Stana Špirto, nastavnik hemije i biologije u penziji, ponosna je vlasnica folcike, automobila od koga se ne razdvaja skoro 40 godina. Zajedno su prešle kilometre od naselja Police, u kojem živi, do škole u Bregovima, gdje je radila, kroz cijelo Trebinje, ali i do Herceg Novog, Dubrovnika i mnogih drugih relacija na koje se sa svojim oldtajmerom još uvijek sa sigurnošću može uputiti

Bubu je dobila od supruga, koji ju je kupio davne 1968. godine. Automobil je to star više od pola vijeka, danas moguće i među najstarijim modelima u našem gradu. 

„Moja folcika jedno je od starijih auta u gradu, sigurno. Kupio ju je muž i vozio dok nisam položila vozački ispit 1985. Silom prilika sam morala. Lako sam savladala testove i vožnju i odmah sjela za volan. Mnogo mi je valjalo za posao. Više sam dala za opravku kućanskih aparata nego za njega“, kroz smijeh započinje Stana sa nama priču o automobilu koga vozi već 38 godina.

Za sve to vrijeme pamti da je bubu svega par puta vozila na popravku.

- Služilo me uvijek, a i sada je odlično. Iznenadilo me da se volan treba promijeniti, to je prvi put da mi se desilo. Jednom sam samo mijenjala far. Svaki tehnički pregled buba je prošla. Koči bolje nego sinov audi - smije se ova vesela i duhovita žena, majka dvoje djece i ponosna baka šestoro unučadi.

Za folciku ima i garažu jer, reče nam, folcika ima dušu te kao takva  zaslužuje poseban tretman.

"U staroj kući u kojoj su mi se djeca rodila napravili smo garažu za bubu. To je njeno mjesto. Jednom nam bili neki gosti stranci, garaža bila otvorena i kada su vidjeli auto pitali mogu li da sjednu i provozaju se. Dam im ključeve. Oduševili se! Pitali da li bi im prodala auto, a ja kažem nema tih para za koje bih ga dala!“

VJEČITA ATRAKCIJA

- Kada je auto proizveden, fabrika tada nije stavljala pojaseve, ali moj ih ima, napravio ih je davno kolega mog supruga. Jednom prilikom vozim i zaustavi me policajac. Moj učenik. Kaže, evo moje nastavnice i pita: - A gdje je pojas? Našalio se sa mnom. Bubu baš volim. Služi me odlično, kao mali mercedes i prava je atrakcija kad dođem u Herceg Novi. Profesor moje unuke njoj redovno kaže vidio sam ti babu. I tamo me po njoj poznaju. Kćerka mi je rekla kad prestanem voziti da ćemo auto staviti ispod naše stare smokve i konzervirati ga. Što se mene tiče, neće se to brzo desiti - uz smijeh nam kaže Stana.

U decembru ove godine Stanina bijela folcika na kojoj je sve original, od sjedišta, volana, dakle unutrašnjosti do spoljnjeg izgleda, upisaće 56. registraciju. Nikada je nije iznevjerila i bez obzira na brojke koje niže, vozi besprijekorno.

- I sada se ja mojim autom uputim do Herceg Novog. Tamo mi živi kćerka. Sjednem i do Dubrovnika. Na granici me pitaju: Gospođo, ko je stariji, vi ili buba? Odgovorim – tuda smo negdje! Ne mogu da vjeruju da je auto u voznom stanju! -

Originalne bube više se ne proizvode. Ipak, modeli prvobitno napravljani do danas su zadržali kultni status i imaju poklonike širom planete. Prvi prototip motora javnosti je predstavljen 1935. godine, a prva buba proizvedena je 1945. u Volksburgu. Godine 1955. na tržište je izbačeno milionito vozilo, da bi 1972. folcika službeno ušla u istoriju kao najprodavaniji auto svih vremena. Posljednji model, proizveden u Meksiku, datira iz 2003. godine. Dugo je važila za najprodavaniji auto na svijetu koji je Folksvagen lansirao na tržište.

Pamti gospođa Stana i ratno vrijeme, kada se teško dolazilo do mnogo čega pa i do goriva. Ali, snalazila se te je i tada vozila.

"Muž mi je rano umro. Ostala sam sama sa dvoje djece. Morala sam voziti. A i voljela sam. Jedno vrijeme sam predavala i u školi na Ljubomiru, u područnom odjeljenju Prve osnovne škole. Valjalo mi je auto da sve stignem. Evo i danas, kada su mi djeca odrasla i imaju svoje porodice, mnogo puta me zamole da nekoga od unuka dovezem ili negdje odvezem. Sin i snaha puno rade, tako da se u našoj kući folcika najviše vozi. I nije mi teško. Sjednemo nas dvije i sve obavimo za čas“.

Da ova nastavnica u penziji voli vožnju, govori i podatak da je svojevremeno razmišljala da studira Pomorski fakultet u Kotoru i da joj je želja bila da kormilari na relaciji Igalo – Kotor.

„Osnovnu školu 'Spasoje Spaić' sam završila na Zupcima, a gimnaziju u Herceg Novom. Bila sam dijete sa sela, sa svim peticama i u gimnaziju došla sa hiljadu pohvala. Želja mi je bila pomorstvo u Kotoru. Imala sam dosta prijatelja iz škole koji su htjeli na te studije pa i ja sa njima. Međutim, tada sam se već upoznala sa pokojnim suprugom, koji je iz Trebinja i on se nije slagao sa tim. Tako sam upisala Pedagošku akademiju u Nikšiću i tu završila hemiju i biologiju“.

Veoma brzo počela je da radi kao zamjena do 1975. godine, kada je dobila stalni radni odnos u Prvoj osnovnoj školi u Trebinju, odakle je dopunjavala prvo područno odjeljenje na Humu, a zatim u Ljubomiru.

Kada je počela da predaje, nastava se odvijala na mjestu nekadašnjeg Đačkog doma u Trebinju, a sada hotela u koji ova nastavnica često svraća na kafu. Voli to mjesto jer, kaže nam, i sada u njoj budi lijepa sjećanja.

„Prve časove u Trebinju imala sam na mjestu današnjeg hotela 'Central park' jer je tada tu bila Prva osnovna škola. Poslije smo prešli u Muzej, a onda u Bregove, kada je izgrađen novi objekat. I sada volim da pijem kafu na mjestu u kome sam nekada predavala. Tačno znam gdje je bila koja učionica, gdje zbornica, sjećam se cijelog rasporeda. Meni je prosvjeta bila predivan posao. Muž mi je bio srčani bolesnik, išli smo po klinikama stalno. Djeca su me slušala i dobro učila, a škola mi je bila relaks. Raditi i družiti se sa djecom bilo je mnogo lijepo. Predavala sam i domaćinstvo, prvu pomoć, još neke izborne predmete, svašta dodatno uz redovnu nastavu. Tako je tada bilo“.

Prosvjetu je, kaže nam, mnogo voljela i ne kaje se što je brod zamijenila učionicom, a plovidbu morem vožnjom po asfaltu svojom folcikom. Penzionisala se 2015. godine. Punog staža rastala se od đaka, ali zato nema namjeru da isto učini i sa svojim automobilom.

GLAVNA I MEĐU SVATOVIMA

Stana Špirto i njena buba mnogo toga su zajedno prošle, čak i da bijela folcika bude počasni gost na svadbi.

„Ženio se moj komšija, koji živi i radi u Švajcarskoj, odakle mu je supruga. Svadbu su pravili u Trebinju. Kada je mlada došla ovdje, oduševila se bubom. Toliko, da je poželjela da se na dan vjenčanja vozi isključivo u njoj. Bila sam tada u Herceg Novom. Zove me sin i pita: - Baba, hoćeš li dati auto, mlada bi voljela u njemu da se vozi? Ja se oduševila. Dao im sin auto, oni ga okitili, prelijepo izgledalo. Šalili smo se poslije da niko nije mladu gledao već okićenu bubu!

Među rijetkima je koju ćete i danas sresti kako bubom vozi po trebinjskim ulicama. Mnogi je i sada često upravo po automobilu prepoznaju.   

- Prije 10 godina parkiram se ispred Marketa. Neko me poljubi, okrećem se kad Nedžad Fazlinović, moj kolega sa kojim sam dugo radila. Kaže: Gledam bubu i pitam se je li ovo naša Ćana! Poznao me po autu! Mnogi me po bubi prepoznaju. Ona im je nepogrešiv orijentir. I djeca u školi su me znala po autu. Kada bi vidjeli folciku vikali bi – evo je, imamo čas! I nikada je niko nije pipnuo. Jeste mi jednom jedan mangup skinuo ventil sa gume, bilo mi je to simpatično. Znam i koji je - nam kroz smijeh prepričava neke od mnogih dogodovština koje je doživjela u proteklim decenijama, vozeći ovu, danas pravu ikonu automobilskog svijeta.

Svi koji su bubu jednom vozili, voze je zauvijek pa tako i Stana, pored čije se u Trebinju može naći još po neka. Ove dvije dame, svaka na svoj način, ispisuju istoriju Trebinja i vjerujemo da ćemo ovaj simpatični duo još godinama sretati po ulicama našeg grada. U moru novih i modernih, stari automobili danas su prava atrakcija, posebno kada su u voznom stanju. Zato, kako nam Stana Špirto, u svom šaljivom maniru kaza, folcika i dalje može da ide i šteta bi bila oduzeti joj tu čast da nakon 55 godina ne pređe makar još toliko!