Iako je Vaskrsenje Hristovo najveći hrišćanski praznik na kojem se temelji sama suština vjere.

Božić je ipak najradosniji praznik kao dan rođenja Spasitelja ljudskog roda, ali i zbog bogatstva narodnih običaja kojima on obiluje. Većina tih simboličkih radnji i obreda bili su duboko ukorijenjeni u narodu još u prethrišćanska vremena. Njih crkva pravoslavna nije odbacila, već im je udahnula hrišćanski karakter kroz elemente posta, molitve, badnjaka, česnice i polaznika, što nalazimo svuda gdje živi naš narod. To je oduvijek bio osnov međusobnog prepoznavanja, odnosno vjerske i nacionalne kohezije i identiteta Srba koji tada osjećaju neku posebnu bliskost i jedinstvo sa svojim sunarodnicima, bez obzira na kojoj tački kugle zemaljske živjeli.

Božić je dan rađanja i obnove života u novoj godini, u kojoj treba zamoliti Gospoda da sačuva i uveća porodicu i umnoži dobra, pa su Srbi u tom smislu samom prazniku dodali mnoštvo obrednih elemenata. Zato danas vidimo da svaki kraj, uz različit folklor ili kuhinju, ima često i drugačije običaje. Svo to bogatstvo treba sačuvati uz punu svijest da je to zajednička nematerijalna kulturna baština cijelog našeg naroda. Mi ćemo se stoga, kao i ranijih godina, baviti posebnostima koje su u tradiciji nekog srpskog kraja, a u fokusu ove priče su stari običaji pravoslavnih Srba u Boki Kotorskoj zbog njihove jedinstvene šarolikosti. Tu ne važi samo ona narodna “sto sela, sto običaja” jer se često i porodice koje dijeli samo plot razlikuju u praznovanju Božića. Neki od tih običaja sežu do vremena nemanjićke države, a i mnogo prije nje, neke su modifikovali sami Bokelji koji su kao pomorci “vidjeli svijeta”, stižući do dalekih obala.  Mnoge su opet donijeli doseljenici (Hercegovina i Crna Gora) koji su odvajkada prilazili moru zbog blaže klime, lakšeg života i privređivanja. Ti gorštaci, ljudi tvrde i postojane tradicije, dugo bi zadržavali adete iz starog zavičaja, pa je sve to zajedno iznjedrilo veliku raznolikost.

Ciklus

Zna se i to da je pod pritiskom izrazito katoličkih država Mletaka i Austrije, koje su vijekovima vladale ovim prostorom, jedan manji broj Srba prišao zapadnoj crkvi, o čemu svjedoči i većina njihovih prezimena koja su ista kao i kod pravoslavnih bratstava sa okolnih brda. Međutim, i pored promjene vjere dugo su, uz svijest o svom srpskom identitetu, čuvali i svoje tradicije, uključujući i krsnu slavu, a kad je riječ o božićnim običajima, oni su i danas slični ili isti kod Bokelja oba zakona. Katolika je u Boki u 19. vijeku bilo oko 25 odsto, a danas negdje oko šest odsto.

Dakle, ova priča je pogled u prošlost na božićne običaje pravoslavnih Bokelja kakvi su vladali sve do sredine 20. vijeka, kada su mnogi od njih zbog modernijih uslova života i vladajuće ideologije (komunizam) polako marginalizovani i napuštani.

Božićni ciklus u Boki obuhvata sve praznike od Varindana do Svetoga Save i odiše nekim posebnim svečanim raspoloženjem i duhovnim blaženstvom. U Risnu je, recimo, sedmicu pred Božić tri puta dnevno zvonilo svih pet zvona sa Hrama sv. Petra i Pavla.

Za božićnu pečenicu klao se češće brav zvan pecivo ili prase zvano pekna ili božura. Klanje se obavljalo pretežno na Badnji dan, sem u Perastu i Bijeloj na Tucindan. U Grblju i Paštrovićima klalo se na Badnje veče i to preko domaćinovog badnjaka koji se valja okrvaviti, a ponegdje i preko štalskog praga radi napretka stoke.

Mimo drugih srpskih krajeva, u Boki je veliko šarenilo po pitanju vremena, načina i broja usječenih (ubranih) badnjaka. Na Badnje rano jutro sječeni su badnjaci u Poborima, Majinama, Paštrovićima i većini drugih mjesta, međutim u Prčnju i Mulu sijeku se na Tomindan, a u Krtolima i Luštici na Ignjatijevdan. U Paštrovićima badnjak je redovno hrastov, po mogućstvu obrastao bršljenom, a njihov broj dosta varira. Hrastov je badnjak i u Perastu, Orahovcu, Dobroti, Škaljarima, Gornjem Grblju, Poborima i Majinama, a njihov broj odgovara broju muške čeljadi u kući i još jedan više za napredak. Isti broj se siječe u Risnu i Bijeloj, ali pored hrasta mogu biti i od masline kao i u Krtolima i Luštici, dok se u Bijeloj praktikuje i badnjak od lovorike kao i u Mulu. U Tivtu opet može biti još od planike i brijesta. U Donjem Grblju pored “muških” badnjaka, siječe se i jedan za domaćicu i to od smrdljike i zovu ga badnjačica. Elem, nigdje se u Boki nije sjeklo manje od tri badnjaka, pa čak i kad je samo jedno muško u kući.

Ponegdje svo muškinje iz kuće ide u sječu badnjaka, a bira se pravno samostojno drvo bez kakvih oštećenja, kako bi i svaki muškarac bio stasit i zdrav. Domaćinov badnjak “pregarač” bi trebalo da bude ponajdeblji, jer on je “korijen kuće”. Badnjaci se okrešu i sijeku na dužinu kamina odnosno ognjišta, od jednog do dva metra. Ovršci se ostave u šumi, sem kod maslinovog kad se ostavi jedna grančica. Badnjak se radi napretka “zabadnjači” sa jednog, a ponegdje (Bijela, Krtole) sa oba kraja, tako što mu se otcijepi veća iverka. Noseći kući badnjak, paštrovski domaćin bi svraćao u usputne kuće i čestitao Badnje jutro, a u Perastu bi pucali preko kuće kad po starješinstvu poredaju badnjake desno od ulaznih vrata. Domaćica kiti badnjake bršljanom, maslinom, lovorikom i šimširom, ponegdje još ruzmarinom i smrekom i to na tri mjesta pa to poveže vijencem od bršljana, a u Risnu, Bijeloj i Perastu crvenom trakom ili pletivom. “Tu badnjaci Srpski stoje / Na krajev'ma zasječeni / A brštanom okićeni.” Okite se još kućna vrata prozori i kapije, a iznad vrata veću granu lovorike zadjenu kroz narandžu.

U Tivtu su kitili lovorikom i objekte za stoku i perad, te vinograd i njivu sa usjevima, a slično čine i u Prčnju. Gdje je više stoke, kao u Paštrovićima, Mainama, Poborima i Grblju, ispod praga štale metne se raonik, a u Prčnju kosijer da ih na Badnje jutro stoka prekorači radi napretka. U Krtolima još prilijepe i dvije goruće svijeće na štalske dovratnike. Domaćica uplete dvostruk ili trostruk “prut” od mladica bijele loze, lovorike i masline i njime izgoni stoku tako da svaku životinju dodirne tim prutom. Isto će raditi i kad se naveče vrate sa paše, šapćući “tvrdi ko gvožđe”. Ona će takođe u mnogim mjestima uoči svetog Ignjatija, čobana dočekati vinom i pogačom, koju on zagrize govoreći: “Koliko ja tebi naudio, toliko i zvijeri mojoj stoci”. Domaćin bi sa grančicom masline i svijećom kadio pčelinjak, govoreći: “Čele moje, blago Božije, da mi se dobro rojite, e vi narod učite, kako se teče i radi, do goj smo u životu. Sve mi bile pune ko ovi šipak”, pa bi razlomio nar i stavio ga na četiri ugla uljanika.

U rano Badnje jutro u Prčnju i Bogdašićima bi pred domaćinsku kuću dolazio jedan muškarac, obično svojta, pa bi pucao preko krova i dozivao domaćina, recimo: “O Lazare Vidakov, sretan ti Badnji dan! Je li ti čeljad zdravo i veselo, je li ti puna konoba i ambari?” Domaćin se pohvali dobrim stanjem (mada nekad i nije), uvede ga u kuću i časti. Ovaj gost bi u Škaljarima dovikivao po imenu i neudatu djevojku da joj je vrijeme udaji. U Risnu bi tog jutra domaćica sjekirom prijetila voćki što ne rađa da će je posjeći dok bi je domaćin “smirivao” govoreći da se strpi i da će stablo početi rađati.

Naveče se nalažu badnjaci, koje bi domaćin uz čestitanje gologlav unio u kuću sa ostalim muškinjem između dvije zapaljene svijeće koje drže žene. One otpozdravljaju posipajući ih pšenicom, ponegdje i kukuruzom, a u Risnu i Mulu rižom. Osim u Paštrovićima, Mainama i Poborima prvo su nalagani sačuvani ostaci prošlogodišnjih badnjaka (pridavci). Preko njih su unakrst stavljani novi, koje je domaćin prelio vinom govoreći: “Zdrav badnjače, veseljače”, a negdje ih i okadi tamjanom, što se oglašavalo puškom, pa je u prvi mrak praštalo na sve strane. U Paštrovićima bi badnjak polili i uljem, a krajeve mazali mašću i medom, a domaćin bi tad preko glave prelomio pogaču u kojoj je srebreni novac. Po pisanju Š. Kulišića, u Prčnju je nekad u katoličku kuću badnjak unosio pozvani gost-pravoslavac. U Boki se uz božićne badnjake usijeku i dodatni badnjaci, koji se negdje nalažu uoči Malog Božića i Bogojavljenja, a u Luštici i uoči Savindana.

Badnja večera bi se posluživala na slami ili naćvama, a jele su se razne ribe uz priganice, povrće, suve smokve, šljive i orahe. Dok svi gologlavi stoje oko trpeze, domaćin bi palio svijeću i nazdravljao vinom: “Pićemo uz veliku Božju slavu, za slavu našeg Roždestva Hristova, za zdravlje domaćinovo, njegovu famelju, braću, prijatelje i za onog ko mu htio dobro”. Potom bi svi redom napijali po starješinstvu muškom pa ženskom.

Poslije večere neko od starijih ostaje uz ognjište da čuva kad će badnjaci pregoriti (preveseliti), kad ih domaćin prelije vinom i blagoslovi, što se takođe oglasi puškom. On tom prilikom obično kaže: “Zdrav si mi, badnjače! Ja tebe vinom, a ti mene i svu družinu zdravljem i veseljem! Dogodine opet nam dođi i svijeh nas u zdravlju nađi!” U mnogim mjestima ražanj se nastavlja na ognjište tek kad pregore badnjaci. U prase (božuru) Krtoljani stave kokošku da se peče, a tu je i običaj da u toj godini vjenčani mladenci spavaju na lovorici pored badnjaka i ognjišta.  Za to vrijeme mlađi se grupno posjećuju, čašćavaju i pjevaju.

Dolazak polaznika

U svim mjestima se mijesi prijesna božićna pogača, koju najčešće zovu česnica, ponegdje božićnjak, u Luštici i Grblju kršnjak, a u Mainama i Poborima badnjača. U nju se meće novčić, a u Mainama vjenčani prsten, odozgo bi se pravile šare čašom, ključem, češljem, pišnjakom (klinom) i “proskurnjakom” (pečatom). Na kraju se u nju kroz narandžu zabode zelena grana, koja se ukrasi trakama (gurđelicama) u bojama srpske zastave. “Božje drvo vidim eno / u česnicu zabodeno / A pantljike od tri boje / uporedo na nju stoje.” Ponegdje se peklo za djecu i šuplje pecivo u obliku potkovice sa krstom u sredini, zvano lugo-kolač.

Već poslije ponoći polaznik može do zore doći u svako vrijeme, sem u Risnu gdje je nekad dolazio tek poslije podne s krčagom vina u ruci. To je pretežno muško dijete iz blizine, obično od svojte i staro do 12 godina (čisto od grijeha). Izuzetak je kod Krivokapića u Perastu i nekih na Mulu kad je polaznik žena. U nekim krtolskim selima bi domaćin svog polaznika pozivao već na Mitrovdan, potom na svetog Ignjatija, Božić, Vasiljevdan, pa na Bogojavljenje. Na drugim mjestima uglavnom dolazi na Božić, čestita, tarka badnjake i kod ognjišta ostavi narandžu ili jabuku u koju je utisnut srebreni novac. Potom bude obilato počašćen, u Perastu sam za sebe odsijeca plećku sa peciva, dok mu se u Prčnju daje bijela džigerica sa žara, da bi bio hitar i lagan. Pri polasku bude prikladno darovan.

Domaćin bi potom išao crkvi na jutrenje. Poslije službe Božije sveštenik i svi prisutni bi se međusobno mirbožili, pa je to bila prilika da se zavađeni izmire, nekad svojom voljom, nekad na poticaj drugih. Po povratku iz crkve postavljala se božićna trpeza, za koju se sjedalo poslije mirboženja sa malim svijećama, kad bi na kraju domaćica poljubila domaćina u lijevo rame, on nju u čelo, a potom djeca njih oboje u ruku. Božićni kolač (česnica) u Risnu i Perastu lomi se i poslužuje za ručak, u Grblju treći dan Božića, u Paštrovićima na Mali Božić, u Perastu na Bogojavljenje, a u Bijeloj poslije Savindana.

Sve do Malog Božića provodio se čitav niz običaja koje je teško ovdje i pobrojati, Bokelji se sastaju po kućama i na guvnu, nižu zdravice, slušaju guslara i pjevaju. Zanimljiv je običaj iz Risna kad domaćin ražnjem od peciva zamahuje prema odraslim djevojkama “tjerajući ih” na udaju, uz riječi: “Bježi zlo iz kuće, uzmi dobro”, a ponegdje bi to činila domaćica govoreći: “Ajde ove godine u suđeni ti dom, dosta si dvorila svoj rod!” Šta god o tome mislili, tada je broj neoženjenih bio neznatan.

Kapetan Petković

Srpski pomorci su i tokom plovidbe proslavljali svoje vjerske praznike tamo gdje bi ih put zadesio. Na sidrištu u Odesi krajem 19. vijeka posada jedrenjaka “Ana Lazarević” je proslavila pravoslavni Božić. Čuveni kapetan broda Savo Petković iz Baošića sa suprugom Milkom, koja ga je često pratila na putu, priredio je svečanost za uglednike iz tog grada. Komandant luke u to vrijeme bijaše Zloković, rodom iz Bijele, i on tom prilikom posjeti Petkovića u društvu prvaka Odese, poput generala Černjajeva i drugih. Ruski gosti su bili oduševljeni srpskim božićnim običajima. Veliki patriota, kapetan Petković je činio znatne usluge crnogorskom dvoru. Zapovijedao je 1885. prvim plovilom pod crnogorskom zastavom, parobrodom “Žabljak”, a i knjaževom jahtom “Sibil” kupljenom u Nantu od slavnog Žila Verna. Savov sin Dušan bio je komandant luke u Buenos Ajresu.

Pjesma i veselje

Počev od Badnje večeri omladina

 u grupama kruži mjestom uz veselje i

božićne pjesme kao što je ova:

“Božić zove s vrh planine, one visoke:

 Veselte se, Srbi braćo i vrijeme vi je!

 Nalagajte krupna drva, ne cijepajte!

 Sijecte suvo meso, ne mjerite!

 Prostirite šenič slamu mjesto trpeze,

 A po slami trpežnjake, svilom kićene!

 Utočite rujna vina, rujna crvena!

 I rakije lozovače, prve bokare!

 Vi đevojke i nevjeste, kolo igrajte!

 A vi, staro i nejako, Boga molite!”

Zatim :

 “Poručila Božićeva majka

O, rišćani, moja braćo draga,

Poslaću vam moga sina Božića

I po njemu tri kite cvijeća...

Budte mirni, zdravo i veselo,

I eto ti Svetoga Jovana,

Nosi vama blago i darove

I da krsti moga sina Božića.”

Piše: Dragan Mijović