Deseti jun 1993. godine bio je četvrtak. Novinar Ranko Elez, poznat kao Ziko, za dva dana trebalo je da se vjeri dugogodišnjom djevojkom, tu iz Foče. Ali, tog četvrtka u posljednjem momentu ubacio je ranac i uskočio u "pincgauer" da izvještava sa kote Medena glavica, značajne Vojsci Republike Srpske koju je minule noći osvojila. Bio je to put s kog se neće vratiti. Od jednog metka ostao je na mjestu mrtav. Imao je 32 godine.

Ranko Elez rođen je 1. januara 1961. u zaseoku Borjanice, u Miljevini, opština Foča. Bio je prvo od troje djece Milorada, rudara iz rudnika uglja u Miljevini i domaćice Rajke. 

Još od djetinjstva volio je fudbal, te je igrao za "Rudar" iz Miljevine, a po slavnom Brazilcu dobio nadimak Ziko. I danas, kada o Ranku govore i njegovi najrođeniji, sestra Slavojka i brat Branko, govore o Ziku.

- Osnovu školu završio je u Miljevini, a srednju Saobraćajno-tehničku u Sarajevu. Novinarstvo diplomira 1987. godine na Fakultetu političkih nauka "Veljko Vlahović" u Sarajevu. Po završetku studija vraća se u svoju Miljevinu, te je bio honorarac Radio Foče - kaže za UNS Slavojka Filipović, četiri godine mlađa Elezova sestra.

Aktivno je učestvovao i u politici, u praskozorje raspada države. Potkraj 1990. godine u SFRJ su prvi višestranački izbori. Biračko tijelo u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini raspoređuje se spram nacionalne, odnosno vjerske pripadnosti. Ranko Elez je, kao i većina Srba, bio uz Srpsku demokratsku stranku.

- Ziko je bio aktivan član SDS-a u Foči, o čemu i danas mnogi pričaju. I kao takav znao je svaki pedalj opštinske teritorije jer je mnogo radio na terenu uoči tih prvih višestranačkih izbora, te mu kasnije, kad je rat počeo, nije bilo teško ni da izvještava s ovog područja - kaže za UNS Janko Filipović, predsjednik Opštinske organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Foča, mladić kome je Ranko Elez ujak, ali koga ni ne pamti jer je bio vrlo mali kad je on poginuo. 

Rat u samoj Foči zvanično je počeo 8. aprila 1992. Od tog datuma, prema "Monografiji poginulih boraca i civila Odbrambeno-otadžbinskog rata u opštini Foča 1991-1995" Ranko Elez je bio učesnik rata, u kom je, prema istoj, u jedinici imao dužnost novinara.  

- Imao je značajno učešće u organizovanju odbrane Foče odmah nakon napada muslimanskih snaga, a prije nego što je zvanično nastala vojska Srpske - kaže Janko Filipović.

Do početka juna 1992. jedinicama Teritorijalne odbrane komandovao je krizni štab. Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine, potonja Vojska Republike Srpske osnovana je 12. maja, a područje opštine Foča i mobilisani borci pripadali su Hercegovačkom korpusu, koji je pokrivao front duži od 300 km, od Trebinja na zapadu pa sve do Višegrada, tj. Drine na istoku.

- Ziko je bio u Taktičkoj grupi "Foča", koja je malo kasnije preimenovana u TG "Drina", što je ustvari bila komanda fočanske brigade, a paralelno se bavio i novinarskim poslom - objašnjava Filipović, koji je podatak o tome gdje je Elez tačno bio raspoređen našao u uvjerenju o njegovoj pogibiji.

Ratni reporteri su bili traženi u to vrijeme. Novinar Drago Todorović, koji je još od 1980. godine radio u sarajevskom "Oslobođenju", a izvještavao i za Radio Sarajevo, te '92. napušta grad na Miljacki i vraća se u rodnu Foču, pa postaje ratni reporter TV Novi Sad. U posao je, kako kaže, uveo svog prijatelja Zika, koji je nerijetko boravio kod njega tokom osamdesetih, kada je dolazio u Sarajevo da polaže ispite.

- Kad je rat izbio uglavnom sam izvještavao sa goraždevskog ratišta, sa Treskavice, Bjelašnice, a Ziko je praktični dio novinarstva počeo prvi put u ratu, sa mnom. Kako sam bio reporter TV Novi Sad, predložio sam mu da radi za Radio Novi Sad - kaže za UNS Todorović.

Odgovorni urednik informativnog programa Radio Novi Sad u to vrijeme bio je Fočanac porijeklom - Budimir Marković.

- Sa svih ratnih područja imali smo reportere, a kada je krenulo i na fočansko-goraždanskom ratištu, u proljeće '92, angažovali smo Ranka. Objektivno je izvještavao, ne navijački, ne ostrašćeno, nego profesionalno. Nijedno njegovo javljanje sa terena nije bilo obojeno velikim nacionalizmom, mržnjom, bilo je to isključivo preslikavanje stanja. Vrstan čovjek, profesionalac, druželjubiv, miroljubiv, takav se rijetko rađa - priča za UNS Marković, kome se u sjećanju urezala i jedna stvar s početka rata.

- Ranko je bio na ručku kod mene, u Novom Sadu, pa kaže: "Brate, ovo na dobro neće izaći. Plašim da se ne ponovi '41. i pokolj kao na mostu na Drini. A najviše se plašim da ne strada nevin narod, i s jedne i s druge strane. Toliko su nam mržnje unijeli". Gledali smo se, nismo mogli ni da jedemo. Rekao je: "Ne znam šta možemo da pomognemo, ali vraćam se nazad, neću da bježim iz Foče, neću da ostavim narod."

Nije se uvijek mogao poslati materijal s ratišta, pa je morao i da donosi reportaže u Radio Novi Sad.

- Cijela redakcija ga je voljela. Nažalost, više ne postoji nijedan Rankov snimak s ratišta jer je u bombardovanju zgrade RTV Novi Sad 1999. uništena čitava fonoteka - ističe.

Krvavi Nikoljdan - Masakr u Jošanici

U sjećanje Budimira Markovića urezan je i krvavi Nikoljdan 1992, dan kada su pripadnici tzv. Armije BiH ubili 56 Srba, civila, počev od dvogodišnje djevojčice pa do čovjeka od 88 godina, u fočanskom selu Jošanica. To nije bilo "samo" ubistvo, nego masakr i iživljavanje nad Srbima.

- Ranko me je pozvao i kroz plač javio: Pomozi, brate, šta može da se pomogne onima koji su preostali živi - kaže Marković.

Na samom početku rata Elez je imao mogućnost za zaposlenje s kojom bi možda sve bilo drugačije.

- Ponuđeno mu je da bude direktor Centra za kulturu u Foči, što je zapravo Radio Foča. Odbio je, jer je već imao platu od RTV Novi Sad, ali prije svega zato što bi to značilo da sa tog mjesta skloni čovjeka koga je poštovao. "Zar ja da bez hljeba ostavim onoga koji me je učio novinarstvu?", rekao je i odbio ponudu - ističe sestra Slavojka Filipović i dodaje da je s ratom izvještavao i za agenciju Srna. 

Početak juna 1993. bio je relativno miran na ovom djelu ratišta. Ništa se veliko nije dešavalo. Bilo je to zatišje pred operaciju "Lukavac 93", koja će mjesec dana kasnije početi, a u kojoj će sudjelovati i Hercegovački korpus.

- Foča je u to vrijeme bila naša, linije fronta smo vratali prema Goraždu, već smo izbili i na Drinu. Sve je bilo naše i mirno u fočanskoj opštini. A Čajniče je bilo u škripcu i otišli smo njima u pomoć, da pomaknemo liniju. Bio je to prvi put da idemo na čajaničku teritoriju, na kojoj smo ostali petnaestak dana, možda i duže. Borili smo se na desetak kilometara širokom frontu. Medena glavica bila je jedna od dvije kote važne i dominantne za samo Čajniče, između tog mjesta i Goražda, na 45 minuta vožnje od Foče po nepristupačnom terenu. To je, zapravo, vijenac, nenaseljen, na kom su u vrijeme Austrougarske bila utvrđenja i zemunice - kaže za UNS Dragan Đurović zvani Đuro, zamjenik komandanta interventnog voda "Dragan Nikolić", nazvanog po njegovom prvom komandantu, koji je poginuo na samom početku rata.

Kroz vod je, ističe Đurović, prošlo oko 120 ljudi, uvijek su išli na najteža mjesta.

- Moj predratni prijatelj Ziko bio je s nama u brojnim akcijama. Kao novinar, ali i kao borac. U početku jeste malo bio u svojoj Miljevini, ali potom uglavnom sa nama - navodi Đurović.

Dan prije nego što će doći na kobnu Medenu glavicu Elez je bio u rodnim Borjanicama, na sahrani strica, koji je poginuo.

- Majci je rekao da će se vratiti do subote. Planirao je da se vjeri s devojkom s kojom je bio dugo. U to ratno vrijeme, na dan-dva prije dođeš i kažeš da se vjeriš, vjenčaš, da krstiš... Ništa se nije unaprijed planiralo, ni pravilo na veliko - kaže sestra Slavojka i dodaje da je žena koju je trebalo da oženi preminula prije nekoliko godina.

Kada se 9. juna uveče vratio u Foču, Elez je otišao do prijatelja Vlade Đajića, s kojim je zajedno bio u Sarajevu za vrijeme studija.

- Nemam brata, Ziko mi je bio kao brat. Ranko Miloradov Ziko, kako smo mu od milja dali umjetničko ime - pjesnik, ljudina, buntovnik. Bilo ga je sramota samo da izvještava, pa se i borio kad je trebalo. Tih dana bilo je teško na ratištu prema Čajniču. Borbe su vođene već desetak dana, a Ziko je dva dana prije pogibije napustio front kod Čajniča jer je istovremeno bio napad na njegov selo, na poziciji Miljevine. Kad je odbijen napad na Miljevinu, 9. juna 1993. došao je u Foču i kod mene na večeru - kazuje za UNS Đajić i nastavlja.

- Donio mi je knjige, među kojima je bila i "Islamska deklaracija" Alije Izetbegovića, a ja sam se upravo vratio iz Beograda odakle sam mu donio "Crnu Goru" Milovana Đilasa. To veče smo dugo pričali, rekao mi je da ujutru ide u Čajniče, da vidi šta se događa i napravi izvještaj. Išao je srcem. Kao da je osjećao grižu savjesti što je prethodno morao da napusti to ratište zbog Miljevine.

Sjedeli su u dvorištu, priča Đajić, žučno raspravljali pa ih je njegova supruga zamolila da uđu u kuću.

- Nije htio, krenuo je u stan u kom je boravio i kao da se pozdravljao: "Evo, brate ostavljam ti pištolj, pošto ću da nosim pušku". Htio je da mi ga pokloni, ali nisam uzeo, rekao sam da ćemo to poslije rata. Dao sam mu municije. Bio je to, zapravo, ispraćaj, izljubili smo se. Ujutru smo se seli ispred zgrade optšine Foča, otišao je za Čajniče, a ja na objekat Kmur pošto sam bio u sistemu veza - objašnjava Đajić.

Tog jutra je i Dragan Đurović sreo Eleza.

- Išao sam na neki sastanak, bilo je oko 10 sati. U brzini mu rekoh: "Ziko, ići ćeš s nama gore kad se budemo vraćali", a on: "Ne, stopiraću". Malo kasnije, penjući se gore, ka Medenoj glavici, sreo sam kamion u kom je bilo njegovo tijelo - kaže Đurović.

Kolegu je sreo istog jutra u Čajniču Miodrag Mišo Vujović, novinar "Eksperes politike". Dok je Vujović u novinama gledao svoju reportažu poslatu prethodnog dana, Elez je stajao kraj njega u maskirnom odijelu. U tom momentu nastala je posljednja fotografija Ranka Eleza.

Posljednja fotografija Ranka Eleza, nastala manje od sat vremena prije njegove pogibije (s lijeva na desno: novinar Mišo Vujović, Ranko Elez). Foto: Rade Bošnjak

- Fotografiju na kojoj Ziko stoji pored mene snimio je Rade Bošnjak, fotoreporter "Ekspres politike", nepun sat prije Zikove smrti. Zikov prazan pogled kao da je slutio nesreću - kaže za UNS Mišo Vujović.

Eleza je upoznao u Miljevini, u proljeće '92.

- "Ovdje će buknuti veliki požar", rekao je mi je Ziko kad smo se upoznali. Te noći dugo smo pričali o stradanju tih krajeva u Drugom svjetskom ratu, o lažnom bratstvu i jedinstvu koje u Foči nikada nije zaživjelo, o masovnim likvidacijama Srba od Handžar divizije, o odmazdi crnogorskih četnika nad muslimanima, o jami Ponor za koju sam tada prvi put čuo - govori Vujović, te dodaje da mu je Elez tada rekao: "Nastavak onog rata počeo je u Sarajevu, ubistvom Nikole Gardovića na Baščaršiji, prvog marta. Studirao sam i živio u Sarajevu. To više nije grad koji se radovao životu, otvoren za sve. Sarajevo su poseljačili Sandžaklije i neki meni nepoznat svijet, ostrašćen i agresivan."

Vujović se sjeća i da je Elez tog četvrtka bio potišten, zbog strica, ali mi je kazao i da je za subotu zakazao vjeridbu.

- Majci je na rastanku rekao: "Trknuću do Čajniča, da napravim izvještaj i vraćam se sutra kući". Žurilo mu se da se tog dana nađe sa svojim Fočacima, sa kojima je stizao od Drine do Jahorine i Igmana. Svi su ga voljeli. Rastali smo se, uvjereni da ćemo uveče, kao i prije, razmijeniti informacije uz neku "mučenicu", meku, kakvu su pekli u tim krajevima - priča Vujović i dodaje da su Ziko i Rade Bošnjak otišli lijevo, prema Medenoj glavici i Potrkuši, a on preko Kozare prema Dubištu i Drini.

Čim je napravio pomenutu fotografiju Rade Bošnjak krenuo je, kako kaže sa izvjesnim pukovnikom Maljkovićem, koji nije više među živima, da obiđe liniju fronta, tačnije Medenu glavicu, u pojasu Oglečevo.

- Ziko trči za nama, ubacije ranac u hodu i uskače u "pincgauer", koji se već kretao. Stigosmo gore. Na ravni je stariji čovjek sa PKP mitraljezom, pokušavam da ga slikam, a Ziko mi govori da je čuvar u zatvoru u Foči, te da je čuvao i Aliju Izetbegovića (osamdesetih bio u zatvoru u Foči, prim. nov.) Taj stari mi bježi iz kadra, pokušavam da ga uhvatim pored muslimanske bajte, ukopanog utvrđenja od bukovih brvana i zemlje, koju naši samo što su osvojili. Dok "hvatam" starog u kadar, neko pored mene viknu: "E, novinar, pazi pucaju". Okrenem se i vidim Ziko pao. I sam padoh unazad, otvori mi se torba, skupljam sve. Kaže neko: "Pogibe novinar", pomislih da govore za mene - govori Bošnjak za UNS.

Metak je, navodi, izbliza došao, možda čak sa svega 50 metara. Ubijeđen je i 99% siguran da je tane s neprijateljske strane, jer je ispaljeno iz šume.

- Da ne bi bio na vjetrometini, Zika odneše na nosilima iza cisterne, gdje se i sam sakrih. Čuo sam da je udahnuo ili izdahnuo, nisam siguran šta je to bilo, rekoh "živ je", kad doktorka iz Banjaluke odmahuje glavom - nije. Doktorka zavrnu odjeću, malokalibarski metak "Pobjede" iz Goražda ušao je ispod lijevog pazuha, a kad je izlazio pocijepao mu je slabinu na desnoj strani. Pukovnik Maljković kaže: "Ovo je tvoj metak bio. Ali ode na jedinca". A sad od vas saznajem da Ziko, koga sam upoznao na ratištu, nije bio jedinac - priča Bošnjak.

U šturim informacijama o smrti Ranka Eleza za ove tri decenije pominje se i da je u momentu smrti diktafon bio uključen, te da je snimao izjavu.

- Moguće, on je uvijek nešto radio. Ali ja sam u tom momentu "jurio" tog starog, te nisam obraćao pažnju na Zika - kaže Bošnjak.

Na Medenoj glavici tada je bio i Neđeljko Pantović, borac interventnog voda.

- Ziko je na položaj donio bocu vinjaka i bocu kruške da nam čestita jer smo napravili veliki podvig i u borbi prethodne noći uzeli kotu Medena glavica, važnu za dalji prodor. Muslimani pritisli Čajniče, upadali u sela, pa i ubijali nejač, moralo se to presjeći i napraviti koridor prema Zidinama, koje su bile sljedeća kota, a koju smo osvojili poslije Zikove pogibije. Došao je i da uzme izjave, a s njim je bio i neki snimatelj ili fotoreporter - priča Pantović za UNS i nastavlja:

- Šalili smo se, smijali, Ziko je bio u poluležećem položaju na vojničkoj vreći. I taman kad je ustajao samo je pao. Čuo se jedan pucanj, ličio je na prigušeni snajper, nije došao iz daleka, 100 metara maksimalno. Da je bila puška "M48" jače bi se čuo pucanj, te zato mislim da je snajper. Kontali smo da su nas napali, skočili smo.

Pantović se sjeća i da je malo iznad njih, na 300-400 metara, bila cisterna za vodu.

 - Tu su bili banjalučki Krajišnici (1. krajiški korpus Vojske Republike Srpske imao je sjedište u Banjaluci, prim. nov.), koji su dva dana pokušavali da uzmu te zidine. S njima su bili i saniteti i ta cisterna. Naši su nam odmah rekli da je Ziku metak ušao ispod pazuha s jedne strane i izašao na drugu stranu. Iako smo odmah skočili, nikakve više pucnjave, niti okršaja tada nije bilo - priča Pantović.

Na brdu Kmur gdje je bio radio-relejni centar veze za čitav Hercegovački korpus, već je bio Vlado Đajić. Tu je mogao, kako navodi, da sluša sva događanja na prostoru odgovornosti ovog korpusa.

- Kad sam ušao u objekat, kroz sistem veza čuo sam samo rečenicu: "Poginuo Ziko!". A čuo sam i na goraždanskim stanicama, na drugoj strani, kod neprijatelja, slavlje: "Ubili smo velikog četnika!". U fočanskoj brigadi to još nisu znali, pa sam odmah pozvao, kratkom vezom, dolje, u interventnu jedinicu, Ćosu (Brano Ćosović, komandant interventnog voda, prim. nov.) i Đuru. Rekli su mi da su, kad su krenuli sa položaja Medena glavica u Čajniče na dopunu municije, sreli Zika, koji je otišao gore, u jedinicu. I, očigledno, čim se popeo gore, neprijatelj je otvorio vatru i pogodio ga je metak. Žurio je, išao po metak - kaže Đajić.

Bošnjak je pomagao da Elezovo tijelo, koje je bilo na nosilima, stave u kamion i krenu ka Čajniču.

- Nosila su bila malo duža, jedva smo ih stavili u kamion. Vozač je u jednom momentu vidio zmiju na putu, naglo ukočio i Ziko nam je spao s nosila. Negdje na pola puta odozdo sreli smo vozilo u kojoj su bili Ćosa, Žuro i Rada Elez, medicinska sestra i Zikova rođaka, išli su gore, na Medenu glavicu. Zastali su, Rada je kukala za Zikom - kaže fotoreporter.

Sjećanje Radmile Rade Šušnjević, djevojački Elez, danas se razmimoilazi od drugih u detaljima, što valjda nije čudno.

- Bio je na prvoj liniji, tek došao od kuće, umro nam je jedan stric. Sjedela sa svojim društvom, a Ziko je pitao "Je li ovo moje sestre vreća?" i legao na tu vojničku vreću. Taj dan nije bilo dejstava, rikošet je zalutao i pogodio ga u srce. Samo se sageo naprijed. Pogođen je na samoj sredini grudnog koša. Dok sam uzela nepromičivo platno koje ide na plućno krilo kad dođe do ranjavanja, izdahnuo je. Nije bilo izlazne rane, mislim da je udaljenost sa koje je metak došao bila velika.

Dragan Đurović se, ipak, sjeća da je susret njihove grupe sa vozilom u kome je bilo telo Eleza bio na pola puta.

- "UAZ"-om smo se peli ka položaju, sjećam se čak i momka koji je vozio kamion sa tijelom. Kako smo poslije analizirali, snajperom je ubijen, s najviše 150 metara razdaljine, s jedne kose. A 99% smo sigurni da su muslimanski položaji - govori Đurović, koji danas nije siguran ko je još osim Ćosovića bio s njim u "UAZ"-u.

Drago Todorović kobnog dana nije bio sa Elezom. 

- Cio dan sam bio kilometar i po dalje od Medene glavice i ništa nisam znao dok uveče nisam došao u Čajniče. Rekli su mi da je pogođen i ranjen, nisu mi odmah kazali da je mrtav - sjeća se Todorović.

Identifikaciju je u bolnici u Foči obavio brat Branko Elez.

- Metak ga je pogodio ispod srca, malo ustranu, što sam vidio kada smo ga oblačili za sahranu. Nisam ga okretao, tako da nisam vidio da li je imao izlaznu ranu - kaže za UNS Branko Elez.

U bolnici u Foči ne postoji nikakav dokument o Ranku Elezu, kako je rečeno sestri Slavojki Filipović, koja je to zvanično tražila. 

- U uvjerenju o pogibiji, koje sam našao u kancelariji Boračko-invalidske zaštite Opštine Foča piše: mjesto pogibije Medena glavica, Čajniče, poginuo od ustaškog snajpera, jedinica TG "Drina". Uvjerenje je potpisao pukovnik Mirko Broćeta - kaže Janko Filipović. 

Mjesto na kom je Elez poginuo kasnije je, kako navodi Vlado Đajić, bilo minirano, te nisu smjeli ni da idu gore, pa ne zna da li je i do dan-danas potpuno razminirano. Na drvetu, to zna, ispod koga je poginuo bilo je odmah uklesano njegovo ime.

Sahrana je bila u rodnim Borjanicama.

- Krenule su borbe, malo ko je otišao na sahranu jer smo morali da radimo, šaljemo materijal. A i nije se moglo tako lako otići, moralo je okolo, preko Pljevalja - navodi Bošnjak.

Foto: uns.org.rs/privatna arhiva

Ali na sahranu je otišao Budimir Marković, koji je održao i govor.

- Kada su mi javili da je poginuo, bio sam okamenjen. Odmah smo se organizovali u redakciji da odemo u Borjanice. I sahrana mi je bila ubitačna - rasplaka se Marković dok priča.

Memorijalni turnir - Ziku u čast

Memorijalni turnir u fudbalu "Ranko Elez Ziko" u Miljevini se održava u čast njihovog sugrađanina koji je mlad poginuo.  

 - Kada je rat završen u Miljevini smo ustanovili turnir u fudbalu u Rankovu čast, čiju organizaciju je kasnije preuzela boračka organizacija. I dan-danas ga organizuju, ne zaboravljaju svog Zika - navodi Budimir Marković.

Posthumno je Elez dobio Orden Njegoša trećeg reda od predsjednika Republike Srpske.

Ime Ranka Eleza, kao novinara ubijenog u ratu, navedno je na više mjesta - u Dosijeu UNS-a o novinarima i medijskim radnicima ubijenim ili otetim od 1991, na spisku ubijenih Međunarodne federacije novinara, OEBS-a, Balkan insajta, Indipendenta... Komitet za zaštitu novinara navodi da je "ubijen muslimanskim snajperom tokom borbe između muslimana i Srba nedaleko od Foče".

Istragu o smrti novinara niko nije vodio - samo još jedna u ratu i na položaju.

- Kako su nam pričali bio je na položaju, sjedilo je tu nekoliko boraca i samo je odnekud došao metak i pogodio ga. Na mjestu je ostao mrtav. Metak lutalica - kaže brat Branko, dok sestra Slavojka navodi:

- Nekoliko dana prije nego što je poginuo prošao mu je metak iznad glave. Gdje, kako, zašto ne znam, ali jedan je izbjegao, drugi nije.

Piše: Jelena S. Spasić