, ali vjeruju da nisu bile uzaludne. Ostala je legenda. I pjesme u kojima je opjevan.